[VIDEO] Svečani zavjeti petorice naše braće

Riječ Božja kaže: “Nastojte oko mira sa svima! I oko posvećenja bez kojega nitko neće vidjeti Gospodina” (Heb 12,14). Želeći ispuniti svoju najdublju čežnju gledati Boga licem u lice petorica naše braće nastavili su svoj put posvećenja davši svečane zavjete 2. rujna u crkvi sv. Križa na Sigetu. Zanimljivo, četvorica od petorice braće nekoć su bili članovi franjevačke mladeži, no ne samo to, već i predsjednici Frama u kojima su djelovali. Čini se kako su već framaši prepoznali kako Bog s njima ima “posebne” planove, kako su i u malome bili vjerni.

Zavjete su položili fra Marko Vela iz Osijeka, fra Ivan Vladić iz Karlovca, fra Josip Ivkić iz Slavonskoga Šamca, fra Mario Zrakić iz Đakova i fra Anto Mandić iz Domagovića. Kako je provincijalni ministar, fra Ilija Vrdoljak, istaknuo u homiliji, “oni su dali Gospodinu svoju brigu”, odlučili su “nasljedovati Gospodina u onome u čemu je on najprepoznatljiviji, u siromaštvu, jednostavnosti života, malenosti, u osjećaju za sve ljude, osobito one rubne” jer “na kraju života kada budemo suđeni, upravo to će biti ono temeljno mjerilo, što ste učinili jednom od najmanje braće meni ste učinili, i što niste učinili meni niste učinili” (usp. Mt 25,40-45).

U nastavku se provincijalni ministar dotaknuo i druga dva zavjeta – čistoće i poslušnosti. Uz čistoću tijela važna je i ona “misli, pogleda, nastojanja” kako bi “čisti i otvoreni mogli svjedočiti istinu, jer istina nema ništa s laži, svjetlo nema ništa s tamom”. Temelj poslušnosti je u tome da se vrši “ono što Bog od nas očekuje”. Isus je “onaj koji je čitav svoj život upravo nastojao duboko u svojim razgovorima s Ocem nebeskim, u molitvama, da ne bude njegova volja već Božja volja”.

Zadržavši se duže na zavjetu poslušnosti, provincijalni je ministar kao primjer naveo jedan poseban trenutak iz Isusova života koji se dogodio u Getsemanskom vrtu “kada je u molitvi, u krvavom znoju, u tjeskobi, rekao: “Oče, neka bude tvoja volja, a ne moja volja” (usp. Lk 22,24) naglasivši da bi volio “da i mi u sjeni ovog križa danas shvatimo da je to temelj našega poslanja”.

Istaknuo je kako je vrlo važno da budemo svjedoci evanđelja, “svjedoci zajedničkog života”.  U našoj provinciji su u prošlosti braća svjedočila “i onda kada je svjedočiti evanđelje značilo i staviti svoju glavu na panj i s druge strane izgubiti svoj život” crpeći snagu iz one evanđeoske: “Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti” (Lk 9,24).

Pred kraj homilije fra Ilija je franjevaštvo sažeo u jednu zgodu iz života našeg serafskog oca: “Sveti Franjo je jedanput rekao svojoj braći: kada uđete u neko mjesto, kada negdje odete, nemojte odmah letjeti na trg pa nešto propovijedati, nešto govoriti. Nastanite se negdje, napravite si neku kolibu na rubu sela. Tamo probajte živjeti nekoliko dana, molite se, živite onaj svoj iskreni život, a onda nakon toga možda neće trebati nešto previše ni govoriti, vidjet će ljudi kakvi ste, vidjet će ljudi na koji način živite”.

Neka i nas ovaj događaj svečanih zavjeta potakne da Božju volju guramo ispred svoje, da djelovanje guramo ispred riječi, da Gospodinu, koji je bio toliko siromašan da nije imao gdje bi glavu naslonio (usp. Mt 8,20) ponudimo svoje srce kao siguran dom i boravište dok ne stignemo u vječnu slavu, jer, kako je nam je riječi svetoga Franje zapisao Toma Čelanski: “Mnogo smo obećali, a još više nam je obećano; obdržavajmo ovo, težimo za onim. Uživanje je kratko, kazna vječna, trpljenje neznatno, slava beskonačna. Mnogo je pozvanih, malo izabranih, svima će biti naplaćeno” (2Čel 2,191).





Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *