Deset zamki duhovnog života, 1. dio

Trudite se što češće okupljati na zahvaljivanje Bogu i slavljenje njega. Jer kada se često okupljate, krši se Sotonina moć i složnost vaše vjere uništava njegovu zatornu silu.” (Pismo Efežanima 13,1) – ovim riječima sveti Ignacije Antiohijski hrabri, tješi i potiče kršćane da nastave s ustrajnošću jer tko ustraje do konca, taj će se spasitiDuhovni život je neprestana borba, k tomu uvijek nanovo izlet u nepoznato jer u nepoznatom najbrže shvaćamo da se ne trebamo oslanjati na sebe već uvijek i samo na Njega. Na tom putu neprijatelj uporno postavlja zamke koje nije uvijek lako otkriti, a katkada još i teže savladati ako nemamo duhovnu pratnju, duhovnika, bez kojega teško možemo govoriti o nekoj ozbiljnijoj duhovnosti. Sjetimo se svete Faustine ili svete Terezije Avilske.

U nastavku slijede neke općenite “zamke” duhovnog života koje znadu prije ili kasnije doći, postavljene od Gospodina da nas ojačaju, ali ujedno i oružje neprijatelja da nas svlada ili barem zakoči u rastu. Možda ćete se pronaći u jednoj, možda niti u jednoj, možda u svima – svakoga Gospodin vodi putem kojim On želi, a ako se pronađete u kojoj ne treba očajavati; sve je to dio putovanja – pa i mliječni zubi su morali ispasti, pa i na biciklu smo ponekad znali prednjom zakočiti, pa i prijatelja smo znali udariti, uvrijediti, pa i tvrdoglavi, oholi i sebični smo znali biti – sve to nije problem ako se prepozna te se ima čvrsta volja to promijeniti, ne svojim snagama, već suradnjom s Božjim milosrđem i to na način kako On to želi.

1. Molitva bez akcije

To je ono kada mislim da će se sve riješiti isključivo molitvom. Za svaki problem izmolim dvije-tri krunice i nastavljam sjediti skrštenih ruku. U međuvremenu čekam da se stvar sama od sebe riješi jer “ja sam svoje obavio”. Međutim, rješenje zahtijeva moju intervenciju. Slijedi primjer da bude lakše shvatljivo: posvađala si se sa sestrom. Shvatiš da to nije bilo u redu, da si možda dobrim dijelom kriva i odeš se pomoliti Gospodinu da oprosti i tebi i njoj i to je to. Ne pada ti na pamet otići do nje, tražiti oprost – jer misliš – “pomolila sam se, Gospodin će to već nekako riješiti”. E to “nekako” neće doći samo od sebe, s neba pa u rebra, već zahtijeva moje djelovanje.

Zna doći do toga da se previše zarobimo molitvom jer nam je tako najlakše, umirimo si savjest jer znamo da ona sama po sebi nije loša, no nema djela. Hoće li ući u kraljevstvo nebesko svatko tko govori: Gospodine, Gospodine? Vidimo, dakle, đavao se zna služiti i naizgled dobrim stvarima, sve samo da nas spriječi od djelovanja, od ljubljenja. Logično, kako napuštamo svjetovnost i ulazimo u duhovnost, tako nas više ne može hvatati na stare mamce već rabi ono što je naizgled dobro da nas udalji od Boga.

Svakako, ako je molitva “ispravna”, ona će uvijek voditi u djelovanje. Nipošto ne želim reći da treba manje moliti, dapače, vremena su ovo kada bi itekako valjalo pojačati molitvu (kao i grijanje). Molitva je nevjerojatna snaga i sila, ima nevjerojatnu moć preobražavanja. Nakon svake iskrene molitve negdje se nešto bilo u svijetu bilo u mom srcu promijenilo na bolje, no ovdje razlikujemo onu “ispravnu” ako se tako uopće može reći od ove “neispravne” što ona potiče na djelovanje, na promjenu, na veće zauzimanje oko ljubavi.

2. Formalizam

Ovo bi se moglo nazvati i farizejizam. To je ono kada daješ desetinu od svega, sve ti je po PS-u, uredan si, čist, sve petice u školi, nikome nikada nisi ništa loše rekao, na van se činiš da si vrhunski – superman, ljudi već razmišljaju o procesu kanonizacije. A nutrina? Jesi li se spreman odreći svega bogatstva kako bi pošao za Isusom? Ovo je jedna od onih zamki u koju upadnemo a da ni ne primijetimo. A to je da sve u životu gledamo da na van bude dobro, bez da gledamo da to činimo sa srcem, s ljubavlju, s ispravnom nakanom. A to je da kažem: jutros sam se pomolio, uredno bio na fakultetu, obavio osobnu molitvu, ispoštivao dnevni red i to je to; znači ja sam super i samo tako šibaj. Ovdje vreba opasnost jer Duh puše gdje hoće, Duh nekad puhne da napravimo nešto mimo našeg plana i reda, nekad nam pomrsi planove. Zašto? Jer ovaj naš život ne treba biti naše remek djelo već Božje remek djelo, Bog se treba proslaviti kroz moj život, a ne ja.

Nije toliko bitno da na izvana sve štima, već nutarnji stav, raspoloženje srca. Kad me netko kleveta ako se na izvana smijem i kažem: “Ma sve je to okej”, a iznutra se mislim: “Ma kad ga se samo dočepam, kako je mogao…” – simptom je to da me ova zamka vreba. No ne dajmo se, sjetimo se da je Isusu važnije da smo izgrađeni iznutra, što dakako opet ne znači da potpuno trebamo zapustiti vanjštinu, nego, da se biblijski izrazim, ono je trebalo činiti, a ovo ne zanemariti gdje pod “ono” mislim na nutrinu.

3. Dobro za koje ja mislim da je dobro nije uvijek najbolje dobro

Iza ovog naizgled konfuznog naziva krije se zapravo jednostavna stvar. U pitanju je odnos prema Božjoj volji koja nije uvijek gotovo definirana stvar već ju svaki dan valja iznova otkrivati, dopustiti da nas Duh Sveti vodi pa i onim putem koji nam se na prvu čini da je manje dobro jer misli naše nisu misli Njegove, veli On. Nema sheme po kojoj ja znam da je nešto Božja volja, iz dana u dan to mogu biti iznenađujuće stvari. Često automatski radimo stvari za koje nam se čine da su dobre ne konzultirajući se pri tome s Gospodinom. Nije cilj da ja sebi isplaniram dan kako mislim da je dobro i u skladu s Božjim zapovijedima, već da kažem: Gospodine, što Ti želiš da učinim?

4. Ustrajnost bitnija od količine

Ovo zna nastupiti netom nakon obraćenja. A to je ono kad pripremiš svu silu molitvenika, molitava i svega ostaloga pobožnoga da tvoja molitva više liči na liturgijski obred i traje duže od svečane središnje mise za Uskrs. I tako ide neko vrijeme, pa se ubrzo prekine jer postane naporno svaki dan tako. Stoga je mudro uzeti manje molitava pa ustrajati u tome te s vremenom nadodavati još ako se osjeti potreba, svatko to mora sam po svojoj mjeri, kako ga već Gospodin vodi i u dogovoru s duhovnikom.

Molitva se ne vrednuje po tome koliko količinski izmolimo, već koliko je tu srca, iskrenosti, ljubavi. Posebice kada govorimo o razmatranju, razmišljanjem nad Svetim pismom. Bit je upravo u tome da je ono svaki dan kako bi dobili nit i tako pomalo sve više upoznavali Isusa i izgrađivali svoj osobni odnos s Njim. Kad se razmatra svaki treći dan onda to više nije to. Stoga je, kod pobožnosti, daleko važnija ustrajnost. Kada si nešto isplaniramo, dakako, uz konzultiranje s duhovnikom, da ustrajemo u tom molitvenom ritmu.

Zna se dogoditi da si došao s nakanom moliti 30 minuta, no nakon 10 minuta se sjetiš da imaš nekog posla i odeš, tako tvojim odlaskom odlazi od tebe i plod molitve jer ti je baš Gospodin htio progovoriti u onih zadnjih 5-10 minuta molitve, no do njih nikada nije došlo jer te neprijatelj smeo, a ti si, pavši u zamku, napustio molitvu još prije nego je i počela, a jedan karmelićanin piše da je upravo to zlatno pravilo – ne završiti molitvu prije nego smo ju počeli.

5. (Ne)poslušnost

Može li osoba samu sebe voditi u duhovnosti? Ovdje ne vrijedi pravilo “sam svoj majstor” jer te neprijatelj brzo svlada ili značajno uspori napredak. Nema govora o ozbiljnijem duhovnom životu bez duhovnika kojega si svatko ima pravo izabrati po mjeri, no ako ga se (pre)često mijenja onda više nije do duhovnika nego je znak da s osobom nešto ne štima. Duhovnika imamo zato da, između ostaloga, slušamo savjete koje nam daje jer vjerujemo da preko njega Bog govori nama. Stoga je jako važna poslušnost njemu kada dođu raskrižja na kojima ne znamo gdje skrenuti, a posebno je važno kad bi mi skrenuli lijevo, a on nam kaže – desno. Poslušnost nije laka jer zahtijeva odricanje od svoje volje što je možda i najteže odricanje koje postoji, no znamo što se dogodilo neposluhom prvih ljudi, a što posluhom Isusa, Sina Očeva.

Ovo je prekrasno opisala sveta Mala Terezija, iako u okviru svojeg redovničkog života, no može se primijeniti i na odnos s duhovnikom: “O draga Majko, kakvih li se nemira oslobađa čovjek kad čini zavjet poslušnosti! Kako su sretne jednostavne redovnice! Kako je njihov jedini kompas volja poglavara, uvijek su sigurne da su na pravom putu, ne moraju se bojati da se varaju, pa ni onda kad im se čini sigurnim da se poglavari varaju. Ali kad koja prestane gledati na neprevarljivi kompas, kad se udalji od puta za koji kaže da njime ide, pod izlikom da čini volju dragoga Boga, koji ne obasjava uvijek ni one koji ipak njega zastupaju, duša odmah zaluta na suhe putove, gdje joj doskora ponestane vode milosti.”

Komentiraj