Svetac, apostol čije obraćenje danas slavimo, ostavio je toliko bogatstvo svjedočanstva, kroz različite spise, kroz mnoge kršćanske zajednice koje je osnovao putem svojih apostolskih putovanja i konačno kroz vlastito mučeničko svjedočanstvo, da mi je bilo vrlo teško izabrati koji bi od aspekata njegova života istakao, zato što ih je mnogo i zato što su uistinu predivni. No, nekako mi je za oko zapela rečenica koju sam stavio kao naslov ovoga razmatranja: „S neba me iznenada obasja svjetlost velika.“ Iznenada- Pavao, tada još Savao –Šaul-, nije očekivao da će mu se život u trenu promijeniti. Mnogi će umjetnici upravo ovaj trenutak pokušati prikazati svojim slikarskim umijećem, toliko da su se usredotočili na tu iznenadnost trenutka, jarku svjetlost s neba i njegovo obaranje na zemlju, u svojim djelima uvijek prikazujući Pavla kako bespomoćno leži na zemlji kraj svojega konja (većina misleći kako je i pao s konja, što zapravo nigdje nije rečeno). No zapravo iz svih tih nabijenih scena zaboravljamo zamijetiti ono najvažnije – Svjetlost, ili da naglasim Onoga koji je izvor te svjetlosti. Svjetlost Uskrsloga Krista. I tada dolazimo do središta njegova obraćenja – iznenadan susret s Uskrslim. Gledajući bolje, ni Pavlov susret s Uskrslim nije bio puno drugačiji od onog drugih učenika. Iako su učenici bili pripremani za taj događaj: „Jer poučavaše svoje učenike. Govoraše im: “Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati.“ (Mk 9,31) Niti oni nisu bili manje iznenađeni, ta svjedoči evanđelist Luka: „Oni, zbunjeni i prestrašeni, pomisliše da vide duha.“ (Lk 24,37) Pavao, On tek uistinu nije mogao znati što ga je snašlo. „Sjaj Uskrsloga čini ga slijepim: tako se i izvana dogodilo ono što je bila njegova nutarnja stvarnost, njegova sljepoća u odnosu na istinu, svjetlo koje je Krist. Nakon toga njegovo konačno “da” Kristu u krštenju ponovno mu otvara oči, čini da stvarno vidi. U drevnoj se Crkvi krštenje nazivalo još i “prosvjetljenje”, jer taj sakrament daje svjetlo, daje stvarno vidjeti. Ono što se tako izražava teološki, u Pavlu se ostvarilo i fizički: izliječen od svoje unutarnje sljepoće, dobro vidi.“– riječi su pape Benedikta XVI. Na Pavlovo pitanje: „Tko si Gospodine“ i na Kristov odgovor: “Ja sam Isus Nazarećanin kojega ti progoniš.“, dobro je uočiti Pavlovu spremnost: „Što mi je činiti, Gospodine?“ Pavao iako iznenađen, zna da je ovo trenutak u kojem se ne smije zadržati, već koji ga treba voditi dalje, zato mu Uskrsli Isus i odgovara: „Ustani, pođi u Damask i ondje će ti se reći što ti je određeno učiniti.“ Drugim riječima, prepoznajući njegovu spremnost stavlja ga na put, na put koji će biti ne samo put izlječenju od trenutne sljepoće, već prosvjetljenju za istinu, sebe i mnogih što leže u tmini i sjeni smrtnoj. To nam daje spoznati da svaki od nas u iznenadnom pozivu, u susretu s Uskrslim, ne može i ne smije ostati prikovan uz zemlju, uz trenutak, nazovimo ekstazu, već trijezno mora od Gospodina zaiskati da mu kaže svoj životni put. Dobro je zato uočiti da Pavao i kršćane koje je progonio naziva- Putom: „Ovaj sam Put na smrt progonio…“ Stavimo se zato braćo i sestre na taj Put, upravimo se onomu koji je sam sebe prozvao da je Put, Istina i Život. Ne budimo ljudi trenutka, već ljudi vječnosti. Neka nam primjer obraćenja svetoga Pavla bude poticaj da neprestano tražimo od Boga poslanje, da pitamo što nam je činiti i da spremno živimo krštenje koje nas stavlja u trajni suživot s Uskrslim Gospodinom.
„I što sad oklijevaš? Ustani, krsti se i operi grijehe svoje prizivajući ime njegovo!’“
fra Filip Đurđević, vicemagistar