Oružje

Svi smo imali prilike vidjeti, nadam se ne uživo, razornu moć vatrenog oružja. Ispaljen hitac iz pištolja usmrćuje metu pogodi li je u kritično mjesto. Isto to čini i bomba, tenk, bacač granata, a bez problema i snažnije stvari, primjerice, atomska bomba. Moć njezine destrukcije je toliko ogromna da se ubraja među najjače oružje na ovome planetu. Međutim, ovdje ću pisati o jednom daleko jačem oružju koje razara daleko više od atomske bombe, a daleko je manje svojom veličinom. Ovo oružje svatko ima na raspolaganju i može ga nesmetano koristiti. Prednost tog “oružja” je što se ne mora koristiti isključivo u vojne svrhe, nego, baš naprotiv, izvorno je zamišljeno od onoga koji ga je stvorio da se koristi za mir, izgradnju, donošenje blagosti i milosti, za udjeljivanje blagoslova. Otvorimo sada treće poglavlje poslanice svetog Jakova apostola i saznat ćemo o kojem je “oružju” riječ.

“Jezik je mali organ, ali čini velike stvari”, piše sveta Faustina u svojem Dnevniku (118). Sve akcije su započele riječima, razgovorima i dogovorima. Riječi su pokretači svega. Jednom nešto izrečeno, pa ako se kasnije demantira i povuče, ipak ostaje izrečeno i ostavlja ožiljak, odzvanja u ušima. Riječi mogu pogoditi više od bilo kojeg vatrenog naoružanja. Tako mali ud, a tako puno toga može.

Riječi mogu biti i na spasenje. Morale bi biti. Mogu donijeti mnoštvo dobra onima koji pravilno upotrebljavaju svoje “oružje”. Kruna svih primjera je Isus Krist, Gospodin naš. Svaka Njegova izgovorena riječ gradi i saziđuje, tješi i krijepi, donosi odmore i radosti. Svaka Njegova riječ puna je miline i blagosti, živa je i djelotvorna. Naše mogu biti isprazne, međutim, ono što On obeća, to i izvršava.

U velikom vrtlogu svjetovnoga, užurbanosti i neprestanog trčkaranja od jedne do druge obaveze, zastanimo na trenutak i razmotrimo kako upotrebljavamo taj mali snažni ud. Donosim li njime blagoslov drugima? Koliko moje riječi zrače vedrinom, optimizmom, nadom i pohvalama o drugima? Nekako kao da danas olako prelazimo preko svega što smo izrekli. Izrečena riječ može promijeniti ne samo čitav ljudski odnos, nego i tijek povijesti. 

“Neka vas, braćo moja, ne bude mnogo učitelja! Ta znate: bit ćemo strože suđeni. Doista, svi mnogo griješimo. Ako tko u govoru ne griješi, savršen je čovjek, vrstan zauzdati i cijelo tijelo. Ubacimo li uzde u usta konjima da ih sebi upokorimo, upravljamo i cijelim tijelom njihovim. Evo i lađa: tolike su i silni ih vjetrovi gone, a neznatno ih kormilo upravlja kamo kormilarova volja hoće. Tako i jezik: malen je ud, a velikim se može ponositi. Evo: kolicna vatra koliku šumu zapali! I jezik je vatra, svijet nepravda jezik je među našim udovima, kalja cijelo tijelo te, zapaljen od pakla, zapaljuje kotač života. Doista, sav rod zvijeri i ptica, gmazova i morskih životinja dade se ukrotiti, i rod ih je ljudski ukrotio, a jezik – zlo nemirno, pun otrova smrtonosnog – nitko od ljudi ne može ukrotiti. Njime blagoslivljamo Gospodina i Oca, njime i proklinjemo ljude na sliku Božju stvorene: iz istih usta izlazi blagoslov i prokletstvo. Ne smije se, braćo moja, tako događati! Zar vrelo na isti otvor šiklja slatko i gorko? Može li, braćo moja, smokva roditi maslinama ili trs smokvama? Ni slan izvor ne može dati slatke vode.”

(Jak 3,1-12)

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *