IV. korizmena nedjelja

Isus prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja. Zapitaše ga njegovi učenici: »Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?« Odgovori Isus: »Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja. Dok je dan, treba da radimo djela onoga koji me posla. Dolazi noć, kad nitko ne može raditi. Dok sam na svijetu, svjetlost sam svijeta.« To rekavši, pljune na zemlju i od pljuvačke načini kal pa mu kalom premaza oči. I reče mu: »Idi, operi se u kupalištu Siloamu!« – što znači »Poslanik.« Onaj ode, umije se pa se vrati gledajući. Susjedi i oni koji su ga prije viđali kao prosjaka govorili su: »Nije li to onaj koji je sjedio i prosio?« Jedni su govorili: »On je.« Drugi opet: »Nije, nego mu je sličan.« On je sam tvrdio: »Da, ja sam!« Nato ga upitaše: »Kako su ti se otvorile oči?« On odgovori: »Čovjek koji se zove Isus načini kal, premaza mi oči i reče mi: ‘Idi u Siloam i operi se.’ Odoh dakle, oprah se i progledah.« Rekoše mu: »Gdje je on?« Odgovori: »Ne znam.« Tada odvedoše toga bivšeg slijepca farizejima. A toga dana kad Isus načini kal i otvori njegove oči, bijaše subota. Farizeji ga počeše iznova ispitivati kako je progledao. On im reče: »Stavio mi kal na oči i ja se oprah – i evo vidim.« Nato neki između farizeja rekoše: »Nije taj čovjek od Boga: ne pazi na subotu.» Drugi su pak govorili: »A kako bi jedan grešnik mogao činiti takva znamenja?« I nastade među njima podvojenost. Zatim ponovno upitaju slijepca: »A što ti kažeš o njemu? Otvorio ti je oči!« On odgovori: »Prorok je!« Židovi ipak ne vjerovahu da on bijaše slijep i da je progledao dok ne dozvaše roditelje toga koji je progledao i upitaše ih: »Je li ovo vaš sin za kojega tvrdite da se slijep rodio? Kako sada vidi?« Njegovi roditelji odvrate: »Znamo da je ovo naš sin i da se slijep rodio. A kako sada vidi, to mi ne znamo; i tko mu je otvorio oči, ne znamo. Njega pitajte! Punoljetan je: neka sam o sebi govori!« Rekoše tako njegovi roditelji jer su se bojali Židova. Židovi se doista već bijahu dogovorili da se iz sinagoge ima izopćiti svaki koji njega prizna Kristom. Zbog toga rekoše njegovi roditelji: »Punoljetan je, njega pitajte!« Pozvaše stoga po drugi put čovjeka koji bijaše slijep i rekoše mu: »Podaj slavu Bogu! Mi znamo da je taj čovjek grešnik!« Nato im on odgovori: »Je li grešnik, ja ne znam. Jedno znam: slijep sam bio, a sada vidim.« Rekoše mu opet: »Što ti učini? Kako ti otvori oči?« Odgovori im: »Već vam rekoh i ne poslušaste me. Što opet hoćete čuti? Da ne kanite i vi postati njegovim učenicima?« Nato ga oni izgrdiše i rekoše: »Ti si njegov učenik, a mi smo učenici Mojsijevi. Mi znamo da je Mojsiju govorio Bog, a za ovoga ne znamo ni odakle je.« Odgovori im čovjek: »Pa to i jest čudnovato da vi ne znate odakle je, a meni je otvorio oči. Znamo da Bog grešnike ne uslišava; nego je li tko bogobojazan i vrši li njegovu volju, toga uslišava. Odvijeka se nije čulo da bi tko otvorio oči slijepcu od rođenja. Kad ovaj ne bi bio od Boga, ne bi mogao činiti ništa«. Odgovore mu: »Sav si se u grijesima rodio, i ti nas da učiš?« i izbaciše ga. Dočuo Isus da su onoga izbacili pa ga nađe i reče mu: »Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?« On odgovori: »A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?« Reče mu Isus: »Vidio si ga! To je onaj koji govori s tobom!« A on reče: »Vjerujem, Gospodine!« I baci se ničice preda nj. Tada Isus reče: »Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!« Čuli to neki od farizeja koji su bili s njime pa ga upitaju: »Zar smo i mi slijepi?« Isus im odgovori: »Da ste slijepi, ne biste imali grijeha. No vi govorite: ‘Vidimo’ pa grijeh vaš ostaje.«

Iv 9, 1-41

Bog ne gleda na čovjekovu vanjštinu, nije mu do privida, nego gleda čovjeka onakvog kakav jest u sebi samome. Važan je čovjek u svojoj stvarnosti, a ne u prividu. Evanđeoski odlomak dodatno nas potiče da gledamo iznutra, u dubinu stvarnosti, da se odmaknemo od privida.

Slijepac od rođenja predstavlja čovjeka kojemu sasvim nedostaje jedno životno iskustvo. On nikada nije vidio. On nije vidio svoje roditelje, svoju braću i sestre, nikada nije vidio izlazak i zalazak sunca, nije uživao u mjesečinama, niti je gledao ljepotu prirode ili ljudskih djela. On je sasvim zarobljen u svome ograničenom svijetu. Podsjeća to na onu Platonovu špilju iz Vll. knjige njegove Države, gdje u dijalogu između Sokrata i Glaukona nalazimo poziv: „Predoči, naime, sebi da ljudi žive u podzemnoj špilji koja ima dug ulaz, otvoren prema svjetlu; da su ljudi u njoj odmalena s okovima na nogama i vratu, tako da ostaju na istom mjestu i da gledaju samo preda se, te glavu radi okova ne mogu naokolo okretati.“ Ono što ovi ljudi vide samo su sjene i sjene su sav njihov svijet. „Kad bi koji bio odvezan i prisiljen iznenada ustati, okretati vrat, stupati i gledati gore prema svjetlu, osjećao bi kod svega toga bol i radi blistanja svjetla ne bi mogao spoznati ono od čega je do tada vidio sjenu.“ Dijalog završava pitanjem: „Što bi, misliš, rekao, ako bi mu tko govorio da je tada gledao tlapnje, a sad da bolje vidi, budući nešto bliže bitku i okrenut prema predmetima u kojima je više bitka, i ako bi mu onda sve što bi mimo prolazile pokazivao i pitanjima silio da odgovara, što je? Misliš da ne bi bio u zabuni i mislio da je istinskije ono što je dotada vidio nego ono što mu se sada pokazuje?“

Farizeji su bili poput ljudi zarobljenih u spilji. Za njih je sjena važnost subotnjega počinka koji stavljaju iznad potrebe čovjeka da bude ozdravljen. U stvari, pravi su slijepci farizeji, a ne onaj čovjek koji je bio slijep od rođenja. Ponekad se nama dogodi da postanemo poput ljudi zarobljeníh u spilji. Ponekad i mi živimo okruženi svojim sjenama te ne uspijevamo vidjeti i prepoznati stvarnost. Čvrsto stojeći u svojim vjerskim uvjerenjima, u istinama koje želimo braniti, ponekad zaboravimo čovjeka i njegove potrebe.

Podsjećajući na niz evanđeoskih tekstova koji potiču na brigu osobito za siromašne, papa Franjo o tome kaže: „To je tako jasna, tako izravna, tako jednostavna i tako rječita poruka da je nijedna crkvena hermeneutika nema pravo relativizirati. Razmišljanje Crkve o tim tekstovima ne bi smjelo potamniti ili oslabiti njihovu snagu i značenje, nego radije pomoći vjernicima da njihove poticaje hrabro i gorljivo prihvate. Zašto komplicirati nešto tako jednostavno? Pojmovlje postoji zato da ojača kontakt sa stvarnošću koja se želi objasniti, a ne da nas udalji od nje. To ponajprije vrijedi za biblijske poticaje koji tako odlučno pozivaju na bratsku ljubav, ponizno i velikodušno služenje, pravednost, milosrđe prema siromasima“ (Evangelii gaudium 194). Dok mi živimo u sjenama, pravi ljudi prolaze pokraj nas.

Stoga bi i nama dobro došlo poslušati poziv iz drugoga čitanja: „Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetljet će ti Krist“ (Ef 5,14). Krist je navjestitelj stvarnosti, on nas prosvjetljuje i u tu stvarnost uvodi. Bili smo u tami, u dubokoj špilji, okruženi sjenama, a sada smo svjetlo u Gospodinu. U tome svjetlu hodimo!

 

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *