Sv. Franjo Asiški – čovjek koji je postao Evanđelje

Gledajući Evanđelje koje nam Crkva daje uz današnju svetkovinu sv. Franje, napokon sam shvatio onu rečenicu da je sv. Franjo čovjek koji je postao Evanđelje. Nažalost premalo ga znamo i poznajemo po toj rečenici, a previše po onoj da je volio životinje, što je također istina. Volio je on životinje i prirodu, ali samo zato što su oni dar od Boga, te je hvalio Boga po tim darovima, ali nadasve je volio Krista i svakoga brata čovjeka. No vratimo se ovoj rečenici da je sv. Franjo čovjek koji je postao Evanđelje i to kroz današnje Evanđelje koje savršeno opisuje njega i njegov život.

»Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, i objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. – Franjo je bio najponizniji čovjek na ovoj zemlji, nije posjedovao ništa osim Krista. Postao je malen upravo poradi Krista. Tako je i nazvao svoj red želeći da uvijek budemo manji i svima podložni kako opisuje fra Toma Čelanski u svome prvome životopisu sv. Franje. Možemo slobodno reći da se ova rečenica ostvarila na sv. Franji gledajući čitav njegov život, sve do smrti kada uistinu radostan što ništa ne posjeduje, te doslovno gol, umire kod Porcijunkule. On nije bio najmudriji ili najpametniji čovjek svoga vremena, ali postao je najveći upravo zbog svoje malenosti u Kristu. Čovjek koji ništa nije posjedovao, danas 791. godinu nakon smrti, oduševljava milijune ljudi iz cijeloga svijeta, pa čak i one koji ne pripadaju katoličkoj Crkvi. Nije posjedovao ništa ali je pronašao Krista te je time zadobio sve, no Krist ga je nagradio da bude otac i brat mnogima na ovoj našoj planeti.

Sve je meni predao Otac moj, i nitko ne pozna Sina doli Otac, niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti. – Franjo je gledao Krista licem u lice i s njime razgovarao. To se nije dogodilo samo jednom nego bezbroj puta. Reći će da je Franjino tijelo bilo na zemlji, ali duša je bila uvijek s Bogom. Tako fra Anđeo Klarenski u životopisu sv. Franje nazvanom Knjiga kronika ili nevolja Reda manje braće zapisao sljedeći razgovor između Krista i Franje: „Ja sam zatražio od svoga Oca da mi u ovaj posljednji čas dade neki siromašan, krotak, ponizan i miran narod koji bi po svemu u siromaštvu i poniznosti meni bio sličan i koji bi bio zadovoljan da samo mene im; u tome bih narodu počivao i u njemu bih ostao, kao što u meni počiva i ostaje moj Otac; i on bi sam počivao i ostao u meni kao što ja boravim u Ocu i u njegovu Duhu počivam. Moj te Otac meni dade zajedno s onima koji će svim srcem svojim, iz iskrene vjere i savršene ljubavi preko tebe prionuti uza me.“. Iz ovoga vidimo da je sam Krist tražio od Oca ovaj Red, te on ne može nestati sve dokle god ostaje vjeran Kristu upravo onako kako traži Krist, a Franjo to potvrđuje u svojim spisima i pravilu. Nema straha od propadanja ili nestajanja Reda ako nam je Krist glava i ako je On sve što posjedujemo.

“Dođite k meni, svi vi, izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca, i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak, i breme moje lako.” – Prije obraćenja Franjo luta svijetom želeći postati vitezom ,tražeći slavu ovoga svijeta. No tada se događa zarobljeništvo i bolest te uviđa svoju krhkost i malenost. U takvim trenucima tjeskobe i traženja puta događa se proces obraćenja sv. Franje ispred križa sv. Damjana gdje Krist pomalo počinje odmarati Franju i liječiti njegove rane. Franjo uzima jaram Kristov na sebe kreće ovim svijetom pronoseći radost Krista koji je živ i koji njega liječi želeći donijeti svakome čovjeku tu radost. On uči od Krista svakodnevno kako biti ponizan kako te tako nalazi spokoj duši svojoj. Taj proces „ponižavanja“ dobiva svoj vrhunac u stigmatizaciji u kojoj Franjo prima Kristove rane te tako doslovno postaje drugi Krist. On želi osjetiti ljubav koju Krist ima za nas, ali zna da ona ne ide bez patnje koju je Krist prošao za nas i to je sam osjetio u stigmatizaciji, vrhunac Ljubavi, ali i boli te je mogao reći da Ljubav nije ljubljena. Zadnje dvije godine života Franjo je najsretniji čovjek na svijetu jer zna da posjeduje Krista, iako neizmjerno pati u tjelesnim bolovima. Našao je svoj mir i odmor u Kristu.

Ovako sam ja doživio sv. Franju kroz današnje Evanđelje, ali i kao čovjeka koji je postao Evanđelje. Jer njegov način života je aktualan i poželjan danas, dok se sve oko nas vrti oko novca i kapitalizma. Ono što mene oduševljava kod sv. Franje je to što nije na zemlji već 791. godinu, a i dalje je tako živo prisutan. Svakodnevno gledam ljude koje primjer sv. Franje iz dana u dan oduševljava i po njegovu primjeru u siromaštvu i poniznosti žele nasljedovati uskrslog Krista . Svaka njegova riječ koju nam je ostavio tako živo i danas progovara i to ne samo redovnicima nego i laicima. Sv. Franjo je bio čovjek jednako kao i mi sa svojim usponima i padovima, ali nikada nije odustao od toga da ljubi Krista iznad svega i želi njemu služiti. Ako je on mogao postići svetost kao i mnogi nakon njega, što nas sprječava da učinimo isto? Odlučimo se na svetost po primjeru ovog asiškog siromaška, i to ne sutra ili neki drugi dan nego upravo danas! Učimo od njega kako nasljedovati Krista kroz poniznost i siromaštvo da bi i mi jednoga dana mogli bogati ući u nebo.

Sv. Franjo, moli za nas!


Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *