Opredijeliti se za siromašne

Itekako imamo razloga biti ponosni na sv. Elizabetu Ugarsku. Naše gore list, hrvatskog porijekla (kćerka ugarsko-hrvatskoga kralja Andrije II.), i k tome još i zaštitnica Franjevačkog svjetovnog reda i Caritasa, ova je svetica izazvala pravu revoluciju ljubavi prema Bogu i bližnjemu, poslužujući siromahe ne s bavarskog dvora već i sama postavši jedna od njih. I to ne prisilno, već je siromaštvo za tirinšku princezu bila opcija. Po uzoru na njezinog suvremenika i nadahnitelja sv. Franju Asiškoga, mlada djevojka Elizabeta, odreknuvši se sveg bogatstva i napustivši visoki položaj na dvoru, izabrala je život u služenju siromasima. Samo na spomen siromaštva, srcem i dušom je kliktala: „To je ono što hoću, to je ono što tražim, to želim cijelim srcem izvršavati” (1 Cel 22).

Brinući se za slabe i nemoćne, bolesne, prosjake, beskućnike, zapravo, siromašne u svakom pogledu koji nisu mogli sami sebi pomoći u srednjovjekovnom društvu koje nije marilo za ljude s ruba, Elizabeta je visoko podigla letvicu ljubavi u brizi za odbačene. Između ostalog, dala je sagraditi bolnicu, primajući u nju bolesne i invalide i poslužujući za svojim stolom najbjednije i najusamljenije. Ne smijemo zaboraviti da je sve to činila kao mlada udovica, nezaštićena žena kojoj su prijetile mnoge opasnosti, te bez ikakve unaprijed smišljene logistike, već je dijelila sudbinu onih za koje se brinula i preživljavala od rada svojih ruku, oslanjajući se potpuno na Božju pomoć. I doista, raspeti Krist kojeg je silno ljubila, nije ostavio u njezinom društvu nijednog siromaha bez pružene pomoći.

Koliko je njezin primjer čiste evanđeoske ljubavi bio potreban za Crkvu i društvo toga, ali i našega današnjeg vremena, govori i podatak da je samo četiri godine nakon njezine smrti 1231. u dobi od 24 godine, s obzirom da se poput svijeće istrošila svijetleći za Krista, papa Grgur IX. pohitao je proglasiti je sveticom.

Na što nas, pripadnike franjevačke obitelji, potiče primjer života sv. Elizabete? Prvenstveno da ljubimo Gospodina nadasve, jer tek tako bit ćemo osnaženi za sebedarnu ljubav prema potrebitima oko nas. Siromahe i obespravljene ne možemo istinski upoznati iz svojih dnevnih boravaka i sakristija, nego krenuti im ususret, biti s njima, kako bi im doista mogli pomoći. I tu se od nas ne očekuju velika djela, već je dovoljno porazgovarati s njima, stisnuti im ruku, dati im zagrljaj… Jednostavno, biti s njima, dopuštajući Svevišnjem koji je došavši među nas odlučio postati siromašan. Ako tako činimo, lakše će nam biti shvatiti svoj kršćanski i franjevački poziv.

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *