Rodoslovlje Isusa Krista [1/3]

Skromni egzegetski pogled u tekstove Isusova rodoslovlja

Predmet ovoga teksta je rodoslovlje Isusa Krista kako je zapisano u evanđeljima po Mateju (1,1-17) i Luki (3,23-38) u kontekstu otajstava Kristova života. Konkretnije, obrađivat će se rodoslovlja Isusa Krista ukoliko ukazuju na otajstvo cjelokupnoga Kristova života – njegova poslanja, porijekla te njegova mjesta u povijesti spasenja.

Predmet Kristova Otajstva je djelo spasenja, otkupljenja i ispunjenja čovjeka, a preko čovjeka, ispunjenja svega stvorenja. Otajstvo je jasno vezano uz Isusa Krista, njegovo ime, život, smrt i uskrsnuće – cjelokupnu povijest spasenja. Uz ovo osnovno poimanje otajstva, kao Otajstva čitavoga Kristova djelovanja i postojanja, mi svaki segment Kristova života možemo gledati kao dio toga otajstva te ga nazivamo također istim imenom iako ona prikazuju tek manji dio cjelokupne tajne Boga u Isusu Kristu.[1] Međutim kad je riječ o rodoslovljima Isusa Krista, ona teže za time da budu sinteza povijesti spasenja, koncentracija sve teologije o Isusu Kristu na jednome mjestu. Rodoslovlja nas tako žele uvesti u cjelokupno otajstvo spasenja po Isusu Kristu.

Tekstovi rodoslovlja u Evanđeljima

Rodoslovlje je obiteljsko stablo koje pokazuje povijest obiteljske loze[2]. Romano Guardini također donosi jednu svoju definiciju: put jednog naraštaja kroz povijest[3]. U Novom zavjetu postoje dva Isusova rodoslovlja, jedno iz Mt 1,1-17, a drugo iz Lk 3,23-38. Isusovo rodoslovlje u sažetom obliku donosi povijest spasenja; stoga je poznavanje novozavjetnih rodoslovlja od izuzetne važnosti za razumijevanje Isusove uloge u povijesti spasenja.[4] Osim toga one sadrže bit teologije Starog i Novog zavjeta.[5]

Matej

Matejevo rodoslovlje (Mt 1,1-17) počinje s Abrahamom, a završava s Isusom preko Josipa. Ovo rodoslovlje donosi četrdeset i dva naraštaja podijeljena u tri skupine od četrnaest naraštaja.[6] Samo rodoslovlje podređeno je teološkom interesu te je umjetna literarna tvorevina i u njemu su važne tri osobe: Abraham, David i Isus. Evanđelist želi pokazati da je rođenje Isusa kao Mesije bilo oduvijek u Božjemu planu i taj se plan sada ispunio. Posebnost rodoslovlja je spominjanje određenih ženskih imena te iznenadno napuštanje ustavljene forme u Mt 1,16. Glagol ἐγέννησεν, koji znači ròdī, u navedenom prelazi iz aktiva u pasiv (ἐγεννήθη).[7] Pasivom se izbjegava navesti Josipa kao Isusova pravoga oca. Time ovaj redak unosi motiv djevičanskoga rođenja što Matej donosi kao nešto novo i začuđujuće te se Isus smješta u povijest spasenja i povijest ljudskoga roda, ali i nadilazi tu povijest kao onaj koji nije rođen od ljudskoga oca već od Marije, a otac mu je sam Bog.[8] Što se tiče ženskih imena u rodoslovlju, može se reći da ona u rodoslovlje donose nešto iregularno. Naime sve su bile strankinje, a neke i javne grešnice poput Rahabe koja je bila bludnica. Na taj se način naglašava Božje slobodno djelovanje u povijesti jer je u Božjim rukama od koga će doći Mesija. Iako je izabrao sebi jedan narod, Bog obećanje uvijek pretpostavlja pred pripadnošću po tijelu,[9] a naglašena je i univerzalnost Božjeg djelovanja te da osvijesti Židovima kako nisu oni ti koji tvore povijest spasenja nego da je sve u rukama Boga. Imena koja se donose najvećim su dijelom preuzeta iz Staroga zavjeta.[10]

Luka

Lukino rodoslovlje (Lk 3,23-38) stavlja Isusa na početak genealogijskog niza i prati njegove pretke sve do Adama za kojega se tvrdi da je Božji. Ovo rodoslovlje donosi sedamdeset i sedam pokoljenja od kojih se trideset i šest imena ne nalaze nigdje u Starome zavjetu.[11] Iako na prvi pogled nema neku određenu strukturu, već su Augustin te oci iz Kapadocije uočavali određene pravilnosti i u ovom rodoslovlju. Tako je jedna moguća podjela na jedanaest skupina od po sedam imena koja je predstavljaju jedanaest povijesnih razdoblja. Isus bi bio prethodnica dvanaestog razdoblja. Naime svaki sedmi član rodoslovlja je početak jednog razdoblja pa imamo na sedmom mjestu Henoka, na dvadeset i prvom Abrahama, na trideset i petom Davida, a Šealtiela na pedeset šestom.[12] Kod Luke je sam Bog uključen u rodoslovni niz pa je zato Isus prvi, a Bog posljednji član rodoslovlja – ili da se bolje izrazimo Bog omeđuje rodoslovlje, on mu je početak i svršetak.[13] Lukino rodoslovlje, s jedne strane, uvodi u početak Isusova javnog djelovanja, a s druge strane otpočinje još prije Abrahama, tj. od Adama i na taj način donosi povijest čovječanstva od stvaranja (Adam) do otkupljenja (Isus). Smještanjem rodoslovlja na početak Isusova javnog djelovanja i uključivanjem pokoljenja sve do Adama evanđelist Luka ukazuje da je Bog u Isusovu javnom djelovanju dao potpuni odgovor na potrebe čovječanstva (Adam) zbog kojih je došlo do odabranja Abrahama.[14] Uz navedena obilježja možemo naglasiti i univerzalno značenje Lukina rodoslovlja. Ono je naime uzlazno – kreće od potomka prema precima, od partikularnog se otvara prema univerzalnom, prema Adamu, praocu svih ljudi. Time je naglašena sveobuhvatnost Isusova poslanja – čitava povijest spasenja ispunja se u Isusu, a Isus je cilj stvaranja i smisao čovječanstva.[15]

Razlike

Oba ova rodoslovlja su vertikalna, odnosno linearna, što znači da slijede samo jednu osobu i njezine izravne pretke.[16] Međutim razlike između ova dva rodoslovlja su višestruke iako se radi o rodoslovlju iste osobe.

Prva razlika je u broju osoba koje se pojavljuju u rodoslovljima. Luka ih donosi sedamdeset sedam, a Matej tek četrdeset dva. Uzimajući u obzir da Lukino rodoslovlje obuhvaća duži vremenski period, u istom vremenskom periodu, dakle od Abrahama do Isusa, on donosi pedeset sedam imena, što je opet više od Mateja. S jedne strane, gledajući od Davida do Josipa, ova dva rodoslovlja slažu se tek u pet imena: David, Zerubabel, Šealtiel, Josip te sam Isus. S druge strane, imena od Abrahama do Davida poklapaju se, osim u dva slučaja.[17]

Sljedeća se razlika odnosi na ime Josipova oca. Prema Luki se on zove Eli (usp. Lk 3,23), a prema Mateju Jakov (usp. Mt 1,16). Postoji više teorija koje se bave ovim pitanjem. Prema jednoj teoriji, Luka donosi Marijino rodoslovlje. Osnova ove teorije jest u tom da Marija nije imala braće, odnosno bila je jedinica (ili najstarija kći). Njezin otac Eli, kako bi sačuvao svoje obiteljsko rodoslovlje, usvaja Josipa kao sina nakon braka s Marijom. Teškoća s ovom teorijom mogla bi biti jedino što Jakovljevo protoevanđelje donosi ime Marijina oca, a ono nije Eli, nego Joakim. Naravno, ime Eli može biti skraćena verzija imena Elijakim, a prema Drugoj knjizi ljetopisa ovo ime je ekvivalent za Jojakim, odnosno Joakim.[18]

Druga teorija veže se uz ime Juliusa Africanusa (160.–240.) prema kojemu je temelj razlika između dvaju rodoslovlja leviratski brak. Drugim riječima, jedno je rodoslovlje sastavljeno iz perspektive zakona, a drugo prema stvarnoj, biološkoj, rodoslovnoj liniji. Leviratski propis imao je za cilj očuvanje obiteljskog posjeda i imena pokojnika.[19] Prema njemu, Matej donosi pretke po prirodi, a Luka pretke po pravnoj osnovi, a Jakov i Eli su polubraća po majci i kad je Eli umro Jakov je trebao podići potomstvo starijem bratu kako nalaže leviratski zakon. To je razlog zašto Matej koristi glagol »γεννάω« da označi biološko potomstvo, dok Luka, uz pomoć genitiva srodstva naglašava zakonsku pripadnost.[20] Manjkavost ovakvog tumačenja je što Luka ne spominje leviratski brak, a novije kritičko izdanje grčkog izvornika ima dva dodatna imena u Lukinu rodoslovlju za koja Julius Africanus nije znao.[21]

Prema još jednoj teoriji Lukino je rodoslovlje Josipova obiteljska genealogija koje potječe od Davida, a Matejevo rodoslovlje donosi liniju Davidovih kraljevskih potomaka. Također još jedna teorija tvrdi da Lukino rodoslovlje daje teološku perspektivu kad povezuje Isusa s Davidovim sinom Natanom – riječ je o kritici judejskih kraljeva.[22]

U svakom slučaju, ne postoji potpuno zadovoljavajuće tumačenje razlika između ovih dvaju rodoslovlja. Utemeljena i logična je pretpostavka da su i Matej i Luka koristili stvarne registre i dokumente, jer izmišljanje genealogija ne bi moglo ničemu služiti, nego samo dati povod kritici suvremenika.[23]

[1] Usp. Christian SCHÜTZ, The Mysteries of the Life of Jesus as a Prism of Faith, u: Communio: International Catholic Review, 29(2002.)Spring, 29-31.

[2] Vladimir ANIĆ, Rodoslovlje, u: Veliki rječnik hrvatskog jezika, Zagreb, 2006., 1346.

[3] Romano GUARDINI, Gospodin, Đakovo, 2000., 15.

[4] Anto POPOVIĆ, Isus i Abraham u kontekstu Lukine genealogije (Lk 3,23-38), u: Bogoslovska smotra, 76(2006.)3, 553.

[5] Anto POPOVIĆ, Isus i Abraham u kontekstu Lukine genealogije (Lk 3,23-38), u: Bogoslovska smotra, 553.

[6] Usp. Isto, 555.

[7] Usp. Ivan DUGANDŽIĆ, Pred Biblijom i s Biblijom, Zagreb, 2007., 350-351.

[8] Usp. Ivan DUGANDŽIĆ, Pred Biblijom i s Biblijom, 352.

[9] Usp. Isto, 351-352.

[10] Usp. Anto POPOVIĆ, Isus i Abraham u kontekstu Lukine genealogije (Lk 3,23-38), u: Bogoslovska smotra, 557.

[11] Usp. Isto, 557.

[12] Usp. Isto, 555-556.

[13] Usp. Isto, 564.

[14] Isto, 563.

[15] Isto, 564-565.

[16] Usp. Isto, 555.

[17] Usp. Isto, 557.

[18] Usp. Isto, 558.

[19] Isto, 558.

[20] Isto, 559.

[21] Usp. Isto, 558-560.

[22] Usp. Isto, 560.

[23] Isto, 561.

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *