Zaredaše se lijepi dani, pade odluka na novi izlet, novi put, nekima u poznato, većini u nepoznato. Dva odredišta: vidikovac i samoborska tvrđava. Put nas je prvo nanio na samoborsko staro groblje gdje se pomolismo za preminulu braću odakle noge upravismo put šume. Prošavši pored dvije crkvice i križnog puta, na obzorju se počeo ocrtavati vidikovac. Stigavši do vidikovca dobismo istinski uvid u njegovu impozantnost i dominantnost nad okolicom. To nas nije spriječilo da se okuražimo i popnemo na nj, osim jedne individue čiji su osobni podaci poznati redakciji, a ovdje je nećemo osloviti predostrožnosti radi. Nakon opaljenih cirka 1500 slika, što selfija, što neselfija na vidikovcu, krenusmo prema samoborskoj utvrdi. Svi ostasmo zapanjeni velebnom tvrđavom te, naravno, nismo propustili priliku uživati u pogledu i naslikavanju.
Opojeni ekstazom od frapantne panorame dođosmo do trenutka kada treba reći zbogom i vratiti se doma. Vraćasmo se preko grada, malo da i civilizacije vidimo, a i ona nas. I tako se doma vratismo obogaćeni mirijadom impresija te nadasve gladni. Bog blagoslovio našu kuharicu Katu, kutljača joj se pozlatila!
Mato Zirdum