Majka Terezija – dođi, budi moje svjetlo, II. dio

U svibnju 1929. sestra Terezija započela je novicijat, dvogodišnje razdoblje upućivanja u redovnički život. Novicijat prethodi prvim privremenim zavjetima. Prva je godina bila usredotočena na duhovnu formaciju kandidatica s naglaskom na molitvu i duhovnost reda, dok je druga naglašavala poslanje Družbe i osposobljavala ih za apostolsko djelovanje. Prve je privremene zavjete položila 25. svibnja 1931. obećavši da će živjeti život siromaštva, čistoće i poslušnosti te se na poseban način posvetiti odgoju mladeži. Tom prigodom bila je neizmjerno radosna jer je njezina čežnja da se posveti Bogu postala stvarnost. Ovako se povjerila svojoj prijateljici: “Da znate kako sam sretna, kao Isusova mala zaručnica. Nikome, pa čak ni onima koji uživaju neku sreću koja se u svijetu čini savršenom, ne bi mogla zavidjeti, jer ja uživam svoju potpunu sreću, pa čak i onda kada što trpim za mog ljubljenog Zaručnika.”

Nakon polaganja prvih privremenih zavjeta sestra Terezija dodijeljena je loretskoj zajednici u Calcutti te određena da predaje u Bengalskoj školi sv. Marije za djevojke. Mlada redovnica revno se posvetila svojemu poslanju što će ga (uz samo jedan šestomjesečni prekid) vršiti sve do 1948. kada će napustiti Loreto kako bi osnovala Misionarke ljubavi.

Nakon devet godina u Loretu sestra Terezija približavala se vrlo važnom trenutku svojega života – uskoro je trebala položiti vječne zavjete. Njezine poglavarice i susestre već su imale prilike dobro upoznati njezinu sklonost prema molitvi, suosjećanje, milosrđe i revnost, dok su ujedno cijenile njezin odličan smisao za humor i prirodnu nadarenost za organizaciju i vodstvo. U svim je svojim nastojanjima dosljedno očitovala neobičnu pribranost, zdrav razum i odvažnost, primjerice, kada je spriječila lopove što su jedne noći provalili u samostan.

No ni njezine susestre niti učenice nisu bile u potpunosti svjesne iznimnih duhovnih dubina što ih je ova vrijedna i vedra redovnica dosegla usred svojih svakodnevnih aktivnosti. Njezino duboko sjedinjenje s Isusom, izvor duhovne i apostolske plodnosti, poznavali su jedino njezini ispovjednici. Donosim dio pisma upućenog ocu isusovcu Franji Jambrekoviću, koji je bio njezin ispovjednik u Skoplju, gdje otkriva tajnu snažna Božjeg djelovanja u svojoj duši:

“… Nemojte misliti da je moj duhovni život prostrt ružama – to je cvijeće koje skorom nikad ne nađem u svom putu – dapače više imam kao drugaricu tamu – pa kad noć postane jako gusta – i sve mi izgleda kao da ću svršiti u paklu – onda jednostavno prikažem sebe Isusu – ako On hoće da ja odem tamo – spremna sam – samo pod jednim uslovom da to zaista Njega veseli. Treba mi mnogo milosti, mnogo Kristove jednakosti da ustrajem u pouzdanju – i onoj slijepoj ljubavi koja vodi samo k Isusu Razapetom. Ali ja sam sretna – da sretnija nego ikada – eh ne bi željela ni pod koju cijenu da dam svoja trpljenja – Nemojte misliti ipak da ja zaista samo trpim oh ne smijem se ja više nego trpim – tako da su neki zaključili da sam razmažena Isusova zaručnica koja živi uz Isusa u Nazaretu – daleko od Kalvarije. Molite se, molite se puno za me – zaista trebam Njegovu ljubav.”

U ovom pismu njezinom bivšem ispovjedniku u Skoplju sestra Terezija prvi put spominje “tamu”. Teško je točno reći što je “tama” za nju u to vrijeme značila, no ubuduće će taj pojam poprimiti značenje duboka nutarnjeg trpljenja, izostanka osjetne utjehe, duhovne suhoće i svega ostaloga što možemo pronaći i kod drugih svetaca koji su prolazili kroz “tamnu noć” poput sv. Ivana od Križa, sv. Franje i brojnih drugih svetaca.

Njezin kratki opis jasno pokazuje da većinu vremena nije uživala svjetlost i utjehu osjetne Božje prisutnosti, već se trsila živjeti od vjere, prepuštajući se s ljubavlju i povjerenjem u Bogu na volju. U toj ljubavi je toliko uznapredovala da se mogla uzdići iznad straha od trpljenja: “sada zagrlim trpljenje prije nego što je zaista došlo, i tako Isus i ja živimo u ljubavi.”

24.svibnja 1937. sestra se Terezija radosna i zahvalna srca približila oltaru Božjemu da bi izgovorila svoje konačno “Da”, predajući se Isusu u zaručničkoj ljubavi do kraja života. Obred je održan u samostanskoj kapeli u Darjeelingu, a predvodio ga je nadbiskup Fredinand Perier, SJ. Po loretskome običaju, od sada se zvala “Majkom Terezijom”. Osim njezine očite radosti prigodom polaganja vječnih zavjeta, nije na njoj bilo ničega neobična što bi privuklo pozornost nadbiskupa ili bilo koga drugog. Na sreću, nešto od njezina nutarnjega raspoloženja ostalo je sačuvano u jednome drugom pismu upućenu ocu Jambrekoviću:

“…Sigurno znate da sam položila svoje vječne zavjete mislila sam i na Vas toga dana – da znate kako sam bila sretna da sam svojevoljno mogla zapaliti svoju žrtvu sada Njegova i to za vječnost. – Vi si sigurno ne možete predstaviti nekadašnju Gonđu sada kao Isusovu zaručnicu – ali On je uvijek bio tako neizmjerno dobar prema meni – kao da je htio da osigura imutak moga srca za sebe. Opet Vam iskreno zahvaljujem za sve što ste Vi za me učinili. (…) Sigurno želite malo novosti i o meni – jedno molite mnogo za me – trebam molitve više nego ikada – želim biti samo Isusova. Zaista a ne samo po imenu i odjelu – više puta ovo ide natraške – pa moj uzvišeni “Ja” dobije glavno mjesto. Uvijek ista, ohola Gonđa. Samo jedno je drukčije moja ljubav prema Isusu – dala bi sve pa i sam život za Njega – Zvuči lijepo ali u praksi nije tako lako – a to baš i hoće da ne bude lako – Sjetite se, Vi ste mi jednom rekli u Skoplju – “Gonđa Ti želiš ispiti kalež do zadnje kapi.” Neznam da li sam tada ovako mislila ali sada da i to veselo bez ijedne suze… Ne ide to tako lako kada čovjek mora biti na nogama od jutra do večeri – ali ipak sve je za Isusa pa tako je sve lijepo iako je teško.”

Majka Terezija je čeznula za potpunim sjedinjenjem s Kristom, koji je trpio na križu, ona – njegova mala zaručnica – nije mogla drugo do li sjediniti se s njime u njegovu trpljenju. Ako mu ne može otkloniti bol, onda će biti ondje, tako reći na križu, s njime. Odlučila je dijeliti sudbinu Isusa Krista, tako da je prigrlila križeve. Svakodnevno je nastojala prevladati svoje nedostatke. Majka Terezija uistinu se trudila “ispiti kalež do zadnje kapi” u živu predanju “biti sva za Isusa”. Kako je ustvrdila jedna druga sestra iz zajednice: “Bila je vrlo, vrlo zaljubljena u Svevišnjega Boga.”

Nakon što je položila vječne zavjete Majka Terezija se vratila poučavanju i uobičajenim svakodnevnim zadaćama loretske redovnice. Ipak, nedjeljom je odlazila u apostolat gdje je posjećivala siromahe u njihovim četvrtima. Taj je apostolat, što da je sama odabrala, na nju ostavio dubok dojam: “Svake nedjelje pohađam sirote u kalkutskim spiljama. Ne mogu im pomoći, jer ništa nemam, ali idem da ih razveselim…”

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *