Vjera u suvremenom svijetu

Zapadni svijet je razvio kulturu koja isključuje Boga iz javne svijesti. Sekularizacijom u novom vijeku započinje složeni proces u odnosima između vjere i kulturnog napretka, koji najprije dovodi do postupnog odvajanja i otuđenja od Crkve sve do radikalnog loma Evanđelja s kulturom u današnjem sekulariziranom svijetu. Moderna svijest, smatra se danas, nema dodirnih točaka s Evanđeljem.[1] „Za suvremeno društvo razum i vjera nemaju ništa zajedničkog, jer su to dvije radikalno odvojene sfere od kojih samo razum ima pravo javnosti dok vjera mora ostati potisnuta u intimu duše i privatnog obiteljskog doma. Kad bolje razmislimo, takvo mišljenje je totalitarističko te prijeti, zaglupljuje, unazađuje, ponižava i vrijeđa dostojanstvo čovjeka i njegov razum“[2] Zaboravlja se na korijene, a prosvjetiteljsko racionalizam se cementira. Tako znanost rađa scientizmom, laicitet stvara laicizam, a sekularizacija, koja je vjekovima predstavljala uspjeh, sada se okrenula protiv same sebe te uzrokuje otuđenje i kod pojedinca i kod naroda. Podudarnost racionalnosti sa znanošću i taj rascjep između znanosti, morala i religije obilježje je modernog doba.[3]

Moralna snaga nije rasla zajedno s razvojem znanosti, štoviše, čak se umanjila, jer tehnički mentalitet ograničava moral na subjektivno područje, dok je nama upravo potreban javni moral, moral koji će biti kadar odgovoriti prijetnjama koje su se nadvile nad egzistenciju svih nas. Prava i najveća opasnost ovog trenutka nalazi se upravo u toj neravnoteži između tehničkih mogućnosti i moralne energije. Sigurnost koja nam je potrebna kao pretpostavka naše slobode i našega dostojanstva ne može proizići u konačnici iz tehničkih sustava kontrole, nego samo iz moralne snage čovjeka.[4]

Nije istina da odvajanje znanstvenog, pravnog, moralnog i religioznoga područja obećava ravnotežu te da neće izazvati protivnosti među njima. Baš naprotiv: slobodno djelovanje na jednom području često se protivi slobodnom djelovanju na drugom području. Primjerice ako Boga protjeramo iz znanstvenog područja, onda je i religija je protjerana iz ljudskog života. Ako izbacimo moral iz prava, onda su vrednote izbačene iz naših zakona. Ako znanost i tehnika mogu djelovati bez ograničenja, napredak može biti slijep i destruktivan.[5]

Nema dvojbe da je jaz između Evanđelja i kulture drama našega vremena kao što je bio slučaj i u drugim razdobljima. Treba stoga da se sve poduzme u smjeru plodnog evangeliziranja kulture, ili bolje rečeno kultura. Tu je od velike važnosti svjedočanstvo Crkve. Ono je tu moguće najviše i bitno po laicima u raznim segmentima društva: u obitelji i raznim organizacijama, strukovnim, gospodarskim, kulturnim, političkim i drugim.[6]

Crkva je pozvana i poslana pokazati kakve posljedice Evanđelje ima u kontekstu političkoga, ekonomskoga i kulturnoga. Konstitucija o Crkvu u suvremenom svijetu Gaudium et Spes s pravom polazi od uvjerenja da su sve artikulacije vjerskih osjećaja na neki način ovisne o društveno – povijesnom i kulturnom okviru u kojemu se svaki put traži izraz. Religija bez kulture ili protiv kulture rađa vjerski fundamentalizam. Vjerski fundamentalisti opiru se današnjoj slobodarskoj kulturi i vežu se uz staru, tradicionalnu kulturu.[7]

„Na početku cijelog društveno – političkog uređenja je čovjek, kojega najbolje poimamo tradicionalnim pojmom osobe: čovjek je izvor, nositelj i cilj svih društvenih institucija. Društvo je radi čovjeka, a ne čovjek radi društva, iako se ne može govoriti o dihotomiji između čovjeka i društva. Težište je na čovjeku kao osobi.“[8]

Obitelj, vlasništvo i država tri su stožera društvenog poretka. Bog je ljudima zadao da svaki od njih ostvaruju vlastitu osobu unutar ljudske naravi. Kroz obitelj čovjek se ostvaruje prema unutra, no čovjek se treba ujedno ostvariti prema van, prema svijetu, bez kojeg čovjek ne može opstati. Čovjek može opstati samo kao društveno biće.[9] Pravo je kršćanstvo ako smo u neprestanom živom odnosu s Bogom ili kako kaže Koncil ako smo s njim u dijalogu. Moglo bi se pomisliti, kao što se danas često misli, da je kršćanstvo između vjernika pojedinca i Krista kao pojedinca, no to ne bi bilo kršćanstvo, jer pravo kršćanstvo je zajedništvo. Jer nema privatnog Boga ni privatnog Krista. Kršćanstvo je u zajedništvu s drugim ljudima. Kršćanstvo je odnošenje među osobama.[10]

Živimo u vremenu u kojem kršćani imaju sve više pitanja, ali i problema u odnosu prema vjeri. Problemi proizlaze iz načina života i ponašanja, posebno u odnosu na sve veći broj moralnih pitanja. Dok se, s jedne strane, sve više gubi osobni kontakt s Bogom i kontakt s Crkvom kao zajednicom vjernika, s druge strane, suvremeni je način života sve bezobzirniji prema kršćanskim vrednotama na kojima je izgrađena naša civilizacija i kultura. Suvremeni kršćanin upada u sve težu situaciju jer nastoji dijeliti ono što je nedjeljivo u životu čovjeka, tj. moralno ponašanje od vjerskog života. U toj trajnoj životnoj napetosti vjera se sve više prebacuje  u „privatnu sferu“, a sve teža moralna pitanja postaju uzrokom nesigurnosti kako u osobnom, obiteljskom tako i u javnom životu. Nemoguće je biti vjernik kod kuće, u obitelji i nedjeljom na euharistiji, a preko tjedna i na radnom mjestu „neki drugi čovjek“ koji svjesno i zbog određenih interesa živi daleko od Boga i od vjere. Kršćanska vjera od nas traži da se borimo protiv slabosti i nepravdi. Istinski kršćani i vjernici žive u trajnoj napetosti između ideala i izazova suvremenog života. To, posebno danas, nije lako zbog toga što kršćani žive u stvarnom, a ne u izmišljenom svijetu, u konkretnom društvu koje se sve više udaljava od vjerskih ideala.[11]

„Vjernici su pozvani izbjegavati intimistički spiritualizam i društveni aktivizam, odnosno da u svojem životu ne dijele vjersko – moralno ponašanje na dva kolosijeka: na privatni, u kojem se živi svoju vjeru, i na javni, u kojem kršćani gube svoj identitet i ne mogu dati svoj doprinos izgradnji suvremenog svijeta.“[12]

U odnosu čovjeka prema svijetu i prema ljudima sadržan je njegov odnos prema Bogu i obratno. Čovjek svoj odnos prema Bogu može izraziti samo svojom vezom sa svijetom i s ljudskom zajednicom. Neophodno treba svijet i ljude da bi se upustio u dijalog s Bogom. Ne samo zato što njihovo poznavanje Boga predstavlja objektivne predodžbe koje nastaju iz njegove veze sa svijetom i s ljudima, nego i zato jer njegova slobodna odluka prema božanskom pozivu neizbježno uključuje izbor s obzirom na svijet i ljude.[13]

Možemo reći da pozivanje na Boga pripada ljudskoj kulturi i predstavlja bitnu dimenziju društva i čovjeka. Dakle, vjerska sloboda je prvo ljudsko pravo, a traganje za Bogom je prva ljudska dužnost. Nijekanje Boga i nakana da ga se isključi iz kulture, znanosti, društva i političkog života su relativno nova pojava, ograničena na nekom dijelovima tzv. Zapadnog svijeta.[14]

[1] Usp. Anđelko DOMAZET, Kršćanska vjera i kultura, u: Služba Božja, 52 (2012.) 1, 5.

[2] Tonči MATULIĆ, Nevjera i vjera u četiri oka, Glas Koncila, Zagreb, 2012., 425.

[3] Usp. Joseph RATZINGER, Kršćanstvo i kriza kulture, Verbum, Split, 2008., 10.

[4] Usp. Isto, 20 – 21.

[5] Usp. Isto, 12 – 13.

[6] Marijan VALKOVIĆ, Civilno društvo izazov za državu i Crkvu, 61.

[7] Anđelko DOMAZET, Kršćanska vjera i kultura, u: Služba Božja, 52 (2012.) 1, 7.

[8] Marijan VALKOVIĆ, Civilno društvo izazov za državu i Crkvu, 41.

[9] Hans KÜNG, Sloboda u svijetu, Družba katoličkog apostolata, ZAGREB, 1980., 10 – 11.

[10] Tomislav Janko ŠAGI – BUNIĆ, Nema privatnog Boga, Metanoja, ZAGREB, 1971., 57.

[11] Stjepan BALOBAN, Vjera kao sastavni dio javnoga života, Glas koncila, Zagreb, 2007., 353 – 354.

[12] Usp. Stjepan BALOBAN, Posljedice individualnog i socijalnog morala, u:, Aktualne moralne teme, Međunarodni simpozij uz 90. obljetnicu živat p. Ivana Fučaka S. J., Marijan Steiner – Ivan Šestak (ur.), Filozofsko – teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 2016., 203. 197 – 221.

[13] Juan ALFREDO, Teologija ljudskog napretka, Biblioteka obnovljenog života, Zagreb, 1975., 59 – 60.

[14] Ivan KARLIĆ, „Vjerujem…“ Kateheze o katoličkoj vjeri, 40.

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *