Majka Terezija – dođi, budi moje svjetlo, I. dio

“Stavi svoju ruku u Njegovu [Isusovu] i hodi sama s Njime. Idi naprijed, jer ćeš, ako se budeš osvrtala, ići natrag” – ove riječi kojima se njezina majka oprostila s njome urezale su se u srce Gonxhe Agnese Bojaxhiu, buduće Majke Terezije.

Gonxha Bojaxhiu(Gonđa Bojađiu), buduća Majka Terezija iz Calcutte, rodila se u Skoplju 26. kolovoza 1910. S osamnaest je godina otputovala u Irsku da pristupi Družbi sestara Blažene Djevice Marije, poznatoj pod nazivom Loretske sestre, to je neklauzurna kongregacija redovnica koje su posvećene prvenstveno obrazovanju. Pothvat, odlazak u misije u Bengal, zahtijeva obilje vjere i hrabrosti. Ona i njezina obitelj znali su da “u ono vrijeme, kada su misionari odlazili u misije, više se nisu vraćali”. Odrasla je u obitelji koja je njegovala vjeru i pobožnost te u revnoj župnoj zajednici koja je također pridonijela njezinu vjerskom odgoju.

Kako će Majka Terezija kasnije otkriti, u kakvu je okružju prvi put osjetila poziv posvetiti svoj život Bogu: “Tada mi je bilo svega dvanaest godina… U tom sam vrijeme prvi put spoznala da imam poziv za siromahe… 1922. Željela sam biti misionarka, željela sam krenuti i ljudima u misijskim zemljama podariti život Kristov… Isprva, između dvanaeste i osamnaeste godine, nisam željela postati redovnica. Bili smo vrlo sretna obitelj. No, s osamnaest, odlučila sam napustiti dom i postati redovnica te od tada, svih ovih četrdeset godina, ni za trenutak nisam posumnjala da sam postupila ispravno; bila je to volja Božja. Bio je to Njegov izbor.” 

Iz ovoga vidimo da njezina odluka nije bila nikakav mladenački hir, već promišljen izbor, plod duboka odnosa s Isusom. Puno će godina kasnije otkriti: “Još od djetinjstva, Srce je Isusovo bilo moja prva ljubav.” Svoju je odluku jasno iznijela u zamolbi upućenoj poglavarici loretskih sestara: “Poštovana Časna Majko! Budite tako dobri te čujte moju iskrenu želju. Želim stupiti u Vaš red, te da jednoga dana postanem sestra misionarka, da radim za Isusa koji je za sve nas umro. Svršila sam pet razreda realne gimnazije; od jezika poznajem albanski, koji mi je materinjski i srpski, malo znam francuski, engleski neznam ništa, ali se uzdam u dragoga Boga da će mi pomoći, da bar malo koliko mi trebam naučim, i to počinjem odmah ovih dana sa vežbom. Naročitih uvjeta nemam, samo želim biti u misijama, a za sve drugo predajem se sasvim dragom Bogu na raspolaganje. U SKOPLJU, 28. LIPNJA 1928. Gonđa Bojađijevič” (Ovo pismo je donešeno u izvornom obliku, pri čemu su ispravljene samo očite pogreške).

Posebna milost što ju je bila primila na dan svoje prve pričesti potakla je u njoj želju za tim odvažnim korakom u nepoznato: “Još od dobi od 5 i pol godina- kada sam Ga [Isusa] prvi put primila – u meni je ljubav za duše. S godinama je rasla – sve dok nisam došla u Indiju – u nadi da spasim brojne duše.”

Dok je plovila preko Sredozemnog mora, napisala je slijedeće pismo svojima doma: “Moli te za vašu misionarku, da joj Isus pomogne spasiti što je moguće više besmrtnih duša od tame nevjere.” Njezina će se nada da onima u tami donese svjetlo ispuniti, ali na način koji nije mogla ni naslutiti dok je putovala u svoju odabranu misijsku zemlju.

Dok je putovala morem, u trenucima samoće i tišine, dok su se njezinu srcu mješale radost i bol, sestra Terezija (ime je, nakon što je pristupila loretskom redu, dobila po Tereziji iz Lisieuxa) je svoje osjećaje pretočila u pjesmu:

Ostavljam milu kuću

I dragi zavičaj. U Bengaliju idem vruću, U daleki kraj.

Ostavljam znance svoje,  Napuštam rod i dom.

Srce me vuče moje Da služim Kristu svom.

Oj zbogom, majko mila, I zbogom ostajte svi,

Viša me goni sila Pram žarkoj Indiji…

I lađa kreće lagano, Siječe morske vale,

A oko motri zadnji put Evropske drage žale.

Na lađi stoji smiono Vesela mirna lica,

Sretna mala Kristova Nova zaručnica.

U ruci križ joj gvozdeni Na kome visi Spas,

A duša spremno prinaša Tešku žrtvu taj čas:

“Primi, Bože, žrtvu ovu U znak moje ljubavi.

Pomozi, de, stvoru svome Da ti ime proslavi!

Zauzvrat te samo molim, O predobri Oče naš,

Jednu daj mi, bar jednu Dušu onu- ti već znaš.”

I sitne, čiste poput rose ljetne, Suze tople tiho teći stanu,

Da potvrde i posvete Tešku žrtvu sada prikazanu.

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *