Vjerojatno smo svi barem jednom u životu osjetili oduševljenje nekim događajem, gestom, osobom, pa smo isto tako iskusili da to oduševljenje može i splasnuti. To se događa osobama koje se susretnu, oduševe, zaljube, a onda nakon kraćeg ili dužeg vremena sve “splasne”. Ništa novo pod Suncem rekao bi Propovjednik.
Nažalost, takvog razvoja događaja nismo lišeni niti na duhovnom planu, pa i tamo možemo doživjeti opće oduševljenje misom, molitvom, kreposnim životom koje, kao i zaljubljenost, jednostavno izblijedi. Problemi nastaju kada osjećaj poznavanja sadržaja prijeđu u naviku, a ukoliko naviku primijenimo na pohađanje Euharistijskog slavlja u opasnosti smo da jednostavno prestanemo ići na misu. Osjećaj naviknutosti redovito prati i ležernost i manjak truda oko doživljavanja slavlja. Drugim riječima, navikao sam se na sv. Misu, te nemam potrebu doći ranije i pripraviti se valjano za slavlje jer mi je sve već poznato. Ne treba stoga iznenađivati što nam za vrijeme takvog slavlja misli bježe na sve strane i što se nikako ne možemo usredotočiti na tijek mise.
Upravo to nam kaže današnji svetac u svom govoru koje je održao na posljednjoj sinodi. Kroz cijeli govor sveti nam Karlo stavlja na srce naš odnos prema uzvišenim stvarnostima kroz mnoge praktične savjete. Izbjegavaj štetne razgovore, pripremi se za molitvu da uz nju cijelim srcem prioneš, nemoj žižak Božje milosti odmah izložiti vjetru, ako obavljaš sakramente misli brate što činiš i slično. Ako malo bolje pogledamo, vidjet ćemo da ova pitanja mogu poslužiti i kao ispit savjesti.
