Zašto je jedna muškarčina pustila suzu u Vukovaru?

Najprije, zaista nisam junak. Vrlo mi je jasan onaj Ujevićev stih – “Kako je teško biti slab!” I ne znam kako bih izdržao toliko toga što su naši hrabri ljudi izdržali. Mislim da bih doživio psihički slom kada bi mi prijatelja metak ubio u boju, a kamo li da moram gledati maltretiranje svojih ratnih drugova, ili one trudnice na Ovčari, a o suočavanju s ratom i smrću ne bih ni pričao. Da, daleko sam od junaka koji su prošli i puno gore stvari 90.-ih.

Napravit ću još jedan uvod u tekst. Bio sam u Vukovaru, po tko zna koji put, i hvala Bogu imali smo priliku obići muzeje i memorijalne centre. I tako smo na brzinu ušli u vukovarskoj vojarni, u onu malu kućicu gdje su napravili prikaz kako je to izgledalo u logoru u Begejcima čini mi se. Znate koji ste bili tamo ispod zemlje gdje ste vidjeli koju dekicu i malo slame. Pokraj su bili novinski članci koji su izvještavali o velikoj razmjeni kada se većina naših dečki vratila kućama. I tada, čitajući to urezala mi se rečenica: “Radost i žalost na jednom mjestu”. Zamislio sam kako je to bilo ’92. ženama koje su čekale hoće li im se njihov muž, sin, brat vratiti. Bilo je onih koji su dočekali svoje najmilije, ali, bilo je onih i koji nisu. Zamišljam ženu koja je došla na odredište i saznala od svog susjeda da je njezin muž mučki ubijen na Ovčari. Vidi pokraj sebe susjedu koja se veseli, a ona jeca u suzama.

Oni koji su to doživjeli, oprostite što se usuđujem pisati o tome. Rođen sam ’95., nisam doživio ni blizu nešto tako strašno i nemojte zamjeriti što se usuđujem, ali moram dići svoj glas protiv gorućeg problema u čovjeku, a to je nemogućnost suosjećanja. Tada sam stao u toj kućici i misli su mi se samo vrtjele. Došao sam emocijama i mislima do scena koje su mi neki logoraši prepričavali. Kaže jedan tako da bi se tuširali tako što su ih izveli na snijeg gole i pustili na njih šmrk hladne vode, nadalje svjedoči taj isti kako su im batine bile svakodnevna pojava, a izvođenje na lažna strijeljanja nerijetka. Nadalje je rekao jednu još zanimljivu stvar. Te zvijeri koje su ih tamo čuvale imale su običaj raditi si zabave i zvali bi neke pevaljke da imaju ondje nastupe. I onda bi lijepo doveli par logoraša, na njima se iživljavali, dok bi zajedno pevali neke stare hitove poput – Čik pogodi, što ćemo i danas čuti u Lijepoj Našoj, ali to je već druga tema. Ne mogu pravo ni zamisliti tu scenu, doduše, ne mogu zamisliti ni scenu gdje su ustaše odvele Srbe u pravoslavnu crkvu i ondje ih zapalili u veselim 40.-im godinama.

Bio bi red da konačno krenem na stvar i navedem razlog ovog teksta. Ne mrzim Srbe, nikako. Uspio sam Bogu hvala nadići tu dogmu našega naroda da moraš mrziti sve što je preko Drine. I, kada razmišljam o tim scenama, ni milimetra se gnušam na ljude koji su srpske nacionalnosti. Ta razlika je onkraj ovog razmišljanja jer nisu ni braća katolici s ove strane bili puno bolji 40.-ih godina. Znate, razmišljam o ljudima! Što se mora dogoditi u čovjeku da uživa u tuđoj patnji? Što je bilo toj pevaljki u glavi dok je lijepo zabavljala one koji su zlostavljali ljude, koji su nakon toliko izgladnjivanja izgledali zaista žalosno. Ma, možemo ići dalje u nabrajanje – što je bilo u glavi čovjeku koji je na Ovčari tukao trudnicu? Dok je držao taj kundak, što se probudilo u njemu? Neću tu stati, želim nastaviti dalje nabrajati scene za koje sam čuo ili ih vidio. Nedavno je bilo ono u Sloveniji da su nekoga dečka ubili, to snimili i stavili na društvene mreže – taj video je pogledalo 200 000 ljudi! Pa, dragi katolici, je li vas to isto sablažnjava kao i mene ili sam ja lud? Koliko puta je bilo da su se neki dečki, već mladići, tukli pa bi djevojke išle gledati to? Što se probudi u čovjeku? To je znate ona scena iz gladijatorskih igara što znamo vidjeti na filmovima – kada jedan gladijator drži mač iznad drugoga i onda cijela arena drži prst prema dolje i viče: “ubij!” Cijela arena se stavlja na stranu jačega, a kako je u tom trenutku bilo onom drugom? Možemo dalje nastaviti i s našim nazovi navijačima. Što se dogodi u njima da su sposobni drugog ubiti od batina samo zato što, eto, umislio si da navija za drugi klub? I zar mi katolici kao, koji smo pozvani na neku ljubav, ne možemo se izdići iz toga? Pa, ako i postoji neki nagon u nama da uživamo u tuđoj patnji, kako je gospon Freud obrazlagao, zar se ne mogu izdići iz toga? Ili ćemo pustiti da nas pobjedi ta želja da lupimo čovjeka koji je pred nama na podu. Je li tako teško malo barem suosjećati? Reče mi jedna osoba, da je sposobna proći kroz Auschwitz bez da je išta dotakne. Kako je moguće da ljudska patnja mene ne dotakne? Pa nema veze je li čovjek koji kraj mene pati Židov, Srbin, ili ne daj Bože, glasa za SDP, kako ne mogu suosjećati s njegovom patnjom, nego još uživati u tome i nagaziti ga? Previše pitanja, a odgovore će si svatko morati dati sam.

I, dopustite mi još samo jednu stvar. Reče jedan čovjek: te ljude koji su takvo što radili treba sustavno mučiti. Vjerujem da mnogi, mi ‘Rvati katolici, razmišljamo na sličan način. Koliko ćemo često samo čuti – Srbi su generalno krivi, oni su genocidan narod, oni su zaslužili da ih se ubije ili slično. Možemo reći i ovako – otići ćemo u Vukovar 18.11., zgražat ćemo se nad zločinima i nad svime što sam ovdje naveo, a istina, naveo sam one blaže stvari, i onda ćemo reći kako bih se ispovraćao u Jasenovcu da tamo dođem. Nije li, neću moralizirati i reći kršćanski, reći ću ljudski, da žrtva zaslužuje da joj se poklonim? Ako je dijete od 16 godina stradalo samo zato što je rođen kao Srbin, ili kao Hrvat ili kao Židov, nije li on zaslužio da poštujem njegovu žrtvu? Pa Bog je odlučio da budem rođen tu gdje jesam, da je On drugačije htio, možda bih ja bio rođen negdje u Africi i ne bih ni znao što je računalo na kojem sada pišem. I sada, ako je Bog htio da se netko rodi druge nacionalnosti, kako ja onda mogu reći da je on zaslužio biti ubijen? Opravdanje, poput – i oni preko Drine tako razmišljaju, je glupo! Jer to je nalik djeci koja govore: On je prvi počeo! Ako ja nisam sposoban, nakon Vukovara otići u Jasenovac, ili u Glinu, ili u Auschwitz, ili pokušati spriječiti dvojicu koji se tuku na smrt, a ne gledati pored i navijati, da, dragi katoliče, onda sam ja jednaka zvijer kao onaj Srbin koji je u razrušenom Vukovaru pjevao: “Slobodane donesi salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate!” Ako ja želim drugome nanijeti bol, muku, patnju, ili još gore, drugome koji trpi, koji pati, pa bio i Srbin, ne pokazati mu trunku suosjećanja, nego navijati i podržavati onoga koji nanosi bol, onda sam jednaka zvijer kao onaj koji je na Ovčari tukao trudnicu. I znajte, to nije relativiziranje zločina, ne, kada sam ja čovjek, to je ostvarenje mene kao slike Božje.

I zbog toga sam, na žalost samo skoro, pustio suzu u Vukovaru. U ime svih koje je ovaj tekst barem potaknuo na razmišljanje, u ime ljudskog roda, ispričavam se svakoj žrtvi koja je morala trpjeti ljude koji su zvijeri. Nebitno koje vjere, nacionalnosti, ali ispričavam se i poklanjam se, kao čovjek, duboko svakoj žrtvi!

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *