Stani na sredinu

Jedne subote uđe Isus u sinagogu i stane naučavati. Bio je ondje čovjek kome desnica bijaše usahla. Pismoznanci i farizeji vrebahu na nj da li subotom liječi kako bi našli u čemu da ga optuže. A on je znao njihove namjere pa reče čovjeku s usahlom rukom: »Ustani i stani na sredinu!« On usta i stade. A Isus im reče: »Pitam ja vas: Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo? Život spasiti ili upropastiti?« Sve ih ošinu pogledom pa reče čovjeku: »Ispruži ruku!« On učini tako – i ruka mu zdrava. A oni se, izbezumljeni, počnu dogovarati što da poduzmu protiv Isusa.                                                                                                                                                                                                                                                                                                                        (Lk 6, 6-11)

Razmišljajući ovih dana o Isusu i čitajući odlomke iz evanđelja po Luki, zapitao sam se što je to što me kod Isusa najviše oduševljava. Koja je to stvar zbog koje me On dovodi do stanja velike začuđenosti, iznenađenosti? I iskreno, ne očekivajući puno od ovoga odlomka, bio sam doslovce “ispao iz cipela” i ujedno našao svoj odgovor.

Cijela ova scena s Isusom odigrava se subotom u sinagogi, uz to, tu su i farizeji koji mu prave “sačekušu”. Njihova namjera nije susresti se s Njime, nego uhvatiti ga kako krši subotu da ga se mogu riješiti. I nisu samo oni tu, prisutan je i čovjek s usahlom rukom. Čovjek teško bolestan, koji realno nije mogao zarađivati za egzistenciju vlastite obitelji. Sigurno da mu je velika utjeha bila subotnji odlazak u hram i molitva predanja Bogu. I u tom trenutku odvija se jedna jako simbolična gesta. Isus ovoga čovjeka poziva da ustane i stane na sredinu. Od tog trenutka prestao sam misliti o farizejima i njihovom vrebanju. Zastao sam razmišljajući o ovom pozivu koji je bio sve samo ne uobičajen. Počeo sam uviđati da Bog, Isus Krist, poziva čovjeka da stane i bude u sredini. Ovim potezom počinje pokazivati svoju ljubav prema onome što je bitnije od samog Zakona i obdržavanja subote. A što bi to moglo biti bitnije od čovjeka? Stvoritelj podiže i postavlja svoje stvorenje u sredinu želeći mu pokazati koliko mu je stalo do njega. I nije li to nešto što može čovjeka iznenaditi do kraja? Onaj tren kad si posvijestim da me Bog stavlja u sredinu. Da baš mene – ovakvog i onakvog – sa svim mojim manama, grijesima, propustima i nedostacima postavlja u sredinu.

Osvrnuvši se samo malo na današnju situaciju i poziciju čovjeka u svijetu, shvatio sam da se ova Isusova logika ne primjenjuje. Mnoštvu je čovjek postao opterećenje, poteškoća, tlaka i nevolja. Odbacujemo čovjeka, ma kakav god on bio, čim stignemo. Što je još gore, promatram sve ove silne borbe za prava životinja, biljaka i ostalih stvari, pa se pitam je li sve uredu sa mnom? Trebam li možda postati vegan? Kako je moguće da se čovjek bori za nekog „ćuku“ i pravo da on ima svoju kućicu, hranu i što ti ja znam, a da ne vidi čovjeka koji prosi ispred njegove zgrade? Ne samo da ne vidi, nego možda čak ni ne želi vidjeti. Zašto se ne zauzme za prava toga čovjeka, za njegovo dostojanstvo kao djeteta Božjeg i slike Njegove? Što je to danas u čovjeku da je zaboravio na drugog čovjeka? Zašto mu je mačka postala važnija od čovjeka? Ili smo samo prestali učiti od Učitelja i počeli pratiti učitelje?

Što je pjesnik htio reći? Bog je onaj koji stavlja čovjeka u sredinu i tako mu pokazuje koliko ga ljubi i podsjeća na njegovo dostojanstvo. Nije li to ona prava ljepota Isusovog djelovanja na ovoj zemlji? Nije li ovo prilika za učenje kako se ponašati prema čovjeku? Nije li ovo “šalabahter” našeg ponašanja u društvu? Potruditi se da onome do sebe uljepšamo dan stavljajući ga u sredinu. Staviti ga u središte našeg zanimanja, posvetiti mu više vremena, pažnje i ljubavi. Uvjerio sam se da i iskreno pitanje: “Kako si?”, može nekome puno značiti. Pa zašto ne pokušati? Svjesni da nas Bog stavlja u sredinu, pođimo svijetom i svjedočimo djelima da smo učenici Kristovi stavljajući drugog čovjeka u sredinu. Svjedočimo da je jedini zakon kojeg se želimo pridržavati zakon ljubavi. U tome neka nam primjer bude sveti Franjo i njegovo propovijedanje životom. Pa kako sam kaže: “Svjedočimo djelima, ako nekad zatreba možemo koristiti i riječi”.


1 Comment

  1. Claudia

    Bravo, fra Marko!

    Reply

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *