Jeruzalemski sabor kao centralni događaj Djela apostolskih i jedan od značajnijih u Pavlovom životu proučavamo čitajući 15. poglavlje spomenute biblijske knjige. U njoj pisac na dobro dramaturški obrađen način stavlja glavne likove u radnju, a zaključcima te epizode mijenja tijek svoje knjige.
Djela apostolska do 15. poglavlja izvještavaju prvo o idealnoj jeruzalemskoj zajednici prvih kršćana, nastavljaju sa ustanovljenjem sedmorice u 6. poglavlju i nakon prodiranja Riječi među prve pogane po Petru i Filipu, na scenu stavljaju apostola Pavla koji je prvo podređen Barnabi da bi nakon 15. poglavlja kada se posljednji puta spominje zbor dvanaestorice Pavao dobio glavnu ulogu u širenju Evanđelja sve do Rima, centra tadašnjeg svijeta, kako nam donosi posljednje 28. poglavlje Djela.
Nakon događaja kojega danas znamo kao Jeruzalemski sabor, a o kojem možemo čitati i u 2. poglavlju autentične poslanice Galaćanima, Pavao je dobio potvrdu da nije trčao uzalud (usp. Gal 2, 2) i tako je ta nova teologija koja govori da je sada Kristov zakon ljubavi iznad Mojsijevog zakona postala kršćansko učenje sačuvano do danas. Kako neki autori kažu, mi ne možemo sada potpuno shvatiti veličinu prvog sukoba u ranoj kršćanskoj zajednici između judeokršćana i kršćana iz poganstva, ali ćemo se tom srazu dviju suprotstavljenih ideja pokušati kroz ovaj rad približiti proučavajući Pavlovu ulogu prije, za vrijeme i nakon Jeruzalemskog sabora. Želja nam je pokazati da je autoru djela bio cilj dokazati kako je Duh Sveti po apostolskom zboru zaista vodio Crkvu u tim događajima (usp. Dj 15 28), a odlukom da se ne sili pogane prvo na obrezanje omogućio da kršćanstvo izađe iz okvira židovstva i krene na put pokoravanja svijeta Kristovim zakonom ljubavi. Za dokazivanje te teze koristili smo renomirane autore s prostora biblijske teologije i egzegeze poput profesora Browna, Klischa, Glinke, Tomića, Vidovića, Dugandžića, Cifraka i drugih uz dostupne nam komentare Svetog pismana hrvatskom, njemačkom i engleskom jeziku.
Rad će proučavati teološku i povijesnu pozadinu sabora u Jeruzalemu, njegov tijek kroz Pavlov i Jakovljev govor te konačno zaključak skupa i novost Jakovljevih klauzula koje nam predstavljaju Djela apostolska, a zaključak će donijeti dodatno razjašnjenu tezu koju smo upravo iznijeli.
- TEOLOŠKA PODLOGA
Vodeći se člancima u kojima se obrađuju zabilješke biblijskih znanstvenika o ovom apostolskom koncilu osnovna misao jest da koncil nudi paradigmu koju mogu slijediti oni koji danas vode i izgrađuju Crkvu. Prema tome je Jeruzalemski koncil zapravo prvi primjer kršćanske kontekstualizacije. Naime stvari koje su tamo bile rješavane apostoli nisu imali pod direktnom zapovjedi od Isusa, možda su čak imale i suprotne, poput onog djela da je Isus poslan samo izgubljenim ovcama doma Izraelova, ali su okupljeni sada morali uočiti i kontekstualizirati Isusovu poruku radi širenja nove vjere. Na koncilu su glavna pitanja bila kako Evanđelje treba biti izraženo kada se prenosi preko kulturalnih granica te kako nacionalne Crkve u nastajanju mogu formulirati teologiju na način da ona odijeva karakteristike vlastite kulture.[1]
Teško je odrediti zapravo tko sudjeluje na koncilu jer se u Dj 15, 6 spominju apostoli i starješine, a po imence samo Petar, Barnaba, Pavao i Jakov, dok se u paralelnom izvješću kod Pavla spominje još Tita i Ivana. Svakako je važno znati da su jeruzalemsku crkvu već tada vodile starješine te je Pavao, vjerojatno njih, možda podrugljivo, nazivao stupovima Crkve.
Zaključak koncila o podjeli misionarske zadaće može biti i primjer već tada jedne dvojne strukture autoriteta, iako je teško zapravo ustanoviti da je to postojalo prije 15. poglavlja. Također koncil se može shvatiti i kao primjer kanonskog razgovora koji treba biti utemeljen na pismu i otvoren za teologiju pluraliteta. No svakako ne smije ga se miješati sa kasnijim ekumenskim koncilima.[2]
Nabrojali smo kako se sam događaj koncila, kako je opisan, može shvatiti, no nas konkretno zanima Pavlova uloga u dolasku uopće do njega te njegove posljedice za rast prve Crkve. Luki, piscu Djela apostolskih, Jeruzalemski koncil zauzima središnje mjesto knjige. Njemu je potreban taj događaj u Jeruzalemu kako bi se naknadno potvrdilo da je Bog djelovao po Pavlu i Barnabi na Prvom misijskom putovanju. A jeruzalemske odluke su za misionare bile znak ohrabrenja za sljedeće putovanje.[3]
Jasno je svakako da je postojala i dugačka povijest prethodnica koncila, odnosno velika diskusija koju imamo već tamo od 6. poglavlja između helenskih i hebrejskih članova jeruzalemske zajednice.[4] Kada bismo uzeli za točno povijesno izvješće mogli bismo i tražiti veliku povijest koja se odigravala ispod koncila proučavajući 4 zabrane[5] u apostolskom dekretu koje vuku duboko u Stari zavjet i Levitski zakonik. Svakako je osnovno pitanje kojim su se ondje bavili – kako se ljudi spašavaju, odnosno je li za članstvo u Crkvi potrebno obrezanje kako su neki tražili zato što način svjedočenja na koje ih šalje Isus apostolima od samog početka nije bio potpuno jasan i s vremenom su ga otkrivali.[6]
Sam jeruzalemski koncil sazvan je kako bi se riješile brojne dvojbe koje su tada mučile ranu kršćansku zajednicu. Dvadesetak godina je već bilo prošlo od Isusovog odlaska, među kršćane došli su ljudi raznih interesa, predznanja, stavova, a ključna stvar je bila što su se sada na jednom mjestu našli Židovi, izabrani Božji narod, narod koji je, po mišljenju njih samih, iznad svakog drugog naroda, i kršćani iz poganstva. Nije bilo realno očekivati da će jedan Židov samo zato što je povjerovao u Isusa promijeniti mišljenje koje je primio još od djetinjstva. Upravo je u tome veličina Jeruzalemskog sabora – pokušaj promijene mentaliteta Židova, prvi pokušaj kontekstualizacije Isusove poruke na temelju hermeneutike starozavjetnih tekstova u ustima vođa apostolske zajednice u Jeruzalemu.
2. OKOLNOSTI SABORA
“Koncil je imao priliku napustiti nauk da se za spasenje treba obrezati kako su naučavali neki iz Jeruzalema u Antiohiji.”[7]
Naime, kako nam donose Djela apostolska ranije, progonstvo u Jeruzalemu raspršilo je učenike po svom onom kraju (Samarija, Damask, Cipar), pa sve do Antiohije(11,19)gdje se riječ prvo navješćivala samo Židovima, no već u 11, 20 vidimo početke dolaska pogana. Taj dolazak pogana na scenu se posebno naglašava u takozvanom prvom misijskom putovanju nakon Antiohije Pizidijske što svoj vrhunac ima u 14, 11-18 u Ikoniju i Listri gdje Crkva postaje univerzalna. Otvorio se tada plodni teren za sukob kršćana koji dolaze iz poganstva i onih iz židovstva. Judeokršćani po svom uvjerenju počinju zahtijevati obrezanje u Antiohiji. Pavao, potaknut iskustvom misijskog putovanja kreće u raspravu s njima. Po dogovoru Antiohijske Crkve Pavao i Barnaba odlaze u Jeruzalem. Gotovo da nema niti jednog spisa u kojem se Pavao ne bavi ovom problematikom koja mu je bila od samog početka njegovog misonarenja manetnuta. Pavao neprilike koje dolaze želi riješiti stavljajući naglasak na temelje svoje teologije: Bog je u Isusu Kristu svima i pod istim uvjetima ponudio spasenje na temelju vjere, a ne na opsluživanju Zakona(usp. Rim 21,26) ili na temelju nacionalne, religijske, spolne ili socijalne pripadnosti (usp. Gal 3,28). Sam je imao velikih problema sa judejskim elementima kako svjedoči u brojim svojim poslanicama.[8]
Možda se moglo pomisliti da je problem obrezanja o kojem se raspravljalo u Jeruzalemu i kojega je Luka lijepo doveo na scenu u 15. poglavlju po riječima članova farizejske sljedbe u 15, 6, riješio već u Dj 11 sa Kornelijem, no to je uključivalo svega nekolicinu neobrezanih unutar veće zajednice. Sada su nastajale cijele Crkve neobrezanih i logično je da se javio problem.[9]
Prema Brownu taj sabor je najvažniji sastanak koji se ikada događao u povijesti kršćanstva. O njemu imamo dva izvještaja – u Dj i u Gal, a iako “bibličari više preferiraju onaj izvještaj iz Gal 2 jer je to izjava očevidca”[10], doduše izrazito subjektivnog očevidca, mi ćemo se više bazirati na onome iz Dj 15. Sam sabor bismo mogli smjestiti u 48. ili 49. po računici iz poslanice Galačanima kada Pavao kaže 14 godina kasnije, dakle negdje u vrijeme cara Klaudija i kralja Agripe II.[11]
Pogani su za Židove bili narod ispod njih, narod manje vrijednosti, a sada ih vidimo da sve jače dolaze na scenu sa mladim kršćanstvom. Na početku Djela apostolskih smo susreli satnika Kornelija, susreli smo scenu u kojoj je Petar “očistio” hranu koja je Židovima bila zabranjena, ali sada povijesne okolnosti traže od Židova da priznaju kako su oni iz poganstva u vjeri u Isusu jednaki njima, što je zapravo okosnica Pavlove teologije. Pavao je uvijek zastupao da je Bog poganima ponudio spasenje po vjeri u Isusa Krista, a ne po opsluživanju zakona. Pogani su to jasno odmah prihvatili, ali je bilo pitanje kako u takvu konstelaciju uvjeriti Židove. Povod piscu Djela apostolskih za prvi poznati crkveni sabor (iako ne u smislu kasnijih sabora) bilo je inzistiranje jeruzalemskih židova u Antiohiji da se pogani prvo moraju obrezati. Tada su iz Antiohije poslali Pavla i Barnabu da izvide tu stvar. Sve je bilo spremno da se, prilično povijesno sigurno, održi sredinom prvog stoljeća sabor u Jeruzalemu.
3. TIJEK SABORA KROZ PETROV I JAKOVLJEV GOVOR
Na samom koncilu na sceni se nalaze Pavao i Barnaba(i Tit?), njihovi protivnici, Jakov, Petar (i Ivan?) Stav prvih je jasan i očekivan, stav petrov se može pretpostaviti, ali Jakov koji uzima riječ na kraju ne može se ni pretpostaviti što će izreći. Opravdano je pretpostavljati kako je ključnu ulogu tu igrao Jakov kao vođa jeruzalemske zajednice, a Pavlovi protivnici da su možda bile starješine, odnosno stupovi kako ih on naziva jer je tako bila uređena jeruzalemska zajednica.[12] Nakon što je Pavao tamo došao s Titom, što je svakako bio mudar potez, Djela nas izvještavaju da je krenula raspra nemalena(15, 7) i tu sada na scenu stupa Petar.[13]
Glavna rasprava dakle vodila se oko ἐπιστροφὴν τῶν ἐθνῶν što imamo već u 15, 3. Prema Petrovu govoru koji nam stoji od 7 do 11 retka. Bog je utvrdio da narodi trebaju čuti evanđelje po Petru i povjerovati u njega. U tome se on poziva na prije u Djelima donijeto izvješće o krštenju Kornelija. To potvrđuje Bog svojom odlukom. Riječ evanđelja njemu je Riječ o Isusu na koju će narodi povjerovati te zato oni ne trebaju biti obrezani. U 10. retku sva iskušenja sastoje se od susreta božanskoga sa svojim protivnikom. Napasnici žele staviti jaram na vrat mlađih. njega nisu, govoreći u 1. licu, mogli nositi ni oni ni njihovi oci. Ovdje se naime radi o obrezanju, ispoštivanju zakona i o priznanju krivice. Kako stoji u Starom Zavjetu, Oci su bili tvrdoglavi i stalno su se i srcem i ušima opirali Duhu Svetom. Oni su kroz anđele primili zakon, ali se toga nisu držali. Kada Petar kaže da ni “mi” nismo mogli nositi jaram Luka se želi prisjetiti prve Petrove svađe s Isusom u Lk 5, 8.
Sljedeći 11. redak čita zapravo Petrov odgovor judeokršćanima. On govori da su i kršćani iz poganstva spašeni kroz milost Isusa. To znači da riječ koju su primili, po kojoj je milost Isusa prisutna, označava spasenje. Ozdravljenje po milosti Isusovoj odgovara spašavanju Božjem. Milost Isusova odgovara zapravo milosti Božjoj. A ta milost pokazala se kao Heilsgnade (spasenjska milost). Na isti način su, prema tome dakle spašeni i judejski i poganski kršćani, ne obdržavanjem zakona već milošću. Dakle prvo dolazi Riječ, pa vjera pa milost spasenja. U Jakovljevu govoru koji nam se donosi od 14. do 21. retka Luka pokazuje punu suglasnost svih okupljenih oko Gospodinova brata Jakova i oko Pavlovog misionarskog rada. Jakov potvrđuje u svom govoru izjave Šimuna kroz citat iz Am 9, 11, što se spominje u apostolskom dekretu. Te 4 zabrane ćemo kasnije posebno obraditi kada budemo govorili o apostolskom dekretu. U Jakovljevu govoru stavljen je jedan mješoviti citat iz Am 9, 11 kao baza, ali sa aluzijama na Zah 1, 6; Jer 12, 15 i jer 45, 21f. što se dobije kada se usporedi citat iz Dj 15, 16-18 sa Am 9, 11-12 iz LXX. Vidi se velika sličnost između ta dva citata, a uz podudaranje tekst iz Djela jest još proširen. Posebno je zanimljiv izraz γνωστὰ ἀπ’ αἰῶνος koji se još koristi u Lk 1, 70 i Dj 3, 21. Taj izraz značajan je jer potvrđuje da je ono što je rečeno, poznato od davnina. Naime poznato je priča o šatoru Davidovu kojega će Bog iznova podići kako bi i drugi ljudi došli do Boga i tako uzvisili njegovo ime. Podignuti šator Davida sastoji se od naroda koji slave Božje ime, a taj narod su kršćani iz poganstva. Ime Izrael se sada može zapravo proširiti na sve narode koji Boga priznaju i koji tako čine jedan narod.[14]
Dakle oni iz 15, 10 koji su iskušavali Boga su oni koji su željeli staviti na vrat mlađih jaram kojega ni oni nisu mogli nositi, odnosno obrezanje i poštivanje zakona. No po Duhu Svetom, kako se donosi kasnije u dekretu, odlučeno je držati stav i mišljenje da se spašava po vjeri u Isusa te da i kršćani iz poganstva mogu bezuvjetno pripadati Crkvi, što je posebno naglašavao Pavao jer, da ne mogu, onda Crkva ne bi bila jedinstvena.[15] Možemo još napomenuti da to iskušavanje Boga je “biblijski izraz iz Izl 17, 2 koji znači dovoditi u pitanje očitu Božju volju. (…) Ovo gledanje na Zakon kao nepodnosivi jaram nije ni pavlovsko niti se uklapa u maticu židovskog vrednovanja Tore: to je perspektiva kršćanina kojemu je prekid sa židovstvom daleka prošlost.”[16]
Zapravo, možemo vidjeti veliku izvojevanu pobjedu Pavlovu i prve Crkve. Da se na jeruzalemskom saboru odlučilo drugačije, kršćanstvo bi još uvijek bila sekta unutar židovstva, ako bi se uopće i održalo sada, a otvaranje prema poganima omogućilo je širenje kršćanstva neovisno o židovstvu kojega će uskoro potresti veliki problemi s propašću hrama te su te odluke otvorile mogućnosti Drugog misijskog putovanja.[17]
Na saboru se vidio jedan pravi primjer kontekstualizacije tekstova Staroga zavjeta u ustima apostolskih prvaka Jakova i Petra. Pisac Djela apostolskih, vjerujemo s pravom, u izričajima govornika, gleda Duha Svetoga. Rasprava je time, barem de iure bila zaključena, trebalo ju je provesti u djelo. U načelu je dogovor bio izvrstan: jedni će k poganima, drugi k Židovima, svatko po onome što mu je bliže i u čemu ima više iskustva. Mlada Crkva pripravila je put da se Riječ širi do kraja zemlje.
4. APOSTOLSKI DEKRET I POSLJEDICE SABORA
“Zaključak sabora veoma je jasno i značajno obrađen. Vodeći muževi izabiru se za poslanstvo, zaključci su stavljeni u dokument, a Apostolski se sabor proglašava djelom Duha Svetoga. Petar i apostoli rekli su zadnju riječ i Djela ih više ne spominju toliko. Počinje novo doba u kojem Pavao odsada postaje glavnim pokretačem na putu Riječi te postaje vjerovjesnik i svjedok Crkve koja se udaljila od Židovstva i dalje se samostalno razvija nezaboravljajući svoje korijene.”[18] Dekret se šalje braći iz poganstva u Antiohiju, Siriju i Ciliciju, a kasnije što vidimo u 16, 4 će biti objavljen po svim gradovima Prvog misijskog putovanja. Vidimo da su druge dvije zajednice koje je Pavao osnovao, a o počecima zajednice u Antiohiji već smo nešto govorili. Samo apostolsko pismo sastavljeno je po običaju helenističkih povjesničara. naslov je uobičajen za sva helenistička pisma.[19]
U samom dekretu pogled nam se zaustavlja prvo na rečenici iz 15, 28 ἔδοξεν γὰρ τῷ πνεύματι τῷ ἁγίῳ καὶ ἡμῖν. “Taj izraz prikladno označava razmišljanje u kojem je veoma snažno naglašena Božja inicijativa. Crkvena vlast ne djeluje na temelju vlastitog nahođenja, zakonita je samo kada provodi spasonosnu volju Božju.”[20]
Sljedeće ćemo proučiti takozvane 4 Jakovljeve klauze koje se nalaze na 3 mjesta u Djelima: 15, 20; 15, 29; 21, 25: 1. ἀπέχεσθαι τῶν, ἀλισγημάτων τῶν εἰδώλων, καὶ τῆς πορνείας, καὶ τοῦ πνικτοῦ καὶ τοῦ αἵματος. Tu se radi o zabranama koje su nužne za svakoga tko živi u okruženju Židova. Pozadinu tih klauza nalazimo u Lev 17-18. Profesor Cifrak razlog tih klauza traži u mogućnosti da se može djelovati među Židovima. Naime, pozivajući se na 15, 21 gdje se govori da je Mojsije imao poslanike po svim gradovima, može se zaključiti da su Židovi i prije blagovali s poganima. I dakle ako bi Židovi vidjeli pokrštene Židove da blaguju s poganima ne uzdržavajući se onoga što je osnovno propisano u Starom Zavjetu tada bi bili još dalje od prihvaćanja Radosne Vijesti. Zbog toga se savjetuje da se i kršćani iz poganstva zapravo ponašaju kao već otprije poznati prozeliti. U tom smislu se može ostvariti veza sa Gal 2, 7-8 gdje se govori o Evanđelju za obrezane i neobrezane te se može promatrati takozvani antiohijski slučaj, ali se može dalje povezati i sa 1 Kor 9, 20-21 gdje Pavao daje naputke kako je on evangelizirao:” Bijah Židovima Židov da Židove steknem; onima pod Zakonom, kao da sam pod Zakonom – premda ja nisam pod Zakonom – da one pod Zakonom steknem; onima bez Zakona, kao da sam bez zakona – premda nisam bez Božjeg zakona nego u Kristovu zakonu – da steknem one bez Zakona”[21]
Same Jakovljeve klauzule može se promatrati i etički. Tako bi ona koja brani žrtvovanje idolima mogla biti zapravo klauzula koja podsjeća na strogo čuvanje saveza koje je izraženo još u Tori. Sljedeća koja brani udavljeno mogla bi značiti, prema nekim autorima, zabranu svakog nasilja i nad ljudima i nad životinjama, zabrana Krvi mogla bi tada označavati zabranu ritualnog čašćenja drugih bogova, a slično također i zabrana bludništva jer u antici su bili česti politeistički kultovi koji su se ispoljavali kroz razuzdane seksualne sastanke.[22]
Možemo zaključiti da su te Jakovljeve klauzule duboko ukorijenjene u Stari zavjet, a cilj im je na jedan način privući na kršćanstvo one iz obrezanja. Naime, Jakov, kao predstavnik i vođa judeokršćana vodi računa da se Židovi koji još nisu prihvatili Krista ne sablazne kada vide kršćane iz poganstva kako ne poštuju ni ono temeljno što donosi Levitski zakonik. “Ako se poganokršćani toga pridržavaju, tada Evanđelje ima priliku (raširiti se – op. a.) i među Obrezanima.”[23]
Kršćani prvog stoljeća su zasigurno imali problema s interpretiranjem te 4 zabrane o čemu najbolje svjedočanstvo imamo u takozvanom antiohijskom slučaju i sukobu Pavla i Petra što vidimo u Gal 2. Ali, dopušteno nam je pretpostaviti, da su one bile temelj na kojem se riješio sukob između judeokršćana i kršćana iz poganstva te da su, uz povijesne okolnosti 1. st. što uključuje razorenje hrama i raseljavanje Židova, zaslužne da se kršćanstvo prestalo već početkom 2. st. smatrati židovskom sektom što mu je uvelike pomoglo u širenju tada poznatim svijetom.
ZAKLJUČAK
Jeruzalemski sabor kao prvi pokušaj kontekstualizacije Isusove poruke imao je iza sebe podlogu odnosa Židova i pogana u Starom zavjetu. Židovi, koji su izabrani narod, a tako su se i sami smatrali, teško su mogli podnijeti da je i poganima omogućeno ono što je obećano njihovim ocima. Već na početku Djela u 6. poglavlju može se nazrijeti sukob između judeokršćana i kršćana koji su došli od Židova grčkog jezika, a to je sve kulminiralo širenjem kršćanstva u Antiohiju i Pavlovim prvim misijskim putovanjem.
Pavao je u svojoj teologiji uvijek tvrdio da je i poganima omogućeno spasenje vjerom u Isusa Krista, a problem je nastalo kada je trebalo uvjeriti Židove da na takvu vjeru pristanu što nas dovodi do apostolskog sastanka. Okupljeni u Jeruzalemu su tada morali odlučiti hoće li kršćanstvo se zatvoriti unutar židovstva, ili će na određeni način postati samostalno. Upravo veličina i dalekosežnost te odluke da za vjeru u Isusa nije potrebno obrezanje prema autoru Djela čin je Duha Svetoga koji je i u najranijim danima vodio Božji narod. Odluke sabora sažele su se u 4 takozvane Jakovljeve klauzule koje su poslužile kao temelj budućeg odnosa kršćana iz Židostva i iz poganstva, a iako je bilo problema s njihovom interpretacijom, one su pomogle da se na kršćanstvo i dalje može privući i uvjerene Židove.
Svakako da je puno pitanja ostalo otvoreno, a da se iznesenom problemu moglo i trebalo pristupiti iz još više perspektiva, no stava smo kako smo ostvarili cilj i dokazima potkrijepili početnu tezu koja kaže kako je autoru Djela bila nakana pokazati da je Duh Sveti bio na djelu u donošenju odluka Jeruzalemskog sabora zahvaljujući kojima su se kršćanstvu otvorile mogućnosti da se proširi u sve krajeve svijeta. To širenje Djela su pokazala kroz lik apostola Pavla koji će u sljedećim poglavljima malo po malo približavati se Urbs aeterna i u njega ući u 28 poglavlju.
[1] usp. Thimothy WIARDA, The Jerusalem council and the theological Task u: JETS 46/2, 2003.233.-235.
[2] usp. Hyang DEA PARK, Drawing ethical principles from the process of the Jerusalem council na: Tyndale Fellowship Conference in 2009., 272.-273.
[3] usp. Celestin TOMIĆ, Savao Pavao, Zagreb, 1982., 226.
[4] više o tome u: Joachim GNILKA, Prvi kršćani. Izvori i početak Crkve, Zagreb, 2003., 212.-220.
[5] takozvane Jakovljeve klauze koje se nalaze u Dj 15, 20(“nego im poruči da se uzdržavaju od mesa okaljana idolima, od bludništva, od udavljenoga i od krvi“) slično još u: 15, 29; 21, 25
[6] usp. Raymond E. Brown, Uvod u Novi zavjet, Zagreb, 2008., 301.
[7] Klaus KLIESCH, Djela apostolska, Zagreb, 1993., 93.
[8] usp. Marinko VIDOVIĆ, Poganokršćani: Okosnica poslanice Efežanima, u: Crkva u svijetu, 38/1, 2003., 8-13
[9] usp. Raymond E. Brown, Uvod u Novi zavjet, 299.
[10] Raymond E Brown, Uvod u Novi zavjet, 300.
[11] E. EBEL, “Das Leben des Paulus“, Paulus. Leben – Umwelt – Werk – Briefe, Tübingen – Basel, 2006., 87.; preneseno u: Mario CIFRAK, I riječ je Božja rasla. Od kerigme do evanđelja, Zagreb 2016., 126.
[12] usp. Raymond E. Brown, Uvod u Novi zavjet, 300.-301.
[13] usp. Ivan Dugandžić, Pavao. Svjedok i apostol Isusa Krista., Zagreb, 2002.
[14] tako u: Mario CIFRAK: Petrus und Jakobus bei dem sog. Apostelkonzil in Jerusalem (Apg 15), Antoianum LXXXV (2010.), 10.-13.
[15] usp. Mario CIFRAK, Petrus und Jakobus, 17.
[16] Tomo VUKŠIĆ (ur.), Komentar evanđelja i Djela apostolskih, Sarajevo, 1997., 472.
[17] usp. Marinko VIDOVIĆ, Poganokršćani., 13
[18] Klaus KLIESCH, Djela apostolska, 95.
[19] usp. Tomo VUKŠIĆ (ur.), Komentar evanđelja i Djela apostolskih, 474.-475.
[20] Tomo VUKŠIĆ (ur.), evanđelja i Djela apostolskih,475.
[21] Mario CIFRAK, I riječ je Božja rasla. Od kerigme do evanđelja, 80.-82.
[22] usp. Hyang DEA PARK, Drawing ethical principles, 286.-290.
[23] usp. Mario CIFRAK: Petrus und Jakobus, 14.