VII. vazmena nedjelja

U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i progovori: »Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe i da vlašću koju si mu dao nad svakim tijelom dade život vječni svima koje si mu dao. A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista. Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti. A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo. Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoji bijahu, a ti ih meni dade i riječ su tvoju sačuvali. Sad upoznaše da je od tebe sve što si mi dao jer riječi koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao te povjerovaše da si me ti poslao. Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi.«

Iv 17, 1-11a

Tema ovog evanđeoskog odlomka je očita. To je Isusova molitva za učenike. Na početku te molitve Isus traži od Oca da ga proslavi. To nije molitva u kojoj Isus traži slavu za sebe. Početak ove molitve označen je činjenicom da je došao Isusov čas. Kako je to povezano sa činjenicom da Isus moli da ga Otac proslavi? Naime Isus nekoliko puta (još od svadbe u Kani Galilejskoj) ističe kako još nije došao njegov čas. U ovome je trenutku (to su već trenutci neposredno prije muke) Isus je svojim djelovanjem i govorom proslavio Oca i o Ocu rekao sve što je trebao reći o njemu kako bi ga proslavio. Iz činjenice da je Isus proslavio Oca i da je ljudima predao sve što mu je Otac povjerio Isus traži od Oca da ga proslavi. Tu Isus čovjek traži božansku intervenciju svoga Oca, Stvoritelja. Molitva se nastavlja sada u usmjerenju prema učenicima. Učenici trebaju spoznati Oca po Isusu Kristu jer će tako „zadobiti milost Božju.“ Ti učenici su „sva tijela“ odnosno svi ljudi. Svim tim ljudima, Isusovim učenicima, nama danas, Isus obećava da trajno djeluje među nama u Očevo ime, ali najvažnija je činjenica da povjerujemo da je Isus došao od Oca. Na neki način Isus izdvaja posebno učenike od ove skupine „sva tijela.“ Isus posebno moli za njih. Zašto? Zato što mu je upravo njih Otac povjerio odnosno uzeo ih od svijeta i dao Isusu. Isus zna kako slijedi rastanak njega i njegovih učenika. Zna kako će rastanak biti bolan i tako zaključuje svoju molitvu za učenike.

U ovom evanđeoskom odlomku Isusu nam se ne obraća izravno. Ipak valja izvući neke poruke za svakodnevni život. Želimo li osjetiti milost Božju, moramo vjerovati u Isusa i Isusu. Činjenica da je došao Isusov čas jer je Isus rekao sav svoj nauk vrlo je ohrabrujuća. Naime to je sigurnost da je sve što je potrebno za spasenje izrečeno u Svetom pismu. Valja se ugledati i na način na koji Isus traži da ga Otac proslavi. I mi možemo tražiti isto bez da se bojim da smo častohlepni i slavohlepni. Svatko od nas ima neku zadaću. Upravo izvršavajući tu zadaću i to poslanje za koje nas je Bog odredio najbolje proslavljamo Boga, a onda će i Bog proslaviti i nagraditi nas. Još je važno istaknuti kako smo mi, Isusovi učenici „uzeti od svijeta,“ ali ne da bismo se svijeta klonili, već da bismo svijet mogli mijenjati baš na način da se po nama očituje ona zadaća za koju nas je Bog stvorio. Zato, nemojmo sutrašnjicu gledati kao nešto golemo za što moramo postati veliki, poznati, priznati, slavni i moćni. Pogledajmo našu budućnost kao nositelji posebnog Božjeg poslanja koje svatko od nas ima. Poslanja kojim ćemo proslaviti Oca, a onda će i Otac proslaviti nas.

 

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *