Rodoslovlje Isusa Krista [3/3]

Rodoslovlja Isusa Krista – sinteza povijesti spasenja (uz promišljanja Josepha Ratzingera i Romana Guardinia)

Četiri evanđelja odgovaraju na pitanje Isusova porijekla. Kad Matej svoje Evanđelje započinje Isusovim rodoslovljem, on želi odmah, na početku, donijeti u pravom svijetlu pitanje o Isusovu podrijetlu: rodoslovlje stoji kao neka vrsta naslova čitava Evanđelja. Luka je, naprotiv, Isusovo rodoslovlje stavio na početak njegova javnog djelovanja, gotovo kao Isusovo javno predstavljanje, da bi drukčijim naglascima odgovorio na isto pitanje – stavljajući unaprijed ono što će potom razviti čitavo Evanđelje.[1]

Matej

Matej u svojemu rodoslovlju predstavlja Isusa kao baštinika obećanja danih Abrahamu i Davidu kojemu je Bog obećao dati kraljevstvo koje će trajati zauvijek. Evanđelist je podijelio rodoslovlje u tri segmenta po četrnaest pokoljenja. Na početku je Abraham, praotac izraelske vjere i praotac Izraelaca.[2] Abraham je onaj koji započinje povijest obećanja nakon što je čovječanstvo raspršeno zbog izgradnje babilonske kule. Abraham je hodočasnik vjere, doslovno, ali i duhovno, kao onaj koji ide iz sadašnjosti prema budućemu. Po njemu jednomu doći će blagoslov za sve jer njegov hod vodi sve do Isusa, čime se rodoslovlje već na početku usmjerava prema kraju Evanđelja gdje imamo Isusov poziv apostolima da učine sve narode njegovim učenicima.[3] Nakon četrnaest pokoljenja dolazi David. David je još jedan lik kojim je određena struktura samoga rodoslovlja. Njemu je obećano da će njegova kraljevska loza trajati dovijeka te je Matejevo rodoslovlje upravo obilježeno ovim obećanjem. Isus Krist dolazi kao Kralj koji će kraljevati zauvijek, ali na posve drugačiji način od izraelskoga očekivanja.[4] Nakon još četrnaest generacija slijedi babilonsko izgnanstvo. Iza progona u Babilon dolazi još jedno razdoblje od četrnaest pokoljenja koje je znak da dolazi još jedan veliki događaj, odnosno lik – dolazi trenutak obnove Davidova kraljevstva ili uspostava konačnog Božjeg kraljevstva. Budući da Matej ne datira pokoljenja precizno, odnosno nije mu želja prikazati točni vremenski i rodbinski slijed u rodoslovlju, dolazi se do zaključka da je riječ o spasenjsko-povijesnom rodoslovlju. Drugim riječima, upućuje na povijest spasenja, a ako uzmemo u obzir da je kraljevstvo koje se ostvaruje konačno Božje kraljevstvo upućuje nas neizravno na povijest čitavoga svijeta.[5] Bog dolazi kao Spasitelj kako bi u njemu imao i povijest i sudbinu, štoviše, kako bi utemeljio novu povijest.[6] Štoviše, pokazuje se da je ljudska povijest na svim svojim putovima skriveno upućivala na Krista,[7] što se najbolje vidi kad se uzmu otačka razmatranja o rodoslovljima. Povijest nije imala višeg smisla nego da naposljetku iznjedri ovoga čovjeka Isusa[8].

Luka

Luka, s druge strane, naglašava Isusovo sveopće poslanje kada svoje rodoslovlje veže uz Adama, odnosno uz početak ljudskog roda. Time je naglašeno Isusovo čovještvo, mi pripadamo Isusu Kristu i on pripada nama, postaje meso kao i mi (usp. Iv 1,14). Rodoslovlje je doneseno neposredno prije izvještaja o krštenju i Isusa opisuje kao čovjeka od trideset godina koji započinje svoje javno djelovanje u točno određenom povijesnom trenutku. Stoga kažemo da je Lukino evanđelje uvod u Isusovo poslanje koje se proteže na čitavo čovječanstvo.[9] Kako Luka u svome rodoslovlju ima posve drugačija imena nego Matej, pa mu se čak razlikuje i ime Josipova oca, vidimo da su se autori koristili drugačijim predajama u zapisivanju rodoslovlja, ali teško je rekonstruirati te izvore iz današnje perspektive. Ono što je važno jest simbolička struktura rodoslovlja kojom se pokazuje Isusovo mjesto u povijesti. Isto tako Luka polazi rodoslovno stablo prikazivati od vrha prema korijenu kako bi došao do samoga izvora Isusova života – samoga Boga. Dodajmo k tome još i da simbolika broja sedamdeset i sedam kod Luke također upućuje na Isusovo poslanje. Rodoslovlje donosi jedanaest puta po sedam naraštaja, čime je Isus početak dvanaestog naraštaja, početak novoga vremena i punina vremenâ. Dvanaest simbolizira puninu, a sedam jedno razdoblje povijesti svijeta. Isus je zato novi Adam, veći od prvoga jer je sam Sin i on je došao da primi u sebe čitavo čovječanstvo i njegovu povijest dajući joj nov obrat prema obnovljenom čovječanstvu.[10]

Imena u rodoslovljima

Razmišljajući o Isusovim rodoslovljima, važno je skrenuti pozornost na imena navedena u njima. Ona mnogo govore o ljudskoj povijesti, osobito o njezinoj besmisli. Počevši od Adama koji je naveden kao početak ljudskoga roda, zatim Nou koji nakon potopa sklapa novi savez sa Bogom dolazimo do Abrahama, praoca vjere. Njega Izraelci prepoznaju kao svoga praoca, kao svoje ishodište – i po tijelu i po vjeri. Čak se i sam Bog objavljuje Mojsiju kao Bog tvoga oca: Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev (Izl 3,6). Oni su bili Božji ugodnici, Bogu bliski ljudi. Takvi su bili i Juda, sin Jakovljev, zatim David te Salomon. Ipak, ovdje dolazimo do još jedne stvarnosti. Trojica navedenih, iako su bili Božji ljudi, čak Božji pomazanici, za njih znamo da nisu u svemu uvijek slijedili Božju volju.[11] Treba se sjetiti samo događaja s Judom i Tamarom (usp. Post 38), Davidov grijeh s Bat Šebom i umorstvo njezina muža Urije Hetita (usp. 2 Sam 11) te Salomonovo dopuštanje kultova drugih bogova osim Boga Izraelova (usp. 1 Kr 11,1-8). Mnoga druga imena u rodoslovljima upućuju nas na vrlo problematične, Bogu nevjerne ličnosti izraelske povijesti, osobito kraljeve. Stoga nam je bijeda Izraelova postavljena kao znak.[12] Rodoslovlje nam govori o Isusu koji se spušta u ljudsku bijedu, bijedu njegova izabranog naroda i bijedu čovječanstva. Ovaj nam odlomak evanđelja ponovno treba utisnuti u srce znak Božjeg silaska, spašavajući znak njegove malenosti. Nas same treba ponovno učiniti boljim ljudima koji se ne boje silaska. Koji znaju da su upravo u silaženju, u malim služenjima života, na putu k Isusu Kristu.[13]

Posebno su zanimljiva imena ženskih likova koja su stavljena uz određene osobe u rodoslovlju. Iako se ženska imena po starozavjetnom pravu nisu smjela navoditi u rodoslovlju[14], Matej ih navodi uz određena muška imena. Ova su imena vjerojatno unesena radi Židova koji su mogli prigovarati protiv majke Isusove. Matej stoga donosi imena Rute i Rahabe, koje nisu bile Židovke, zatim već spomenute Tamare, Judine snahe koja mu rađa djecu u bludu, te bivša žena Urijina, kojega David daje ubiti, a ona je u grijehu s Davidom začela Salomona koji je također dio Isusova rodoslovlja. Matej je vjerojatno htio naglasiti i ovu dimenziju Isusova čovještva. Isus Krist ulazi u pravu ljudsku povijest i pravo ljudsko rodoslovlje obilježeno mnogim ranama grijeha. Htio je biti sličan nama u svemu, osim u grijehu (usp. Heb 4,15).[15] Redoslijed imena rodoslovnog stabla otkriva nam što znači ući u povijest čovječanstva s njenom sudbinom i njenom krivnjom.[16] Ipak, važnije je primijetiti da nijedna od ovih žena nije bila Židovka. Tako po njima u Isusovo rodoslovlje ulazi svijet narodâ – postaje očito da je poslan Židovima i poganima.[17] Zato Isus, kao dijete koje je odgajano u židovskom narodu, sigurno ima u mislima i srcu sva ta imena o kojima je slušao čitavo djetinjstvo i svjestan je kakav je ljudski život doista. Ni od čega nije bio pošteđen, shvaćajući zlo koje je mučilo čovječanstvo.[18]

Marija – majka Isusova

Najneobičnija promjena kroza sva ta pokoljenja jest upravo Marija, Isusova majka. Dok se rodoslovlje prepričava po shemi: Abraham rodi Izaka, Izak rodi Jakova…, na kraju se ne kaže da Josip rodi Isusa, već da je on muž Marije od koje se rodio Isus Krist. Josip nije Isusov otac. Ta posljednja rečenica preokreće čitavo rodoslovlje i pokazuje nam Mariju kao novi početak. Njezin sin potječe od Duha Svetoga, ono je novo stvorenje i nijedan mu muškarac nije izravni otac, a Josip mu je otac tek po pravu. Po Josipu Isus pravno pripada Davidovu plemenu. Ali on porijeklo vuče od samoga Boga – odozgor. Samo je Bog u istinskom smislu njegovOtac”.[19]

Svakako ne treba zaboraviti iskonsko podrijetlo Isusa Krista, kako nam donosi objava. Isus Krist je Logos, on je Riječ Božja (usp. Iv 1,1-18). Njegov izvor se, dakle, nalazi u Bogu[20]. Počeci Isusova života na zemlji ipak polaze od toga da je on Bog koji se utjelovio, da je on Božji (Lk 3,38). On je postao istinski čovjekom ostajući istinski Bogom (KKC, 464). Tek kao Sin, kako ga oslovljavamo u Nicejsko-carigradskom vjerovanju i kako se naziva u evanđeljima, Riječ postaje čovjekom, Isusom iz Nazareta.[21]

Joseph Ratzinger zanimljivo sažimlje govor o rodoslovlju: Rodoslovlje muškaraca ima svoju važnost u odnosu na povijest svijeta. Ali, unatoč tomu, na kraju je Marija, ponizna djevica iz Nazareta, ona u kojoj se događa novi početak, u kojoj iznova započinje čovječanstvo.[22] Ovaj obrat najbolje je vidljiv u Isusovu kraljevskom rodoslovlju – on, po kojemu će Davidova loza biti vječna, poziva nas na svetu poslušnost Božjoj riječi, na služenje Isusu, Gospodinu i Kralju, kojemu vladati znači služiti.[23]

Zaključak

Dva rodoslovlja Isusova donose njegovo ljudsko porijeklo, ali s dva različita teološka naglaska. Matejevo rodoslovlje, upućeno Židovima, naglašava Isusovo dovršenje Davidove kraljevske loze i ispunjenje obećanja danih Davidu i Abrahamu. Lukino rodoslovlje uvodi nas u Isusovo poslanje, odnosno njegovu ulogu u povijesti čovječanstva. Oba međutim ukazuju na smisao starozavjetnog hoda čiji su protagonisti navještaj i priprema konačnog Božjeg čina spasenja u povijesti – utjelovljenje njegova Sina. Uz to je naglašeno i Isusovo sniženje po ulasku u grešnu povijest koju dolazi otkupiti i koju prihvaća kao svoju. Navedena je i Marija kao početak i znak toga novog Božjega svijeta. Možemo zato reći da već rodoslovlja u sebi sadrže čitav smisao Sinova navještaja i dolaska u ljudskom obličju te se s pravom govori da su sinteza povijesti spasenja i sadrže glavne naglaske teologije koju iščitavamo u knjigama Staroga i Novoga zavjeta.

[1] Joseph RATZINGER, Djetinjstvo Isusovo, Split, 2012., 12.

[2] Usp. Joseph RATZINGER, Isus iz Nazareta, Split, 2008., 27.

[3] Usp. Joseph RATZINGER, Djetinjstvo Isusovo, 13.

[4] Usp. Isto, 14.

[5] Usp. Joseph RATZINGER, Isus iz Nazareta, Split, 2008., 27-28.

[6] Usp. Romano GUARDINI, Gospodin, 14.

[7] Joseph RATZINGER, Dogma i navještaj, Zagreb, 2011., 312.

[8] Joseph RATZINGER, Dogma i navještaj, 312.

[9] Usp. Joseph RATZINGER, Isus iz Nazareta, 28.

[10] Usp. Joseph RATZINGER, Djetinjstvo Isusovo, 17-19.

[11] Usp. Romano GUARDINI, Gospodin, 16.

[12] Joseph RATZINGER, Dogma i navještaj, 313.

[13] Isto, 314.

[14] Usp. Romano GUARDINI, Gospodin, 15.

[15] Usp. Romano GUARDINI, Gospodin, 16-17.

[16] Isto, 18.

[17] Joseph RATZINGER, Djetinjstvo Isusovo, 15.

[18] Usp. Romano GUARDINI, Gospodin, 18.

[19] Usp. Joseph RATZINGER, Djetinjstvo Isusovo, 15-16.

[20] Romano GUARDINI, Gospodin, 13.

[21] Usp. Isto, 13-14.

[22] Joseph RATZINGER, Djetinjstvo Isusovo, 16.

[23] Usp. Joseph RATZINGER, Dogma i navještaj, 315.

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *