Razlikujemo li otkupljenje od spasenja?

Ne tako davno, izlazeći iz katedrale ugledah jednog dečka kako u rukama drži komad kartona s pitanjem “Jeste li spašeni?” Ne znam je li tko otišao do njega raspravljati se, no riječ je o trik pitanju na koje katolici ne bi smjeli olako pasti. Razvidno je, odgovoriti s “da” ili “ne” bilo bi netočno. Upravo jer otkupljenje nije isto što i spasenje, između ova dva pojma ne stoji znak jednakosti iako su ona usko vezana jedan uz drugi te jedan bez drugoga sami za sebe nemaju prevelikog smisla.

U čemu je razlika? Otkupljen jesi, sigurno. Međutim, spašen još nisi, sigurno (jer to mogu reći samo oni koji su u nebu, što opet ne znači da nisi na tom putu koji vodi tamo). Za otkupljenje je dovoljan jedan – Bog. Isus Krist je otkupio čovjeka svojom smrću na križu kojom je nama ljudima širom otvorio vrata raja nakon što ih je zatvorio grijeh naših praroditelja. To je otkupljenje i mi sami sebe ne možemo otkupiti. Isključivo nas je Krist otkupio, nitko drugi.

Za spasenje je potrebno dvoje – i Bog i čovjek. Bog je sa svoje strane napravio otkupljenjem sve što je trebao – ovdje vidimo vezu između otkupljenja i spasenja – međutim, ako čovjek to odbije neće doći do njegova spasenja; potrebno je da čovjek prihvati taj dar, otvori se Bogu, primi otkupljenje i tada se otvara mogućnost za spasenje. Ukoliko čovjek u tome ustraje do konca života i tako završi u nebu – onda je spašen. Sada vidimo zašto ne možemo reći – “da, spašeni smo”, jer to tek možemo reći najranije u nebu kad se to uistinu ostvari. Spasenje se ostvaruje u nebu, kad tamo završimo, a ne ovdje na zemlji. Ovdje spasenje počinje, stoga nije odvojeno ovozemaljsko i onozemaljsko. Ne biram na onom svijetu hoću li se spasiti već na ovom, no ovdje ne dovršujem svoje spasenje već na onom svijetu. Tko ustraje, ovdje već kuša predokus spasenja. Spasenje počinje ovdje i ovdje već možemo hoditi putem spasenja, no potrebna je ustrajnost do kraja da bi se ono i izvršilo do kraja.

To je kao kad bi iz Slavonije krenuli na put prema Zagrebu i negdje na pola puta nas netko zaustavi i pita: “Jeste li u Zagrebu?” Nismo još, međutim, na tom smo putu i ako ustrajemo do kraja završit ćemo tamo na koncu, no možemo li unaprijed sto posto tvrditi: “da, u Zagrebu smo”? Treba nam Božja milost da ustrajemo do kraja, no Bog će ju uvijek dati, stvar je hoćemo li mi biti otvoreni primanju te milosti do konca, a to je upravo ustrajnost, to je drama života, to je hod s Bogom ovdje na zemlji.

Evo ponešto i iz službenih crkvenih dokumenata:

Isto (vrijedi) i o daru ustrajnosti za koji je napisano: “Tko ustraje do svršetka, taj će se spasiti”  (a to se ne može imati od drugoga osim od onoga koji može onoga učvrstiti koji stoji da uspravno stoji i ponovno uspraviti onoga koji padne); nitko ne može sebi nešto s apsolutnom sigurnošću obećati, premda svi moraju staviti i postaviti najčvršću nadu u Božju pomoć. Bog će naime dobro djelo dovršiti kako ga je i počeo, ako oni sami ne iznevjere njegovu milost, jer on izvodi i htjeti i dovršiti.

Zaista, oni koji misle da stoje, neka paze da ne padnu, i neka sa strahom i trepetom rade na svom spasenju, u naporima, u bdjenjima, u milostinjama, u molitvama i žrtvama, u postovima i čistoći. Znajući da su preporođeni u nadu slave a još ne u slavu, moraju se naime bojati u borbi koja im još predstoji s tijelom, sa svijetom, sa đavlom, u kojoj ne mogu biti pobjednici, osim ako zadobiju milost Božju, prema Apostolu koji kaže: “Dužnici smo, ali ne tijelu da po tijelu živimo! Jer ako po tijelu živite, umrijet vam je, ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete”.

(Tridentski koncil, Dekret o opravdanju, 13)


Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *