III. korizmena nedjelja

Dođe dakle u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Jakovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura. Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: “Daj mi piti!” Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane. Kaže mu na to Samarijanka: “Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?” Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. Isus joj odgovori: “Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.” Odvrati mu žena: “Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?” Odgovori joj Isus: “Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.” Kaže mu žena: “Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati.” Nato joj on reče: “Idi i zovi svoga muža pa se vrati ovamo.” Odgovori mu žena: “Nemam muža.” Kaže joj Isus: “Dobro si rekla: ‘Nemam muža!’ Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla.” Kaže mu žena: “Gospodine, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati.” A Isus joj reče: “Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od Židova. Ali dolazi čas – sada je! – kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju.” Kaže mu žena: “Znam da ima doći Mesija zvani Krist – Pomazanik. Kad on dođe, objavit će nam sve.” Kaže joj Isus: “Ja sam, ja koji s tobom govorim!” Uto dođu njegovi učenici pa se začude što razgovara sa ženom. Nitko ga ipak ne zapita: “Što tražiš?” ili: “Što razgovaraš s njom?” Žena ostavi svoj krčag pa ode u grad i reče ljudima: “Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?” Oni iziđu iz grada te se upute k njemu. Učenici ga dotle nudili: “Učitelju, jedi!” A on im reče: “Hraniti mi se valja jelom koje vi ne poznajete.” Učenici se nato zapitkivahu: “Da mu nije tko donio jesti?” Kaže im Isus: “Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo. Ne govorite li vi: ‘Još četiri mjeseca i evo žetve?’ Gle, kažem vam, podignite oči svoje i pogledajte polja: već se bjelasaju za žetvu. Žetelac već prima plaću, sabire plod za vječni život da se sijač i žetelac zajedno raduju. Tu se obistinjuje izreka: ‘Jedan sije, drugi žanje.’ Ja vas poslah žeti ono oko čega se niste trudili; drugi su se trudili, a vi ste ušli u trud njihov.” Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila: “Kazao mi je sve što sam počinila.” Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana. Tada ih je još mnogo više povjerovalo zbog njegove riječi pa govorahu ženi: “Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta.”

Iv 4, 5-42

Treća je korizmena nedjelja i već smo na polovici korizmenog puta do Uskrsa. Sigurno su u nama razni dojmovi i doživljaji o ovom proteklom vremenu korizme. Možda smo već polako i klonuli u nekim odlukama i naporima da se kroz ovo sveto vrijeme nečega odreknemo ili prionemo uz nešto dobro. Najbitnije je tu da li smo se kroz ovo vrijeme više približili Isus ili smo se čak i udaljili od njega. Zato vam pozivam sa svetim Franjom: „Braćo počnimo ispočetka, jer dosad nismo učinili ništa.“

Crkva pred nas ove nedjelja stavlja ulomak iz evanđelja, koji govori o još jednom u nizu neobičnih susreta u Isusovu životu. Isus prolazi kroz Samariju. Za jednog Židova to nije bio lijep put jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. No Isus nije tek obični Židov, on je i Bog. Susreće jednu ženu i započinje razgovor koji nam je vjerujem svima vrlo dobro poznat.

Htio bih da u ovom susretu pronađete sebe. Htio bih vas pozvati na tu „avanturu“ na koju je krenuo i sam Isus. Kao prvo to je odlazak u kraj gdje nisi dobrodošao, mjesto koje tvoj narod smatra poganima i odbačenima, mjesto na kojem ti se gadi biti. Čujemo li i danas poziv Isusa koji kaže: „Daj mi piti?“ Taj poziv je čula jedna mala, neznatna redovnica i napravila revoluciju u svijetu. Bila je to Majka Terezija. Ona je čula isti taj Isusov poziv i pronašla ga u svojim siromasima. U njima, baš tim siromasima ona je napojila žedna Krista. Koliki su danas u društvu baš takvi: siromašni, odbačeni, bolesni, neprihvaćeni, zaboravljeni. Zar i Isus nije upravo otišao takvima? Zašto se ja onda ustežem od odlaska u susret s njima? Zašto ne želim doći u doticaj s takvim ljudima? Zašto se bojim razgovora s osobama koji nemaju svoje mjesto u društvu? Da li smo oglušili na pozive Božje – osobito preko našeg pape Franjo – koji nas poziva da izađemo iz zatvorenosti u same sebe, iz naše samodostatnosti? Izići iz sebe i otići drugome. Otići onima koje papa naziva ljudima na preriferiji društva.

Ne umišljajmo si da smo nešto bolji od drugih. Svi smo pred Bogom jednako ljubljeni.  Ne kaže uzalud sveti Pavao: „A Bog pokaza svoju ljubav prema nama ovako, dok još bijasmo u grešnici, Krist za nas umrije.“ Što nam vrijede silni postovi, molitve ako ne želim primjetiti čovjeka pored sebe.  Možda i nekog od svojih bližnjih koji me konstanto živcira. A šta je tek onda s onima koji su siromasi u ovom svijetu, siromasi ne samo materijalno nego i duhovno. Tko je to u mojoj blizini, u mom okruženju koji je siromah i potreban je one Božje ljubavi koju mu može pružiti Bog preko mene. Da, baš preko mene. Ne bojmo se ići u takve susrete. Živimo s nadom da ćemo u tim susretima „Bogu dati piti“ i susreti živoga Boga u toj osobi. Zato nas pavao i dalje potiče: „Nada pak ne postiđuje.“  Na slično je bio pozvan i Mojsije, kada Izraelci kukaju u pustinji da nema vode. Boga ga šalje riječima: „A ja ću stajati pred tobom ondje.“ Blaženi Ivan Merz znao je govoriti da bi skršili svoju oholost trebamo ulaziti u susrete s ljudima s kojima nikad nebi progovroli ni riječ. To neka bude naša pokora.

I kada pomno čitamo ovo evanđelje, primjećujemo da se često spominje imenica voda. Slobodno vam mogu zaželjeti da budete kao voda. Možda vam to čudno zvuči, ali prihvatite to kao poziv na svetost. Sveti Franjo u svojoj Pjesmi Stvorova pjeva: „Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri Vodi. Ona je korisna i ponizna i draga i čista.“

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *