XXV. nedjelja kroz godinu

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu:

»Kraljevstvo je nebesko kao kad domaćin rano ujutro izađe najmiti radnike u svoj vinograd. Pogodi se s radnicima po denar na dan i pošalje ih u svoj vinograd. Izađe i o trećoj uri i vidje druge gdje stoje na trgu besposleni pa i njima reče: ’Idite i vi u moj vinograd pa što bude pravo, dat ću vam.’ I oni odoše. Izađe opet o šestoj i devetoj uri te učini isto tako. A kad izađe o jedanaestoj uri, nađe druge gdje stoje i reče im: ’Zašto ovdje stojite vazdan besposleni?’ Kažu mu: ’Jer nas nitko ne najmi.’ Reče im: ’Idite i vi u vinograd.’

Uvečer kaže gospodar vinograda svojemu upravitelju: ’Pozovi radnike i podaj im plaću počevši od posljednjih pa sve do prvih.’ Dođu tako oni od jedanaeste ure i prime po denar. Pa kada dođu oni prvi, pomisle da će primiti više, ali i oni prime po denar. A kad primiše, počeše mrmljati protiv domaćina: ’Ovi posljednji jednu su uru radili i izjednačio si ih s nama, koji smo podnosili svu tegobu dana i žegu.’

Nato on odgovori jednomu od njih: ’Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?’ Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.«

Mt 20,1-16

Čitajući ovo evanđelje odmah mi padnu na pamet priče i komentari koje možemo pročitati kada se netko obrati od svoga lošega života i počne živjeti u skladu sa našom vjerom. Možemo čuti od ljudi koji su u vjeri komentare tipa da gdje su oni bili prije, što su radili, kako mogu sada biti dio Crkve i živjeti sakramentalno. Sve su to komentari koji su neprimjereni i koji ne služe na čast nama koji se nazivamo vjernici. Mi bi trebali biti radosni zbog svakog brata i sestre koje Gospodin pozove u svoj vinograd na rad! Nismo mi ti koji ćemo odrediti Njemu kada i koga će pozvati te kolika će plaća biti! Ako je nas Gospodin pozvao ranije nego našega prijatelja ili rođaka to ne znači da smo mi bolji od njih. Možda je baš nas On trebao u tom trenutku, a njih zove u ovome.

Zar smo mi ti koji ćemo Bogu odrediti kada i gdje da nekoga pozove? Zar mi znamo bolje od Njega koji radnici su mu potrebni za rad? Hoćemo li određivati kolika je „nagrada“ njima, a kolika nama? Zar ne molimo svakoga dana: „budi volja tvoja“ ali ipak nam je teško prihvatiti tu istu volju. Svakoga dana iznova trebamo moliti Gospodina da nas pozove iznova u svoj vinograd zajedno s našom braćom i sestrama. Uzdajući se u njegovu pravednost moramo Njemu prepustiti kada i kako će nekoga nagraditi, u protivnom ćemo postati ogorčeni na Boga, ali ne iz razloga jer bi trebali biti nego iz razloga jer smo oholi.

U našim očima Bog će ispasti zao jer on svojim dobrima upravlja kako želi, kojeg li paradoksa, stvorenja će Stvoritelju odrediti što i kako činiti. No opet vidimo Njega koji je pravedan i milosrdan te nam daje i tu mogućnost, naravno neće nas poslušati (i bolje) ali dopušta nam prigovaranje. Koje li ljubavi u tome što nam je dao tu slobodu!

Stoga iz dana u dan tražimo uistinu Njega i njegovu volju da nam pokazuje put koji nam je ići i koja nam je radost kada možemo služiti Njemu. Jer sve što imamo od Njega smo primili, pa barem da imamo toliko poniznosti u sebi da s tim darovima idemo raditi u Gospodnji vinograd tj. u ovaj svijet.


Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *