V. Korizmena nedjelja – meditacija

 

” U ono vrijeme: Među onima koji su se došli klanjati na blagdan bijahu i neki Grci. Oni pristupe Filipu iz Betsaide galilejske pa ga zamole: »Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.« Filip ode i kaže to Andriji pa Andrija i Filip odu i kažu Isusu. Isus im odgovori: »Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac. Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!« Uto dođe glas s neba: »Proslavio sam i opet ću proslaviti!« Mnoštvo koje je ondje stajalo i slušalo govoraše: »Zagrmjelo je!« Drugi govorahu: »Anđeo mu je zborio.« Isus na to reče: »Ovaj glas nije bio poradi mene, nego poradi vas. Sada je sud ovomu svijetu, sada će knez ovoga svijeta biti izbačen. A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi. To reče da označi kakvom će smrću umrijeti.”

Iv 12, 20-33

Crkva nam danas stavlja čitanja koja već polako upućuju na pashalni misterij – muku, smrt i uskrsnuće. Isusov čas muke i smrti je na vidiku, a ujedno i naš čas otkupljenja od grijeha i smrti. U Iv 12,20 imamo situaciju gdje neki Grci traže Isusa. To nisu Židovi iz dijaspore, već je ovdje riječ o stvarnim Grcima, dakle nežidovima. To su pogani koji su cijenili židovski monoteizam i često sudjelovali na njihovim molitvenim slavljima i okupljanjima. Za uzvrat su ih Židovi nazivali „bogobojaznima“ iz poštovanja. Također kod Pavla nalazimo Grke, kao prve slušatelje po sinagogama u svim gradovima širom Rimskoga Carstva, kako nas izvještava Luka u Djelima apostolskim. Takvi su znali onda doći i za velike židovske blagdane u Jeruzalem, o čemu izvješće donosi i povjesničar Josip Flavije. Ovi Grci zaželjeli su vidjeti Isusa, vjerojatno su prethodno o njemu čuli, o njegovim čudima koja je činio i nauku kojeg je naviještao. No, do Isusa je teško doći u masi koja se okupila oko njega, stoga oni mole Filipa iz Betsaide da im pokaže Isusa. Filip i Andrija su učenici koji jedini imaju čista grčka imena, što bi se moglo povezati i s kasnijim misionarenjem pogana, što je ivanovskoj zajednici bilo važno. Reakcija Isusa pomalo je čudna. On kao da ne želi uspostaviti kontakt s tim ljudima koji ga traže. Isus umjesto da započne razgovor s njima, on započinje svoj posljednji objaviteljski govor, a ključnu ulogu igra pitanje njegove smrti. Zašto? Ako u želji tih pogana da susretnu Krista treba gledati izraz njihove potrebe za prihvaćanjem spasenja, onda bi takav Isusov govor trebao značiti kako je to moguće samo preko njegove smrti. Njegov apstraktni govor i po sebi teško razumljiv, Isus potkrepljuje slikovitim govorom iz prirode. Zrno prvo mora umrijeti, zakopano u zemlji, da bi donijelo rod. Tako je i s njegovom smrću. Židovima je bila poznata takva slika govora jer su je često upotrebljavali kako bi predočili uskrsnuće mrtvih na kraju vremena, što potvrđuje i Pavlov govor o tome kako tijelo mora umrijeti da bi čovjek uskrsnuo s duhovnim tijelom (1Kor 15, 35-38). Čitajući ovaj tekst Ivanova evanđelja vidljivo je kako se Isusov govor udaljuje od konkretne situacije (Iv 12, 25). Pred očima mu više nisu Grci i njihovo pitanje, sada bitnu ulogu igraju učenici i cijena njihova nasljedovanja. Taj poziv nasljedovanja ide toliko daleko da se položi život za drugoga. Put nasljedovanja i preko smrti vodi prema zajedništvu s Isusom tamo gdje je on u slavi, a takvoga će počastiti Otac koji je i Isusa proslavio. Nastavlja se dalje govor, nakon poziva na nasljedovanje, o „času“ da se proslavi Sin Čovječji. Isus je potresen časom koji će doći, no riječima psalmiste on ne moli za izbavljenje štoviše prihvaća taj čas. Ivan ne donosi kao sinoptici smrtnu borbu i molitvu u izvješću muke. Polazeći od iskustva Isusova uskrsnuća i koristeći riječ psalma, on sve tumači kao trenutak proslave Oca u Sinu. Zato on ne moli da ga, ako je moguće da ga mimoiđe ovaj čas (Mk 14,35) već: Oče proslavi ime svoje! (r. 28) Dobro nam je poznato da Božje ime u Židova označava njegovu svetost i njegovu spasiteljsku volju. To ime Isus objavljuje svojim učenicima i ujedno u to ime objavljuje Očevu ljubav. Glas s neba potvrđuje da je Otac primio Isusovu molitvu. Ovdje je značajno promotriti glagol: „i opet ću proslaviti.“ Glagol se nalazi u futuru, budućem obliku i podrazumijeva puninu slave koja će biti ostvarena kad Otac Sina uskrisi od mrtvih i dade mu udjela u nebeskoj slavi. Glas s neba ponajprije znači neposrednost objave.U raspravama sa Židovima Isus je naglašavao kako nije sam već je njegov Otac s njim. Isticao je uvijek kako ga Otac uslišava. Sada na nadolazećem času, na prekretnici svoga života, čuje se glas s neba koji potvrđuje zajedništvo Oca i Sina, ali ne samo za njega, već i za sve prisutne. Trajno produbljivanje podjela oko Isusa i njegove objave doseže svoj vrhunac u najavi suda svijetu koji je prezreo tu objavu (r. 31), ali je to istodobno najava Isusove pobjede preko križa, kada će se proces opredjeljenja za i protiv Isusa nastaviti. (r. 33)

fra Stipan Saraf

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *