Veliki četvrtak

Korizmeni post završava u četvrtak prije Vazma.[1] Veliki četvrtak, osim što je završetak korizme, predstavlja i početak Svetoga trodnevlja koje počinje od Mise Večere Gospodnje.[2] Ta misa tako postaje uvertira ili ‘preludij trodnevlja’, a u njoj u povijesnom smislu prepoznajemo ustanovljenje euharistije i uspostavu svećeničkog reda.[3] Na ovaj dan se običavaju slaviti dvije mise. Misa posvete ulja slavi se samo u katedralama, predvodi je biskup sa svojim svećenstvom. Na ovoj misi se blagoslivlja ulje za bolesničko pomazanje, a posvećuje se ulje za katekumene i krizma.[4]

Navečer se slavi Misa Večere Gospodnje, a prema drevnoj predaji Crkve se zabranjuju slaviti mise bez naroda.[5] Na ovoj misi nas Otac nebeski poziva da sjedinjeni djelovanjem Duha Svetoga postajemo dionici one Ljubavi koja nam se pokazala u svoj svojoj veličini i dubini. Veliki četvrtak govori o gesti kojom Isus sebe predaje u smrt radi spasenja ljudi ispunjavajući tako Stari zavjet i židovski obred. On svoje tijelo i krv daje umjesto tijela i krvi pashalnog janjeta.[6] Isus u vrijeme ove večere samoga sebe predaje, u prilikama vina i kruha, kao hranu za vječni život. Također upućuje poziv nama da to isto i mi činimo njemu na spomen. (usp. Lk 22,19-20).

Posebnost ove mise sastoji se u posebnim obredima koji u sebi nose snažnu simboliku. Jedan takav obred je obred pranja nogu. Gesta pranja nogu izraz je gostoljubivosti, ali je i izričaj ljubavi i poniznosti[7] i u ovoj gesti Isus daje učenicima primjer služenja te ih potiče da i oni čine jednako (usp. Iv 13,15). Ovaj obred u liturgiji je prikazan kao ‘metafora otajstva križa’.[8] Obred pranja nogu slijedi nakon homilije.[9] Svećenik dvanaestorici muškaraca pere noge što simbolički predstavlja Isusovo pranje nogu dvanaestorici apostola u vrijeme Posljednje večere. Pred kraj euharistijskog slavlja obavlja se prijenos Svetootajstva. Prijenos slijedi nakon popričesne molitve.[10] Euharistijske prilike se pohranjuju isključivo radi pričešćivanja bolesnika i radi pričesti vjernika u slavlje Muke Gospodnje na Veliki petak i tim činom Crkva ulazi u veliki post. To znači da se do vazmenog bdijenja neće slaviti sakramenti.[11] Obično nakon toga svećenik i poslužitelji ostaju kratko u klanjanju pred svetohraništem. Preporučuje se da se nakon mise ogole oltari i prekriju križevi, a vjernici mogu ostati u klanjanju pred Presvetim u tišini.[12] Pohrana presvetog oltarskog Sakramenta ne simbolizira Isusov ukop, već služi samo kao mjesto čuvanja euharistijskih prilika za liturgiju Velikoga petka.[13]

Stoga, i mi smo na Veliki četvrtak s Isusom u dvorani na njegovoj Posljednjoj večeri i njegove riječi upućene su i nama. U prvom čitanju slušamo o čudesnom oslobođenju izraelskog naroda iz zemlje Egipta, gdje Bog ispunjava obećanje dano Mojsiju i pokazuje se kao Spasitelj i Osloboditelj. Na spomen tog oslobođenja izraelski je narod svake godine slavio blagdan Pashe. (Izl 12,1-8.11-14) Apostol Pavao nam prenosi riječi koje je uputio Gospodin Isus na posljednjoj večeri i poziva nas na nasljedovanje i navješćivanje sve do njegova ponovnog dolaska. (1 Kor 11,23-26) U evanđelju slušamo kako je Isus oprao učenicima noge. (Iv 13,1-15)

Po primjeru našeg Učitelja i Gospodina činom pranja nogu pokazujemo svoje opredjeljenje da jedni drugima služimo, kao što je i on činio za svoga života. Dok su ostali učenici bez daha dopuštali Isusu da obavi pranje njihovih nogu, Petar se iz poštovanja pobunio, jer ne dolikuje da Učitelj pere učeniku nogu. U Isusovu odgovoru vidimo da je u pitanju nešto više od fizičkog pranja: “Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom”. Služeći, pomažući i prihvaćajući jedni druge pokazujemo da ispunjavamo zapovijed koju nam je Isus ostavio i dajemo svjedočanstvo svim ljudima da: “Gdje je ljubav, prijateljstvo, ondje je i Bog”. Ovaj događaj pokazuje da nas euharistija osposobljava za služenje po uzoru na Isusa koji se osjećao potrebnim i važnim upravo po služenju. Pitajmo se, koliko iz svjesnog i aktivnog sudjelovanja na euharistiji tražimo snagu za zbiljsko služenje braći i sestrama?[14]

___________________________________

[1] usp. Ante CRNČEVIĆ – Ivan ŠAŠKO, Na vrelu liturgije, Zagreb, 2009., 358.

[2] usp. Ivan ŠAŠKO, Liturgijski simbolički govor, Zagreb, 2004., 362.

[3] usp. Ante CRNČEVIĆ – Ivan ŠAŠKO, Na vrelu liturgije, Zagreb, 2009., 361.

[4] usp. Ivan ŠAŠKO, Liturgijski simbolički govor, Zagreb, 2004., 363. – 364.

[5] usp. Rimski misal, Zagreb, 2012., 181.

[6] usp. Ivan ŠAŠKO, Liturgijski simbolički govor, Zagreb, 2004., 364.

[7] usp. Ivan ŠAŠKO, Liturgijski simbolički govor, 362.

[8] Ante CRNČEVIĆ – Ivan ŠAŠKO, Na vrelu liturgije, Zagreb, 2009., 361.

[9] usp. Rimski misal, Zagreb, 2012., 182.

[10] usp. Rimski misal, 185.

[11] usp. Ante CRNČEVIĆ – Ivan ŠAŠKO, Na vrelu liturgije, Zagreb, 2009., 361.

[12] usp. Rimski misal, Zagreb, 2012., 185.

[13] usp. Ante CRNČEVIĆ – Ivan ŠAŠKO, Na vrelu liturgije, Zagreb, 2009., 362.

[14] Preuzeto iz tumačenja obreda Velikog četvrtka.

 

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *