U današnjem bogoslužju kroz tri dijela spominjemo se Kristove muke u kojoj Crkva kao zaručnica prati Zaručnika u muci i smrti. Stoga je liturgija toga dana na poseban način obilježena tišinom pred tim otajstvom. Tišina je prvi element koji treba biti zamjetljiv. Tišina kao odgovor na otajstvo Božje ljubavi pokazane u križu i umiranju Božjeg Sina[1]. Ovu šutnju znakovito izražava i prostracija svećenika pred ogoljenim oltarom na početku bogoslužja, kada svatko u tišini obavlja pokajnički čin i prostirući se u nutrini svoga bića priznaje vlastitu krivnju za patnju i smrt Sina Božjega te moli milost i milosrđe, oproštenje i mir koje smo zadobili po zaslugama Njegove muke.
Osim toga, u završetku prvog dijela liturgije, moli se sveopća molitva koja nas upućuje na univerzalnost Kristove žrtve te nam posvješćuje da je Isus prolio svoju krv za svakoga čovjeka, do konca svijeta. Zato u tom dijelu zajednički molimo za sve one koji se svojim trpljenjem ucjepljuju u Njegovu muku, za one koji još ne poznaju neizrecivu Božju ljubav koju nam je posvjedočio u svom Sinu[2], za jedinstvo, za upravitelje država, za ljude u potrebi. Uza sve to bogoslužje ovog prvog dijela pred nas stavlja tajnu patnje i trpljenja te nam otvara put i daje jakost da vlastitu muku života nadvladamo pretvarajući je u žrtveni, zahvalni i zagovorni prinos Bogu. Tako, uvučeni, kroz liturgije čine, u otajstvo Njegova života možemo barem donekle shvatiti da križni put može i mora postati naš put života[3].
Drugi dio je klanjanje križu koji je svojevrsni produžetak Muke po Ivanu koju smo čuli u prvom dijelu liturgije riječi. Ovdje je evanđeoska riječ protumačena obredom klanjanja križu[4]. Čin otkrivanja križa u kojem se recitira ili pjeva: Evo drvo Križa, na kom Spas je svijeta visio, popraćen je pozivom na poklon: Dođite, poklonimo se. Tako se navještena Riječ uprizoruje i pobliže se daje razumjeti našoj vjeri kroz lik Raspetoga na križu koji je izmijenio značenje drveta križa. Sramotno sredstvo mučenja i smrti postaje sredstvo našeg spasenja, znak života i nade[5]. Pred tim znakom Križa vjernik pada na koljena i daje Vladaru na križu poljubac kojim se izručuje blagotvornom djelovanju Njegove ljubavi priznajući ga za Vladara i Gospodina vlastitog života.
Naposljetku, bogoslužje završava pričešću Kristovim tijelom posvećenim na jučerašnjoj Misi večere Gospodnje. Tu se najjasnije vidi žrtveni karakter euharistijog slavlja gdje bolje shvaćamo da blagovati Kristovo tijelo znači uzeti udjela u njegovoj žrtvi – prihvatiti trpljenje iz ljubavi prema braći ljudima te tako s Kristom širiti život u svijetu[6]. Jedući Plod s drveta križa, pod prilikama kruha, postajemo dionici Pashe, Vazma kojim nam je Sin Božji pribavio oproštenje grijeha, lijek ranjenoj duši i milost da u nama plodovi tog otajstva vječno ostanu.
Liturgija završava otpustom naroda gdje se svi u šutnji raziđu nastavljajući podržavati u sebi liturgiju tišine i iščekivanja[7] Vazma.
[1] Ante CRNČEVIĆ – Ivan ŠAŠKO, Na vrelu liturgije, Zagreb, hilp, 2009., 359.
[2] NEDJELJNI I BLAGDANSKI MISAL ZA NAROD, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2002., 89.
[3] NEDJELJNI I BLAGDANSKI MISAL ZA NAROD, 90.
[4] Usp. Ante CRNČEVIĆ – Ivan ŠAŠKO, Na vrelu liturgije, 359.
[5] NEDJELJNI I BLAGDANSKI MISAL ZA NAROD, 99.
[6] Isto, 103.
[7] Ante CRNČEVIĆ – Ivan ŠAŠKO, Na vrelu liturgije, 360.