Dok Dunav tiho protiče

Na  25. obljetnicu pada herojskog grada Vukovara donosimo vam intervju s braniteljem Grada, Damirom Markušom – Kutinom. Damir je zajedno s drugih 57 pripadnika HOS-a stigao u grad i odlučio je braniti Hrvatsku iz Vukovara. Više puta ranjavan uspio se izvući iz grada u proboju. Danas kao branitelj obilazi hrvatske gradove i sela, ali i naše ljude u inozemstvu pronoseći istinu o onome što se događalo u Vukovaru kroz ta tri mjeseca. Autor je i knjige pod nazivom „58“ koja donosi viđenje rata u Vukovaru iz njegove perspektive.

1. Možete nam se ukratko predstaviti?

 Ja sam Damir Markuš, rođen u Kutini, moji roditelji su porijeklom iz Zagorja. Dinamo i utakmice nedjeljom je obilježilo moj dotadašnji život, a onda je počeo rat.

2. Kako ste se odlučili pridružiti postrojbama HOS-a?

Nakon neodigrane utakmice Dinamo – Zvezda 1990. godine, vidjelo se dosta kokardi i šajkača na Maksimiru. Bila je to najava za krvavi rat. Ulazim u jedinice za posebne namjene 12. 3. 1991. godine, pa prelazim po zapovijedi u Rakitje na obuku. U kolovozu 1991. prelazim u HOS. Zašto HOS­­? Na jednom vikendu s kumom Zdravkom Bezukom sam razgovarao, on je već bio u postrojbi HOS-a, i jednostavno, želio sam u postrojbu.

3. Nakon što ste saznali da odlazite u Vukovar i prilikom samog dolaska u grad kako ste se osjećali?

Nakon ubojstva našeg Ante Paradžika 21. 9. 1991 godine i nakon pogreba, pala je odluka da se ide za Vukovar. Tako se skupilo nas 58 dragovoljaca sastavljenih od malih grupica iz cijele Hrvatske, BiH i jedan Francuz u našim redovima, Jean Michel Nicolier. To je bio najistočniji dio naše Domovine a pod najvećom opasnošću od jake agresije, na obali Dunava, na granici s ondašnjom Jugoslavijom.

4. Mnogo se toga događalo tih dana u gradu dok ste napadani od JNA i paravojnih postrojbi. Možete li nam reći kako ste se nosili s tim svim situacijama, što vas je održalo na životu?

Bili su to teški dani za nas hrvatske ratnike. Odmah ću reći da od nas 58, na kraju je poginulo ili su kao ranjenici ubijeni na Ovčari 25, troje imamo nestalih: Jadranko Anić Antić, Duško Smek i Jean Michel Nicolier. Troje je umrlih nakon Domovinskog rata: Željko Špiljar, Tihomir Iveta i Velimir Kvesić. Prije dvije godine u prometnoj nesreći u Zagrebu poginula je Vijoleta Antolić. Svakodnevno granatiranje, napadi u kombinaciji oklopa i pješaštva s nekoliko desetaka tisuća neprijateljskih vojnika, dok je nas bilo 1.803, bilo je pitanje vremena kada nećemo više moći. Zadnjih dana više nismo imali s čime zaustaviti tenk, nema više protuoklopnih sredstava, a o iscrpljenosti da ne govorim. Svaki dan nas je sve manje, a pomoći nema. Od nas 58, 14 je po zapovijedi Jastreba poslano u Bogdanovce, a nas 44 je bilo na Sajmištu u Vukovaru. Od nas 44, 17. 11. kada smo krenuli u proboj, jer predaja nije dolazila u obzir, ostalo nas je 8. Od tih 8, samo dvojica nisu ranjavani. Ostali, dio i po nekoliko puta. Primjerice, ja tri puta.

5. Vukovar danas – u čemu vidite bolju budućnost?

Vukovar danas mora imati bolju perspektivu, a za sada to nije tako. Nije dovoljno obnoviti grad, duše teško, ali ono što je nužno u gradu heroja je proizvodnja, posao. Bez pravde isto tako teško je do mira. Tamo su još uvijek oni koji su ubijali, mučili, silovali i ni jedan nije osuđen za te grozne ratne zločine. Ipak, vjerujem u bolje sutra.

6. U kojem ste događaju/trenutku tijekom obrane Vukovara mogli osjetiti Božju prisutnost i zaštitu?

Božja prisutnost je uvijek bila sa mnom. Pa mi smo napravili čudo! Kako? Zamislite nas tako malo, bez hrane, vode, struje, s malo streljiva, protiv nekoliko desetaka tisuća agresora koji je imao sve. Imao je sve to, ali nije i neće nikad imati ono što mi Hrvati imamo. To je srce. To je vjera. Uz pušku, imali smo i krunicu, ne kao dekor. Bilo je u mom osobnom slučaju dosta puta kada mi nije jasno kako sam ostao živ. Tu je bio dragi Bog. Živ sam i sada moram svjedočiti o tim danima, ne samo zbog onih koji su dali svoje živote nego i zbog budućnosti. Napisao sam knjigu o tome, sudjelujem u mnogim dokumentarnim filmovima, a iduće godine počinje se snimati i prvi ratni film na temu Vukovara pod nazivom „6 autobus“. Redatelj i producent su inače i autori serijala „Heroji Vukovara“, Eduard i Dominik Galić. Rat nije gotov, samo se drugačije vodi. Mi koji smo u temeljima naše Domovine moramo pisati povijest, ne netko drugi, ne oni koji nisu bili.

7. Imate li ikakve poveznice s franjevcima i franjevaštvom tijekom dosadašnjeg života?

Ne, nemam poveznice, ali divim se ljudima koji se toliko odriču za Hrvatsku, za Boga.

8. Neka završna poruka za čitatelje naše stranice?

Upalimo lampione ili svijeće na prozorima, balkonima, kući ili stanu. Neka gori plamen sjećanja na one koji su dali najviše i da se nikad ne zaboravi.

Zahvalni za ovako veliko svjedočanstvo s prve crte obrane Grada, ali i Domovine, zahvalimo danas dragome Bogu za sve branitelje, pokojne i one žive, za njihove obitelji. Molimo milosrdnog Oca da podari snage preživjelima kako bi se mogli nositi sa svim nedaćama na koje nailaze, ali i da nađu snage za oprostiti te nastave živjeti.

Svim pokojnim braniteljima: Pokoj vječni daruj im Gospodine i svjetlost vječna svjetlila im, počivali u miru Božjem. Amen.

Neka im je vječna hvala i slava!

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *