Je li Bog krivac za fizičko zlo u svijetu?

Razlog za promišljanje upravo o patnji koju nije uzrokovao čovjek, nego priroda, dao mi je potres što se dogodio u Nepalu 25. travnja 2015. godine. U potresu je poginulo više od sedam tisuća ljudi, a ozlijeđeno preko četrnaest tisuća. Ovaj potres, čini se, nije uzrokovao čovjek jer nije mogao pa se krivnja često svaljuje na Boga. Na prvi pogled se čini da Boga ne možemo opravdati, on kao svemogući Stvoritelj svemira mogao je zaustaviti potres, ali nije. Možda mu nije stalo ili nije onako moćan kakvim ga smatramo. Svaka teodiceja počinje s Bogom na sudačkoj stolici, u sudskom procesu gdje su ljudi suci, odvjetnici i porota. I svaki puta Bog šuti. Zvuči poznato.

Druge je spasio, sebe ne može spasiti! Krist Kralj Izraelov! Neka sad siđe s križa da vidimo i povjerujemo (Mk 15,31-32)! Danas su optužbe još gore. Bog je onaj koji ništa ne čini dok ljudi pate, iako bi mogao. Nije ga briga, njemu je dobro. Optužbe pršte sa svih strana i tko se usuđuje biti Božji odvjetnik. Ta vidimo da i sam Pilat posustaje, bio je uvjeren da je nevin, ali ipak ga predaje tužiteljima da ga razapnu (usp. Iv 19,4-15). Bog opet sjedi na Litostrotosu i vjerojatno će tu sjediti do konca vjekova; slušati tužbe koje protiv njega podižu gosti stanova glinenih (Job 4,19).

Ovaj tekst želi biti jedan pokušaj teodiceje, a teodiceja je pokušaj da se obrani Bog i njegovo djelovanje pred optužbama koje ga krive za postojanje zla u svijetu.[1] Započet će s razmatranjem o potresu, o fizičkom zlu, zatim će iznijeti neke od već postojećih teodiceja, od kojih neki žele dati utjehu patnicima, drugi žele očuvati Bogu obraz, a treći pokušavaju razmišljati zajedno sa Bogom.

1. Utjeha patnicima

1.1. Leibnizova teodiceja

Tri su vrste zla prema G. W. Leibnizu: metafizičko, fizičko i moralno. Metafizičko je ono nužno zlo koje proizlazi iz nesavršenosti bića (zapravo bi ga mogli nazvati ograničenost stvorenja), fizičko zlo dano je postojanjem tvari, to je zlo koje proizlazi iz prirode, a moralno zlo proizlazi iz slobode slobodnih bića.[2] Dok je moralno zlo još nekako razumljivo, a slično tome i metafizičko jer je normalno da smo kao stvorenja ograničeni, postojanje fizičkog zla izravno optužuje stvoritelja za nemar ili za nemoć.

Uzmimo sljedeći primjer: dogodio se potres. Mnogi su poginuli, zgrade su devastirane. Čitava infrastruktura je u kaosu. Majke i očevi plaču nad svojom poginulom dojenčadi. Djeca koja nikakva zla nisu učinila, ta tek su se rodila. S ljudskog gledališta se dogodilo zlo. Majka je izgubila svoje čedo i to dijete nikada neće imati priliku živjeti onako kako smo mi ostali imali. S nekog teološkog ili religijskog ili pak kršćanskog gledišta možemo reći da je dijete nevino i da ga Otac Nebeski prima u svoje krilo.

Unatoč tome, mi ljudi, na potres i pogibiju nevine djece svejedno gledamo kao na zlo. Ne možemo reći što je volja Božja, ali možemo se pitati želi li Bog smrt dojenčadi? Je li to zaista njegova prva zamisao? Da majka plače nad tim malenim stvorenjem ne znajući kako je ono sad u rukama Stvoriteljevim. Je li to zlo ako se tako gleda? Leibniz bi vjerojatno rekao nešto poput: Dijete je umrlo i sada je spašeno, a tko zna bi li se spasilo da je malo poraslo. Bolje je umrijeti u potresu nego u smrtnom grijehu, u okrenutosti od Boga. Kad se takvo što dogodi, čini se da je to odgovor na pitanje i da tu staje svaka rasprava. Bog zna najbolje i vjerojatno svijet bez patnje i grijeha ne bi bio bolji, štoviše, ovaj svijet je najbolji onakav kakav jest, govori Hans Küng osvrćući se na Leibnizov teodicejski pokušaj[3]. Koliko god sad bilo diskutabilno to uvjerenje, Leibniz je bio uvjeren u Božju dobrotu i da sva stvarnost ima smisla, stoga je tvrdio da čak i nakaznost, patnja i zlo imaju u sebi neki dobar smisao[4]. Međutim Küng dobro primjećuje: Može li ta teodiceja čovjeku koji očajava u patnji dati utjehu i snagu za snošenje i podnošenje? Ili pak ona može ponuditi tek neko razborito argumentiranje što patniku daje otprilike onoliko koliko gladnome i žednome neko predavanje o higijeni i kemiji živežnih namirnica?[5]

1. 2. Primjer Joba

U Knjizi o Jobu imamo zanimljivo razmišljanje Elihua koji se osvrće na mudrost onih mudraca koji pokušavaju obraniti Boga pred Jobom u patnjama. Oni ne uspijevaju obraniti Boga svojim argumentima, a Jobov grijeh vidi upravo u njegovu iskušavanju i osuđivanju Boga (usp. Job 34). Njegov grijeh je sumnja u ispravnost Božjeg upravljanja svijetom. Jer Job cijelo vrijeme govori da mu nije jasno kako je Bog dopustio njemu, pravedniku, da posrne, da mu se dogodi zlo. Elihu donosi ovu misao: Tko je Njemu put odredio? Tko će mu reći: ‘Radio si krivo!’ (Job 36,23). Izaija ovako donosi ove Jahvine riječi: ‘Jer misli vaše nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti’, riječ je Jahvina. ‘Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli.’ (Iz 55,8-9) A u Knjizi o Jobu, kad se sam Svemogući Bog javlja pred Jobom, postavlja mu sljedeća pitanja: Gdje si bio kad zemlju utemeljih? Kazuj, ako ti je znanje sigurno. Znaš li tko joj je mjere odredio i nad njom uže mjerničko napeo? Na čemu joj počivaju temelji? Tko joj postavi kamen ugaoni dok su klicale zvijezde jutarnje i Božji uzvikivali dvorjani? (Job 38,4-7) Izvede li se zaključak, Jobova pogreška je upravo sumnja da Božja providnost ispravno vodi svijet. On, prah i pepeo (usp. Post 18,27), biće koje u potpuno ovisi o Stvoritelju i koje je tek nedavno stiglo u ovaj svijet, postavlja Stvoritelju pitanje: Kako si mogao? i optužuje: Nepravedan si!

2. Razmišljanje o porijeklu zla

Preko Jobova iskustva dolazimo do zaključka da je zlo tu jer ga je Bog unaprijed zamislio kao sastavni dio ovoga svijeta. Jer ovaj je svijet najbolji od svih svjetova, inače bi Bog stvorio neki bolji, tako barem tvrdi Leibniz. No jesmo li time odgovorili na pitanje zla jer zlo nije samo neko pitanje na koje ćemo odgovoriti i vratiti ga nazad na policu našeg znanja. Zlo je skandalozno, pitamo se ponekad je li Bog nemoćan spriječiti ga, želi li ga spriječiti i ako ne želi, zašto ne želi; ako ne može, zašto ne može? Je li uzrok zla sloboda? Razmišljajući o padu anđela ovo pitanje postaje nerješivo. Đavao ‘griješi od početka’ (1 Iv 3,8), on je ‘otac laži’ (Iv 8,44),(KKC 392) vjera je Katoličke Crkve. Ako on griješi od početka, a nije stvoren zao, otkud zlo u njemu. Ako je bio ohol, tada je morao imati predispozicije da bude ohol, zašto je Stvoritelj takvo što dopustio. Imao je slobodu da Bogu služi ili da odluči ne služiti. Pa kad je već odlučio ne služiti, zašto ga Bog nije udaljio od sebe i od svoga stvorenja?

U potrazi za odgovorom odakle zlo, valja razmotriti je li Bog zamislio zlo kao sastavni dio svijeta? Ako jest, onda ga je i stvorio što je nepojmljivo za Bog koji bi trebao biti Ljubav. Ako ga Bog nije stvorio, a ono je prisutno, tada zlo ne dolazi od Boga. Ako ne dolazi od Boga, nije stvorenje, a ako nije stvorenje kako ga onda ipak opažamo. Ne možemo reći za zlo da je u biću, niti da mu je izvor neko biće. Zlo je atribut koji mogu poprimiti sva bića, a očituje se u nedostatku reda, dobra. Poopćimo li to, zlo bi bilo izraz nedostatka Boga. Bog je život, zlo je smrt, Bog drži red, zlo vodi u kaos. Zašto? Možda zato što se stvorenje otrgnulo od Stvoritelja. Stvoritelj stvorenje i dalje drži u postojanju, ali ono odbija da ga Stvoritelj održava u redu, životu. Tu nastupa smrt, nered, kaos, pakao. Zlo bi prema tome bila posljedica odbacivanja Boga. Zlo ne postoji kao biće, zlo je ništa u kojem se bića razobličuju jer su se udaljila od svoga Oblikovatelja. Ili bismo mogli ovako zaključiti: Zlo ne postoji, a ono što nazivamo zlo je razobličavanje, uništavanje onoga što postoji.

Zato možda nije najveće pitanje otkud i zašto zlo? Pitanje je zašto nevini trpe zlo koje sami nisu počinili? Zašto smo u ovom sveopćem stanju smrti i grijeha? Možda je to jednostavno narav stvorenja, ono je međusobno povezano i ako se otkine jedan dio, pati i ostatak. Kao neka zaraza koja se širi. Poput ranjenoga čovjeka, ne pati samo ranjeni dio, pati cijeli čovjek. Tako i čitavo stvorenje, ako je bilo u skladu prije ulaska zla, istina je da najviše ispašta ranjeni dio, ali bol osjeća čitav svemir.

3. Patnja Boga

No gdje je onda tu Bog? Kad bi mu postavili pitanje: Gdje si ti Bože u svoj toj patnji i zlu? Kako se ona tebe dotiče?, što bi nam odgovorio? Jürgen Moltmann tvrdi kako Bog nije neosjetljiv na ono što se događa sa svijetom i čovjekom. Po njemu je svaka bol ujedno i Božja bol i svaka smrt zapravo Božja smrt. U tom smislu, prema Moltmannu, ne možemo Bogu pripisivati strogu nepromjenjivost, štoviše Bog je ljubav (1 Iv 4,16) i kao takav on je otvoren, on je sama prepuštenost čovjeku i sigurno nije bezosjećajan prema njemu.[6] O tome svjedoči i sam Isus Krist koji je radi čovjeka bio spreman i na najgoru smrt koja ga je čekala na križu.

Moltmann, zanimljivo je, govori o Bogu kao o onome koji ima sposobnost trpljenja u samom svojem bitku jer Bog je ljubav[7], a ljubav se najbolje iskazuje u trpljenju – ako smo spremni nešto pretrpjeti radi boljitka drugoga. Nije to Božje trpljenje kao ljudsko, ne proizlazi ono iz nedostatka Božjeg bitka, nego iz strastvene ljubavi prema drugome koja pripada njegovu bitku.[8] Kršćanstvo zbog utjecaja grčke filozofije, kojoj je bilo nepojmljivo da Bog trpi, nije mnogo razmišljalo u ovome smjeru. Stari su Grci patnju vijke povezivali s promjenjivošću stvorenja – onaj tko je nepromjenjiv ne može patiti. Zato u tom smislu Bog ne može trpjeti. Ipak, tko zna? Možda je Bog sposoban trpjeti na svoj božanski način. Moltmannova opaska da Bog koji ne bi mogao trpjeti, ne bi mogao ni ljubiti i stoga radi ljubavi sam sebe otvara bolima[9], otvara nam perspektivu, a i pruža nam još jednu moguću interpretaciju pripuštanja patnje u svijetu. Jedna napomena, govor o Božjem trpljenju ne treba brkati sa herezom iz ranoga kršćanstva nazvanom patripasionizam koja je govorila da je Otac trpio na križu jer je Sin samo jedno od Božjih očitovanja pa su tako brisali razlike u Trojstvu. Moltman samo pokušava razmišljati o mogućnosti da trojstveni Bog trpi na svoj božanski način.

4. Različiti oblici zla

4.1. Božja pedagogija

Bog stvara svijet u koji pripušta zlo, mogućnost patnje i trpljenja upravo radi svoje mudrosti. On naime daje čovjeku da nauči ljubiti, da se nauči posve dati drugome jer se upravo na taj način ostvaruje najveća sloboda. U tom pogledu Katolička Crkva uči da nema nijednog dijela kršćanske poruke koji nije, pod nekim vidom, odgovor na problem zla (KKC 309). Bog je htio stvoriti svijet »u stanju putovanja« prema konačnom usavršenju. Po Božjem naumu taj razvoj uz nastajanje nekih bića uključuje nestajanje drugih, uz ono što je savršenije uključuje ono maje savršeno, uz izgradnju prirode također i razgradnju. Prema tome uz fizičko dobro postoji i fizičko zlo, sve dok stvorenje ne dostigne savršenstvo (KKC 310). Pod tim vidikom, fizičko je zlo pripušteno isključivo radi čovjeka, da nauči ljubiti, odnosno živjeti onako kako živi sam Bog. S druge strane, moralno zlo je posljedica ljudske slobode, to je zloupotreba slobode radi vlastite koristi i ni na koji način Bog ne može biti uzrok zla proizašla iz slobode ljudi i anđela (usp. KKC 311). Prema tome Bog zlo ne želi i pitanje je shvaća li Bog fizičko zlo uopće kao zlo. Moguće je da se fizičko zlo nama čini zlim radi naše pale naravi, ali u Božjim očima ono uopće nije takvo. Bogu uopće nije želja da mnoštva izginu u potresima i sličnim prirodnim katastrofama. Zato bi možda bolje bilo pitati se je li katastrofa, kao poplava, potres, prirodni proces ili je dio svijeta koji se raspada zbog toliko raširenog moralnog zla? Ili, da postavimo pitanje drugačije, jesu li prirodne katastrofe dio fizičkog zla ili im je uzrok u moralnom zlu? Neki mislioci u obranu teizma tvrde da su sva zla bitno moralna te da đavao uzrokuje prirodna zla.[10] A što se tiče moralnog zla, logički je nemoguće da Bog stvara slobodna stvorenja i da jamči da ta stvorenja nikada neće učiniti zlo[11].

4.2. Fizičko zlo

I to nije problem, barem za prvi trenutak. Ali fizičko zlo? A. Plantinga i S. Davis pripisuju i fizičko zlo Sotoni[12], a danas bi se moglo reći da zbog čovjekovoga moralnog zla povećava mogućnost fizičkog zla. Na primjer, još ne znamo sve posljedice koje sa sobom nose testiranja atomskog oružja, utjecaj zagađenja na klimu zemlje i ne znamo kako se to može odraziti na ponašanje našeg planeta Zemlje. Ali treba ponoviti usporedbu sa ljudskim tijelom – kada nastane rana najviše boli mjesto gdje je rana, ali ju osjeća cijeli organizam. Slično bi se moglo reći i o svemiru – kad se u jednom kutku pojavi zlo, ono je tu najmoćnije, ali osjeti ga čitava priroda u tragovima. Gomilanje takvoga zla moglo bi stvarati u svemiru kataklizme većih razmjera, kao što su potresi, poplave i slična stanja kaosa koja bi bila naznake pokvarenosti reda uspostavljena u prirodi.

S druge strane, postoji teza R. Swinburnea da fizičko zlo pripada prirodnim događajima kao rezultat kombinacije zakona fizikalnog determinizma[13]. Prirodno bi zlo bilo samo dio nekog redovitog procesa u prirodi. Kod prirodnih je zakona dobar učinak povezan s lošim pa navodi primjer kiše koja jednom seljaku uništi sjetvu, a drugome poboljša plodnost. Bog ne intervenira kako bi narušio ljudsku odgovornost i prirodne zakone.[14] U tom slučaju se potvrđuje već izrečena teza da fizičko zlo jest zlo samo nama, ljudima koji smo pod utjecajem moralnog zla u svijetu.

Slušajući njegov pristup, nameće se pitanje: Jesu li svi prirodni procesi u samoj svojoj biti dobri, ali su poprimili zao karakter upravo radi poremećenih odnosa koji su nastali moralnim zlom? Materija je u svojoj biti dobra, ali ona potencijalno može biti upotrijebljena u loše svrhe. Ili još radikalnije, smatra li Bog da je smrt jednog bića da se drugo prehrani[15], zlom? Smatra li Bog navodna masovna izumiranja živih bića krajem Perma, Devona i Krede zlom ili normalnim prirodnim procesima? Na to pitanjem može nam odgovoriti, čini se, samo Bog.

5. Katolički pristup

Prema katoličkom (kršćanskom) gledanju, smrt ulazi u svijet po čovjekovu grijehu (usp. Rim 5,12; 1 Kor 15,21). Sad, izvještaj o padu (Post 3) upotrebljava slikovit govor, ali izlaže pradogađaj, nešto što se dogodilo u početku ljudske povijesti[16]. Objava nam daje sigurnost vjere da je cijela ljudska povijest označena istočnim grijehom što su ga slobodno počinili naši praroditelji (KKC 390), govori Katekizam pozivajući se još na Tridentski sabor, encikliku pape Pia XII. Humani generis te na govor pape Pavla VI. izrečenog 11. srpnja 1966., što je, nije na odmet primijetiti, pola godine nakon zatvaranja koncila. Pitanje na koje tražim odgovor glasi: Je li čovjekov pad uzrokovao fizičko zlo ili je fizičko zlo postojalo prije čovjekova pada? Je li stvorenje trpjelo zlo poplava, potresa, ubijanja, oduzimanja života prije čovjekova pada? Znamo sigurno da je čovjek, zaveden od đavla, unio moralno zlo u svijet, štoviše prava »provala« grijeha preplavljuje svijet (KKC 401). Ali fizičko ili prirodno zlo?

Uzmemo li da je u biblijskom izvještaju o padu čovjeka (usp. Post 3) vrt slika svijeta u kojemu se čovjek osjeća sigurno i zaštićeno, kao kod kuće[17], nakon pada čovjek prestaje gledati svijet kao vrt, mjesto sigurnosti. U tom smislu čovjek u trenutku grijeha počinje gledati, ne samo na Stvoritelja, nego i na stvorenje neprijateljskim očima. Tako možda kiša koju je dotad prihvaćao s mirom Božjim, sada postaje neprijateljica jer nanosi zlo njegovu vlastitu probitku. Kiša koja je uvijek bila poslana od Boga da izvrši Božju namjeru sada čovjeku mrsi njegove namjere – jer njegove namjere više nisu jednake Stvoriteljevima. U skladu s time, možda u svijetu koji bi bio lišen moralnoga zla, fizičko zlo uopće ne bi smatrali zlom. Da pojasnimo, čovjek koji se pouzdao u Stvoriteljevu providnost ne bi nastradao od potresa, niti bi mu kiša pokvarila planove; on bi u poslušnosti Bogu znao prihvatiti ono što se stavlja pred njega, ne bi to doživljavao kao sablazan nego bi prihvaćao događaje u svjetlu božanske mudrosti. Bog zna zašto je na ovaj način uredio svijet. Nasuprot tome čovjek koji nema povjerenja (vjere) u svoga Stvoritelja shvaća svijet kao vječito bojište koje mu stoji na putu do cilja. U tom vječitom protivljenju Božjem naumu upada u zlo u koje inače ne bi upao.

Na koncu, nije loše postaviti pitanje jesmo li okrenuli logiku stvarnosti? Optužujemo Boga za zlo u svijetu i pitamo se kako može onaj o kojemu se govori da je dobar, svemoćan, sama ljubav, dopustiti zlo u svijetu, da u potresu, koji nije izazvan ljudskom rukom, umre toliko nevinih, među njima djece. Ali tko je u svijetu nevin. Djeca koja umru kao djeca umiru nevina, djeca koja odrastu, odrastu u grešnike. I sama odrastu u širitelje zla. Tako da je vrlo upitna takva demagogija. Nema čovjeka koji nije sam pristao na činjenje zla. Tko takvo što negira, sam sebe zasljepljuje. Uostalom, i dalje ne znamo jesu li djeca poginula od zla ljudi. Nadalje, ako nije zlo da životinjska mladunčad nastrada kako bi druga životinja prehranila svoju mladunčad, kako je onda zlo da ljudska djeca poginu u potresu. Okrenimo zato logiku i upitajmo se nismo li mi ti prvi koji pristajemo uza zlo? Gledamo na Boga kao na krivca, kao na onoga koji nas progoni i nameće nam svoje zapovijedi, a možda (kažem možda jer ne znam i ne mogu znati) bi zlo (pa i ono koje nazivamo fizičko) samo od sebe stalo da mu se obratimo i prihvatimo život kao takav kakav nam je dan, kao izazov i kao dar. Dakako, za takav scenarij potrebna je vjera, potpuno povjerenje u Boga. Naravno, nije ovo rješenje zla u svijetu, to je samo još jedan pokušaj obrane Boga, iako ga branim jer i sam sumnjam. Da vjerujem ne bih ga imao potrebe braniti, jednostavno bih mu vjerovao.

Zaključak

Kad se raspravlja o ljudskoj patnji uvijek smo u opasnosti da je svedemo na banalnost, na puko i neumjesno pametovanje nad ljudskom sudbinom. S druge strane, ponekad pitanje patnje postaje jednako tako neumjesno prigovaranje Bogu koji je u svemu možda i najveći patnik i bliži je tim umirućima nego mi koji prigovaramo njegovoj bešćutnosti. Sve u svemu, zlo je pitanje na koje nemamo odgovor, možemo samo pokušavati razumjeti ga.

Ako pokušamo svoje primjedbe na račun Boga pogledati sa strane, malo objektivnije, lako možemo uočiti da su naši pokušaji optuživanja Boga besmisleni. Zašto? Zato što Bog nije mnogo reagirao na naše optužbe, vrlo vjerojatno jer razumije našu ljudsku slabost. On i dalje dopušta da svijet teče ovako kako teče. Drugi razlog besmislenosti tih optužaba leži upravo u našoj motivaciji. Zašto imamo potrebu optužiti Boga? Možda zato što se osjećamo preslabima da išta promijenimo. Ili smo previše lijeni da se mijenjamo. Mnogo je toga u našim sredinama što ne mijenjamo, a mogli bismo; počevši od osmjeha, pozdrava; krenuti s time da ne varamo u sitnicama, da ne uzvraćamo na uvrede. Zaludu, jednostavnije je prebaciti krivnju i to na Boga. On nikad ne uzvraća. Vjerojatno zato samo On i može spasiti čovječanstvo od začaranog kruga zla.

[1] Usp. Hrvatska enciklopedija, http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=60832 (12.11.2016.)

[2] usp. Hans KÜNG, Bog i patnja, Družba katoličkog apostolata, Zagreb, 1979., 12 – 13. Usp. također: Hrvatska enciklopedija, http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=67316 (12.11.2016.)

[3] usp. Hans KÜNG, Bog i patnja, 12.

[4] Isto, 13.

[5] Isto, 15.

[6] usp. Marija PEHAR, Od nužnosti nemogućnosti do izbora ljubavi. Teodicejsko traganje kao pitanje Božjega bića, na primjeru Moltmannova nauka o Bogu, u: Bogoslovska smotra, 81(2011.)2, 429.

[7] usp. Marija PEHAR, Od nužnosti nemogućnosti do izbora ljubavi, 429.

[8] Isto.

[9] usp. Isto.

[10] Josip PLANINIĆ, Problem zla u svijetu, u: Obnovljeni život, 66(2011)3, 347.

[11] Josip PLANINIĆ, Problem zla u svijetu, 347.

[12] usp. Isto.

[13] Isto, 348.

[14] usp. Isto, 348.

[15] Primjer grabežljivca mesojeda koji ubija drugu životinju radi hrane. On tako hrani svoje mladunce, ali je mladunce druge životinje ostavio bez majke.

[16] Ovu frazu KKC preuzima iz: DRUGI VATIKANSKI SABOR, Gaudium et spes. Pastoralna konstitucija o crkvi u suvremenom svijetu (7. XII. 1965.), br. 13, u: Dokumenti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 72008.

[17] usp. Joseph RATZINGER, U početku stvori Bog. Promišljanja o stvaranju i grijehu, Verbum, Split, 2008., 75 – 76.


1 Comment

  1. Božica Babić

    Pročitavši Vaše razmišljanje o “Bogu” došla sam do zaključka da Vi i ja ne razmišljamo o istom Bogu. Naime moj je otac Čiste Ljubavi i u njemu nema niti truni zla. On ne sudjeluje u ovom košmaru na Zemlji. Pred 7,5 tisuće godina dogodio se veliki pad čovjeka Adama kada ga je zavela bludnica Lilit – diretno poslana od Sotone. /ne znam dali crkva to ne zna ili svjesno šuti/ Na početku Biblije piše i žene ljudske su spavale sa divovima. Još u vrijeme moje mladosti pitala sam svećenika tko su ti divovi? A odgovor je bio da nije moje da to znam. Moja se potraga nastavila i došla sam do istine. Na žalost Biblija je pisana za ljude koje primaju sve zdravo za gotovo i smatraju da ono što piše je istina, /rekla bi za duše koje su zavedenosti/. Posegnula sam mnogo dalje tragajući za istinom. Dragi, mladi svečeniće, prekrasno je to što ste objavili, no sve to ne drži vodu. Crkva treba priznati da Bog ovoga svijeta je sotona – novac, /a crkva ga je prepuna. Sjetimo se Kristovih riječi. Zemlja se približava svojoj apokalipsi, željeli vi to priznati ili ne /mislim na kler/. Majka Božja neprestano govori svećenstvu, šalje glas, iako nije poštarica, no crkva je gluha. Svećenici su gluhi, svakim danom sve više tonu u nasladu ovoga svijeta (čast iznimkama, nadam se da ste i vi jedan od tih jer ste tako mladi). Činjenica je da je veći dio svijeta katolički, no što to znači? dali je čovječanstvu zbog toga bolje. Po čemu se razlikuje život sada od srednjeg vijeka? Po tehnologiji? I ništa više. I danas crkva sudjeluje u svim ratovima, transakcijama i ostalom zlu ovoga svijeta. Ne znam dali znate za Inocenta, mislim III koji je dao izjavu kada su palili katare i na pitanje dali sve da spale, njegov je odgovor bio da sve, Bog će svoje prepoznati.Od prilike nekako tako. Obzirom da ste dotaknuli tako veliku temu o Nebeskom ocu, ili možda o Bogu ovoga svijeta koji vlada na svakom koraku mamonom očekujem Vaš komentar na moje pismo. Žao mi je da tako mladi čovjek nije usipo progledati na zlo koje se širi oko njega pa rekla bi čak i kojeg je indirektno i sudionik. Jer svi oni koji se ne bore protiv već sudjeluju u njemu direktni su sudionici. Lijepo Vas pozdravljam uz Mir u Vaše srce i otvorite vrata srca Majci Božjoj (mislim na Fatimsku, Garabandalsku, Lurdsku) – pročitajte istinska otkrivenja i što se je događalo s tim vidiocima, pa čak i Međugorskim od kojih sam osobno čula neke priče u vrijeme prvih otkrivenja.

    Reply

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *