Odnos sv. Franje prema Božjoj riječi

U Starom zavjetu tema o Božjoj riječi nije predmet apstraktne spekulacije. Ona je prije svega iskustvena činjenica: Bog izravno govori nekim povlaštenim ljudima; preko njih govori svome narodu i svim ljudima. Izabrani izraelski narod imao je direktno iskustvo Boga koji govori. Narod je vjerovao Bogu i Bog ga je postepeno uvodio u ispunjenje svojih obećanja. U Novom zavjetu ta riječ koju je Bog davao narodu postala je tijelom, osobom – Isusom Kristom – vječnom Božjom riječi koja postaje konačni odgovor na sva ljudska traženja i vrhunac Božjega darivanja i objavljivanja čovjeku. [1] Evanđelje u izvanbiblijskom grčkom jeziku znači „radosna vijest“, osobito vijest o pobjedi. Kršćanski je govor, međutim glagol „evangelizirati“ nesumnjivo preuzeo iz Staroga zavjeta, s onim naročito smislom koji je ta riječ već tamo imala, a to je: navješćivati spasenje.[2]

            Život sv. Franje bio je obilježen upravo ovakvim iskustvom Boga koji govori. Franjino je obraćenje počelo izravnim Božjim pozivom. Bog mu govori i poziva ga u zajedništvo sa sobom. Čitav će Franjin život biti obilježen Božjom riječi. Franjo nije slijepi slušač evanđelja veće on ono što čuje želi provesti u djelo i konkretni život. Evanđelje, Božja riječ za Franju nije samo knjiga već osoba s kojom se svakodnevno druži, kojoj vjeruje. U Božjoj riječi Franjo prepoznaje Božju volju koju treba slijediti.

            Kroz ovaj rad ukratko ću prikazati kakav je Franjo imao odnos prema Božjoj riječi i kako je Božja riječ, evanđelje bilo vodič njegova života, života njegove braće. Franju je evanđelje pratilo od njegova obraćenja pa sve do prelaska u kuću Očevu. Ograničit ću se samo na Franjine životopise (sv. Bonaventure i Tome Čelanskoga) te na Franjine spise. Rad ima sedam poglavlja. Prvo poglavlje govori o Franjinom razumijevanju  i čitanju Svetoga pisma. Drugo poglavlje ističe Franjino poštovanje prema Božjoj riječi i napisanim Božjim imenima i riječima i to poštovanje koje se nije sastojalo samo u čitanju i razmatranju Božje riječi već u poštovanju prema papirima na kojima su napisana imena i riječi Gospodnje. Treće poglavlje pokazuje kako je Franjo ugradio evanđelje u život i Pravilo Reda Manje braće. Četvrto poglavlje želi pokazati kako je Božja riječ temelj i putokaz za Franjin život i djelovanje. Tema petog poglavlja je teologija sv. Ivana u Franjinim spisima. Franjo u svojim spisima gradi sliku Boga koji je dobrota i ljubav i to na temelju Božje riječi. To je  tema šestog poglavlja. Sedmo poglavlje govorio o Božjoj riječi kao glavnom nadahnuću Franjine molitve.

  1. Franjino razumijevanje i čitanje Božje riječi

            Brojni životopisci života sv. Franje izvješćuju nas o njegovom razumijevanju i čitanju svetih knjiga.[3]  Toma Čelanski u Drugom životopisu svjedoči i tvrdi da Franjo nije studirao nikakve znanosti, ali ipak je naučio najuzvišenije znanje, a to je ona mudrost od Boga koja je čisti Božji dar.  Razlog kako je Franjo naučio to „sveto znanje“, tu mudrost od Boga Toma Čelanski obrazlaže: „Bio je obasjan sjajem vječnoga svjetla te nije bio neupućen u Sv. pismo.“[4] Time nas Toma Čelanski izvještava kako je sv. Franjo imao dar od Boga ulaziti  u skrivenost Božjih otajstava jer je  imao prije svega čist um i čisto srce i žarku ljubav prema Gospodinu koja ga je činila otvorenim da je Riječ koju je čitao mogao i utisnutu u svoju dušu, usvojiti, zapamtiti, a onda i pretočiti u konkretni život i djelo. “Imao je pamćenje za čitanje knjiga”, i sluh nije nešto samo jedanput uzalud čuo, jer je to neprestano s pobožnošću u njemu preživala ljubav. Govorio je da je ovakav način učenja i čitanja plodonosan, a ne onaj kad netko prijeđe na tisuće rasprava.[5] Franjo ovime ističe važnost kako je riječ Božju vrlo važno prebirati u svome srcu, razmišljati jer teka tada riječ Božja donosi ploda u životu vjernika. Uvjet da Božja riječ bude posijana na plodno tlo u našem životu prije svega jest poniznost jer „onaj koji ponizno, a ne preuzetno nastoji istraživati sv. Pismo, od poznavanja samog sebe lako će doći do Boga i do znanja o Bogu.[6]

Franjo je imao uliveno znanje svetih knjiga i dar njihova razumijevanja. O tom nam prije svega Toma Čelanski potvrđuje u Drugom životopisu u dvije zgode, kada je jednom bratu dominikancu potvrdio i rastumačio proročanstvo iz Ezekijelove knjige (Ez 3,18). Na Franjino tumačenje brat dominikanac je uskliknuo svojoj braći, koja su u to vrijeme bila poznata po teološkom znanju i učenošću:  Braćo moja, bogoslovsko znanje ovoga čovjeka, koje se temelji na čistoći i kontemplaciji, slično je orlu u letu; a naše znanje “trbuhom plazi po zemlji”.“[7] Nadalje Toma Čelanski u svom Drugom životopisu svjedoči nam u broju 105. još jednom kako je sv. Franjo imao veliko znanje i poznavanje svetih knjiga. Dok je jednom bio bolestan i dok su ga snalazile boli jedan mu je brat kazao da bi bilo dobro da mu se čita nešto iz proroka kako bi mu se obradovao duh u Gospodinu. Franjo je istaknuo kako je sam sebi iz pisma toliko toga usvojio da mu je to posve dosta za razmatranje i razmišljanje.[8]

Na tragu ovih svjedočenja Tome Čelanskoga stoji i sv. Bonaventura u Manjem i Većem životopisu u kojem još nadodaje kako je „mnogostruki duh proroka u punini tako mnogolike milosti počivao (usp. Iz 11,2) na njemu“[9] Bonaventura ističe kako je razlog Franjine tako velike upućenosti u sv. Pismo prije svega neumorno nastojanje u molitvi i vježbanje u krepostima po kojem je na poseban način dobio dar poznavanja i upućenosti u Božju riječ.[10]

  1. Franjino poštovanje prema Božjoj riječi

Čitajući Franjine spise jasno možemo vidjeti kako evanđelje za njega ne predstavlja bilo kakav spis već u njemu vidi tajanstvenu Kristovu nazočnost, Kristovu prisutnost. Tako je vjerovao da kada čita evanđelje da to sam Krist progovara i očituje nam svoju volju. Franjo je tako bratu Bernardu Kvintavalskom koji mu se je želio pridružiti rekao: Pođimo u crkvu, uzet ćemo evanđelistar pa od Krista zatražimo savjet.[11] Vjerujući čvrsto u Gospodinovu prisutnost u evanđeoskim riječima  Franjo želi da se u napisanim riječima štuje Gospodin koji je te riječi rekao. U Pismu kustodima Franjo zaklinje i moli: Molim vas većma nego za samoga sebe da, onda kad bude zgodno i kad vidite da je prikladno, ponizno zamolite klerike da presveto tijelo i krv Gospodina našega Isusa Krista i sveta imena i napisane njegove riječi, koje posvećuju tijelo, moraju štovati iznad svega… Napisana Gospodinova imena i riječi, gdje god ih nađu na nečistim mjestima, neka pokupe i smjeste na pristojno mjesto.[12] U Pismu klericima Franjo izriče istinu kako bez riječi nema sakramenta: „Čuvajmo se, svi mi klerici, velikoga grijeha i neznanja što ga neki imaju s obzirom na presveto tijelo i krv Gospodina našega Isusa Krista i s obzirom na presveta imena i njegove napisane riječi koje posvećuju tijelo. Znamo da ne može postojati tijelo, ako ga prije ne posveti riječ. Ništa, naime, nemamo i ne vidimo tjelesno na ovome svijetu od samoga Svevišnjega osim tijela i krvi, imena i riječi po kojima smo stvoreni i otkupljeni iz smrti u život (1Iv 3, 14).[13] Franjo kroz oba Pisma klericima osobito i strogo poziva klerike da na dostojna mjesta pohrane presveto tijelo i krv Gospodinovu  kao i imena i riječi Gospodinove potaknut očito osobnim osvjedočenjem o krivom postupanju klerika prema presvetim Tajnama i riječima Gospodnjim te u svoja pisma stavlja oštru prijetnju kako će svatko doći u ruke Gospodinove kao što se i on daje nama u ruke te da će svaki klerik na dan suda stati pred Gospodina našega Isusa Krista i njemu dati račun o vlastitu postupanju.[14] Jednako tako Franjo u Oporuci piše: Gdje god nađem na nedostojnim mjestima napisana sveta njegova imena i riječi, pokupit ću ih i molim da se pokupe i stave na dostojno mjesto.[15]

Franjo je znao za povijesnu udaljenost koja nas dijeli od isusa iz Nazareta. No, on ipak u tome ne vidi nikakvu prikraćenost jer otkriva iste uvjete i mogućnosti kao i za Isusove suvremenike. Kao i Isusovi suvremenici i on se može poslužiti istim mostom  između Boga i ljudi, jer Bog – po riječi i u sakramentu – postavlja taj most , a to je Isus. U riječi i sakramentu Bog nastavlja biti prisutan. Uočljivo je iz Franjinih spisa da on shvaća vezu između riječi i sakramenta. Jedan papinski dokument o euharistiji – vjerojatno ga je Franjo nadahnuo – nalazi u Franji velikog širitelja i pobornika.[16] Tako možemo reći da Franjo sebi uzima u zadatak da to papino pismo dopre do svih i zato piše mnoštvo pisama: klericima, laicima, kustodima, cijelom redu, upraviteljima naroda. Franjo naglašava važnost svetih riječi jer zahtijeva posve isto poštovanje za riječ kao i za sakrament. Treba reći da on riječi daje stanovitu prednost pred sakramentom jer znao da Kristovo tijelo ne može biti prisutno bez riječi pretvorbe. Riječ čini da sakrament nije neko nijemo zbivanje neki magijski čin već su znakovi Crkve razumljivi čini, oni nam govore i imaju za nas razumljivi smisao ukoliko se događaju u ozračju riječi, u raspoloženju slušanja, govora i priopćavanja. Tako se vraćamo na temeljnu Franjinu misao koja je prisutna u njegovim djelima, a to je da ništa od Svevišnjeg nemamo, osim njegova Tijela i njegove Krvi, imena i riječi  po kojima smo stvoreni i spašeni iz smrti na život.[17]

  1. Riječ Božja – temelj Pravila Reda Manje braće

Čitajući Franjine spise lako uočavamo da se temelj nalazi u sv. Pismu. Ako pogledamo samo Franjino pravilo, bilo ono Nepotvrđeno ili Potvrđeno vidimo da je Franjo stavio kao temelj evanđelje. U dugogodišnjem traženju svoga životnoga smisla Franjo je konačno otkrio jedno: evanđelje. U evanđelju, a onda i u riječi Božjoj pronašao je odgovore na sva svoja mladenačka pitanja i smisao svoga života. Otkrio je da želi živjeti samo evanđelje jer kroz evanđelje on otkriva Boga kao jedini i konačni smisao svoga života. O tome nas izvještava i Franjin životopisac Toma Čelanski: Ali kad se jednoga dana u spomenutoj crkvi čitalo Evanđelje, kako je Gospodin poslao svoje učenike da propovijedaju, i svetac Božji bio ondje nazočan, da bi evanđeoske riječi razumio, ponizno je zamolio svećenika da mu pročitani odlomak protumači. — A kad mu je ovaj sve redom protumačio i kad je sveti Franjo čuo da Kristovi učenici ne smiju imati ni zlata, ni srebra, ni novca, ni torbe, ni novčarke da putem ne nose ni štapa, ni obuće, neka nemaju ni dviju tunika, nego neka propovijedaju kraljevstvo Božje i pokoru,[18] odmah je u Duhu Božjem uskliknuo: »Ovo je ono što hoću, ovo je ono što tražim, ovo želim cijelim srcem izvršavati.« Zato je  sveti otac silno radostan odmah požurio izvršiti ono što je spasonosno čuo. Nije dopustio da prođe neko vrijeme pa da istom onda počne pobožno provoditi ono što je čuo. Odmah je s nogu izuo obuću, iz ruku je odbacio štap, zadovoljio se samo jednom tunikom, kožnati remen je zamijenio konopčićem.[19]

Od toga trenutka koji nam opširno opisuje Toma Čelanski Franjo će nastojati ono što je čuo i razumio prenijeti i na svu svoju braću i želeći i drugima ponuditi da žive ono što i on živi. Zbog toga će za temelj svoga života i života braće postaviti evanđelje i to onako kako ga razumije. Pišući pravilo Franjo je upravo to istaknuo. Osnovicu franjevačkoga života čine upravo riječi sinoptičkih evanđelja; na njima većinom Franjo gradi svoje spise i život. Temelj životnog poziva svoga i svoje braće Franjo nalazi u nekoliko važnih svetopisamskih citata; Mt 19,21; Mt 16, 24, Lk 14, 26. Prodati sve, postati siromašan, uzeti svoj križ , odreći se sebe, ići za Kristom i ostaviti sve ono što čini sigurnost života te postaviti jednu jedinu ljubav u životu – Krista za Franju je temelj nasljedovanja Krista. Tako će on to postaviti u svome pravilu: Pravilo i život ove braće jest: živjeti u poslušnosti, u čistoći i bez vlasništva te slijediti nauku i stope Gospodina našega Isusa Krista, koji kaže: Hoćeš li biti savršen, idi i prodaj (Mt 19,21) sve (usp. Lk 18,22) što imaš i podaj siromasima, pa ćeš imati blago na nebu, a onda dođi i idi za mnom (Mt 19,21). I: Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom (Mt 16,24). Zatim: Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik (Lk 14,26). I: Tko god ostavi oca ili majku, braću ili sestre, ženu ili djecu, kuće ili polja poradi mene, stostruko će primiti i život vječni baštiniti (usp. Mt 19,29; Mk 10,19; Lk 18,29).[20] Čitajući evanđelje, ali i čitavo sv. Pismo nam svjedoči kako je Gospodin vjeran svojim obećanjima, ali isto tako s naše strane traži čvrstu odluku  i opredjeljenje za njega. Stari zavjet će više puta navest kako je naš Gospodin ljubomoran Bog koji ne voli ljude podijeljena srca. Franjo će to shvatiti da u situaciji i opredjeljenju za Krista Bog traži naše nepodijeljeno srce, srce i život koji će biti potpuno predan Njemu. Za Franju odluka o nasljedovanju Krista mora biti čvrsta, jer prikladnost za kraljevstvo Božje protivi se povratku na stari način života. Temelj za to Franjo nalazi u Lk 9,62: I po nalogu gospodina pape neće im nipošto biti dopušteno izaći iz ovoga Reda, jer po svetom Evanđelju “Nitko tko stavi ruku svoju na plug, pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje.”[21]

Franjo je tražeći kako da braći označi kakav mora biti temeljni odnos između braće , odgovor nalazi opet u evanđelju i to u takozvanom zlatnom pravilu (Mt 7,12). To pravilo kod Franje nalazi mnogostruku primjenu: pozvana su braća druge podnositi u slabosti kako bi sama htjela da se njih podnosi. Sva braća pozvana su međusobno služiti jedni drugima i budući da smo sluge prema drugima trebamo biti milosrdni kako bi i sami htjeli iskusiti to milosrđe, prema onima koji su pogriješili treba biti obazriv i pažljiv kao što bi i sami htjeli da se s nama kao grešnicima postupa, bolesnike također treba pažljivo njegovati kako bismo sami željali da nas njeguju. Kad netko znade i priznaje da ne može više franjevački živjeti, treba mu pokloniti svu pažnju i obzir kako bismo i sami za sebe željeli u sličnom slučaju.[22]

  1. Božja Riječ – temelj i putokaz za Franjin život i djelovanje

            Franjo poštuje i čita evanđelja i druge knjige sv. Pisma ne samo da bi ga znao već da bi ga i živio i to bez posebnih komentara, kompromisa i dodatak već onako kako i stoji poruka evanđelja i čitave Božje Riječi. O tome nam Franjo posebno svjedoči u Oporuci:   I kad mi je Gospodin dao braću, nitko mi nije pokazao što mi valja činiti, nego mi je sam Svevišnji objavio da moram živjeti po načinu svetog Evanđelja. I ja sam to u nekoliko riječi i jednostavno dao napisati, a Gospodin papa mi je potvrdio[23].

            U  mnogima Franjinim spisima nalazimo izraz „slijediti kristove stope“ nadahnut vjerojatno  Prvom Petrovom poslanicom r. 2,21: Krist je trpio za vas i ostavio vam primjer da idete stopama njegovim. Riječ „slijediti „tako obilježava čitav Franjin život.[24]Franjo na tragu evanđeoskih citata izvještaja postavlja kao temeljni princip svoj braći: služenje. O tome naširoko govori u 4. i 5. Poglavlju Nepotvrđenog pravila u kojima ističe da su braća koja su postavljena za ministre prije svega sluge ostaloj braći. Franjo ovdje stoji na tragu Kristovih riječi kojima je Krist postavio temelj svome poslanju:  Nisam došao da budem služen, nego da služim (Mt 20,28).  Iako ovdje Franjo postavlja ove riječi prije svega za braću ministre, ovo se odnosi na njegovo cijelo bratstvo. Isto tako prema Mt 12, 36 Franjo naglašava da će svatko morati dati račun za svoju braću na dan suda ako koji od njih propadne po lošem primjeru ili krivnji samoga ministra.[25] Kako je Red s vremenom nastajao Franjo je uvidio da je potrebno regulirati odnose među braćom. Franjo im ponovno stavlja evanđelje kao temelje i putokaz i to prije svega Mt 20, 25 – 26“Znate da vladari gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Neće tako biti među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj.“[26] Osim stoga stava služenja Franjo će poticati braću da po duhovnoj ljubavi svaki brat rado služi i pokorava se drugom bratu te neka ne učini nijednome bratu ništa nažao (usp. Gal 5,13). Franjo potiče braću da među njima ne bude srdžbe i rječoborstva (usp. Lk 17,10; 2 Tim 2, 14) već kao temeljni zakon odnosa osim služenja postavlja ljubav, a kao primjer ljubavi postavlja samoga Gospodina:  Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio (Iv 15,12). Franjin se govor o ljubavi posebno naslanja na sv. Ivana i njegove knjige: evanđelje i poslanice. Ljubav za Franju među braćom ne smije biti neka apstraktna ljubav već konkretna vidljiva: I neka ljube jedan drugoga, kako kaže Gospodin: Ovo je moja zapovijed: Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio (Iv 15,12). I neka ljubav, što je duguju jedan drugome, pokažu djelima (usp. Jak 2,18), kao što kaže apostol: Ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom (1Iv 3,18). I neka nikoga ne pogrđuju (Tit 3,2).[27] Osim toga braća su pozvana da se čuvaju klevetanja te da svima očituju svoju blagost te neka jedni druge ne osuđuju i ne kude.[28] Prizor pranja nogu iz 13. poglavlja Ivanova evanđelja  Franji stoji uvijek pred očima kako bi opisao ideal manjega brata, a osobito u onim trenucima kada želi organizirati svoju zajednicu. Svatko treba drugome prati noge, osobito „ministri“. Ovo je evanđelje na neki način srž i sažetak Franjina života. Zato je zaiskao na času smrti da mu čitaju ovo mjesto.[29] Kada govori o radu Franjo da bi istaknuo važnost rada stoji na tragu sv. Pavla i njegove teologije ističući: Tko ne radi neka i ne jede (2 Sol 3,10) te Svatko u onome zanatu i službi u kojoj je pozvan i neka i ostane (1 Kor 7,24). Time ističe da svaki brat mora obavljati kakav posao jer na tragu sv. Benedikta Franjo je temeljnoga stava da je nerad neprijatelj duše. Jedino kao opomena Franjo je postavio braći da nijedan brat ne bude sobar, nadstojnik ili pivničar u kući onih kojima služi. Time je u Nepotvrđenom pravilu htio iskazati da nijedan brat ne smije raditi posao koji bi bio na sablazan ili štetu njegove duše. (usp. Mk 8,36).[30]Franjo je svu braću pozvao da nasljeduju siromaštvo i poniznost Gospodina našega Isusa Krista i da ne posjeduju ništa osim onoga što im je nužno i potrebno. Time on stoji na tragu apostolovih riječi: Imamo li hranu i odjeću zadovoljimo se time (1Tim 6,8).  Franjo opominje i potiče braću na život u siromaštvu i poniznosti ističući kako je i Gospodin i Blažena Djevica Marija na zemlji skromno živjela, od rada svojih ruku i od milostinje pa stoga poziva i braću na takav život.[31] Ozbiljan je i strog poziv braći da ne primaju denara ili novca osim za potrebe bolesne braće te se poziva na Gospodinove riječi : Klonite se i čuvajte svake pohlepe (usp. Lk 12,15); Pazite da vam srca ne otežaju u proždrljivosti i životnim brigama (usp. Lk 21, 24) jer opominje da braća paze da zbog toga što su sve izgubili ne izgube kraljevstvo nebesko (Usp. Mt 19, 77).[32]Franjo svoje bratstvo ne zamišlja kao neku zajednicu koja bi prebivala isključivo na jednome mjestu. Franjo ne želi „stabilitas locis“ za svoje bratstvo već da prema Prvoj Petrovoj poslanici oni budu „putnici i pridošlice“ (1 Pt 2, 11). Središnja je misao ovoga redka da kao kršćani nemamo domovine ovdje na zemlji nego smo ovdje samo putnici i pridošlice. Franjevac se zato mora odreći „stabilitas locis“. Prema Franji čitav franjevački život mora podsjećati na to da smo ovdje putnici i pridošlice.[33] Kao putnici i pridošlice na ovome svijetu (usp. 1 Pt 2,11), služeći Gospodinu u siromaštvu i poniznosti, neka s pouzdanjem prose milostinju i ne treba da se stide, jer je Gospodin radi nas bio siromašan na ovome svijetu (usp. 2 Kor 8,9).[34] Braća kao sljedbenici Isusa Krista koji „ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti“ te vjerni svom pozivu malenosti neka „radosno i veselo“ idu po svijetu kao sluge i svima podložni, blaga i ponizna srca.[35]  U Oporuci Franjo još jednom poziva braću da ne zaborave ovu dimenziju života: Neka se braća čuvaju da nipošto ne primaju crkava, siromašnih prebivališta niti išta drugo, što se za njih gradi, ako nije kako dolikuje svetom siromaštvu, koje smo u Pravilu obećali; a u njima neka uvijek prebivaju kao pridošlice i putnici.[36]

  1. Ivanovska teologija u Franjinim spisima
    • Krist – put, istina i život

Gledajući spise sv. Franje uočio sam da su sinoptici zastupljeni u spisima u kojima Franjo želi poučiti svoju braću o konkretnim postavkama moralnoga djelovanja u njihovu životu, u situacijama kada želi novoosnovanoj zajednici braće pružiti način kako živjeti, a da bi Bogu ugodili. Jednom riječju sinoptici su zastupljeni u etici franjevačkoga života, djelovanja i poslanja. Franjo koristi sinoptike posebno kada želi naglasiti  i govoriti o zemaljskom Isusu. S druge strane Franjo je promatrao integralnoga Krista tj. promatrao je sva otajstva Kristova života, kako zemaljskoga Krista: njegovo rođenje, muku smrt tako i proslavljenoga Krista – njegovo uskrsnuće, uzašašće i poslanje Duha Svetoga nad svoje učenike. Upravo je Ivan evanđelist u Franjinim spisima zastupljenim  kada Franjo govori o proslavljenom Kristu.

Franjo je posebno častio otajstvo Božjega utjelovljenja i dolaska na svijet. „Riječ je tijelom postala“ gotovo je cijeli život ostao zadivljen otajstvom toga Božjega poniženja i opljenjenja. Isus je za Franju riječ Očeva koja je unišla u ovaj svijet i time nam pokazala kojim nam je putem ići da stignemo k Ocu. Iz toga razloga Franjo je na dva mjesta posebno naglasio i izričito citirao redak Ivanova evanđelja (Iv 14,16): Ja sam Put, Istina i Život. Prije svega u Opomenama, prvoj opomeni koja nosi naslov O tijelu Gospodnjem koja na neki način i tumači taj redak.[37] Krist dolazi iz krila Očeva (usp. Iv 6,38) kako bi nam objavio Očevo lice on je bio pravi Bog i pravi čovjek. Tko je vidio njega vidio je Istinu svoga života, stoga je osuđena za Franju svaki koji u to ne vjeruje.

Evo, danomice se ponizuje, kao kad je sišao s kraljevskih prijestolja (Mudr 18, 35) u krilo Djevice; danomice dolazi k nama u poniznu obličju; danomice silazi iz krila Očeva (Iv 1, 18) na oltar po svećenikovim rukama. I kao što se je svetim apostolima pokazao u pravom tijelu, tako se i sada nama pokazuje u svetom kruhu. I kao što su oni svojim tjelesnim pogledom vidjeli samo njegovo tijelo, ali su, promatrajući duhovnim očima, vjerovali da je on Bog; tako i mi, gledajući tjelesnim očima kruh i vino, gledamo i čvrsto vjerujemo da je tu živo i istinito njegovo presveto tijelo i krv. Na taj je način Bog nazočan među svojim vjernicima stalno, kako sam kaže: Evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta (Mt 28, 20).[38] Franjo još jednom ponavlja ovaj redak u Nepotvrđenom pravilu.[39]

  • Krist – dobri pastir

Franji je osobito draga slika Krista kao dobroga pastira koji bdije nad svojim sinovima i onima koji čine njegovu volju. Jer on je pravi i dobri pastir, a njegova se dobrota i ljubav očituje u tomu što on daje život za svoje ovce i zbog toga što je on nas prvi ljubio i mi smo dužni ljubiti njega i njemu pokloniti svu pažnju i dosljedno ga nasljedovati. Upravo je ta Kristova ljubav prema nama za Franju sigurnost da svoj život preda u Kristove ruke i preda se njemu kao dobrom pastiru. Govor o Kristu kao dobrom pastiru nalazimo u  Nepotvrđenom pravilu, Prvom pismu vjernicima: O kako je slavno, sveto i veliko imati oca na nebesima. O kako je sveto, utješno, lijepo i divno imati takva zaručnika. O kako je sveto i kako drago imati ljupka, ponizna, miroljubiva, slatka ljubežljiva i nadasve poželjna takva brata i takva sina: Gospodina našega Isusa Krista, koji je svoj život položio za svoje ovce.[40]Opomenama: Svi, braćo, gledajmo dobrog pastira koji je, da spasi svoje ovce, podnio muku križa. Gospodina su njegove ovce slijedile u nevolji i progonstvu, u preziru i gladi, u bolesti i u kušnji i u svemu ostalome; i za to su od Gospodina primile život vječni. Stoga je nama, slugama Božjim, velika sramota da su sveci izveli djela, a mi hoćemo da primimo hvalu i čast govoreći o njima.[41]

  • Riječi Gospodnje – duh i život

Franjo često navodi rečenicu: Riječi koje sam vam govorio duh su i život. (Iv 6,53). Nekad upotrebljava samo izraz „duh i život“. Ovaj citata nalazimo u Nepotvrđenom pravilu, Oporuci i Opomenama (prvoj opomeni). U Oporuci Franjo ističe da prije svega treba poštovati sve teologe i one koji propovijedaju riječ Gospodnju jer nam time oni daju duh i život, prenose nam taj duh i život koji u sebi nosi Božja Riječ:  I sve teologe i one koji navještaju svete Božje riječi moramo častiti i poštivati jer nam oni daju duh i život.[42] Franjo ovime govori o djelotvornost riječi tkogod tu riječ naviještao, bio on teolog ili propovjednik. Kad kažemo da je Riječ život prije svega se misli da ona mora u vjernicima proizvesti život i duh uzdići Gospodinu. U Opomenama (prvoj opomeni) Franjo navodi redak Ivanova evanđelja koji govori da duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa (usp.  Iv 6, 63). Taj duh upravo nam prenosi Božja riječ. Na tragu  sv. Ivana Franjo čvrsto ispovijeda vjeru u Boga koji je duh  (usp. Iv 4, 24) i Boga nitko nikada ne vidje (Iv 1,18). Upravo je to način kako Franjo susreće Boga, Krista i Euharistiju: Bog je duh, i koji mu se klanjaju, moraju mu se klanjati u duhu i istini (Iv 4,24). Upravo je cijela prva opomena koja nosi naslov: O Tijelu Gospodnjem Franjino tumačenje ovih redaka Ivanova evanđelja. Da bi bolje razumjeli Franjino tumačenje ovih riječi dobro je vidjeti što egzegeza govori o ovim Kristovim riječima. Kada govorimo o klanjanju u duhu i istini, tu nije riječ o nekom čisto unutarnjem, spiritualističkom odnosu prema Bogu, nasuprot samo izvanjskom kultu, dakle o nekom premještanju kulta u čovjekovu nutrinu, u njegov duh. Takvo tumačenje ne dopušta Duh (pneuma) koji inače u Ivanovu evanđelju znači duh Božji. Također i istina u ivanovskoj teologiji znači božansku stvarnost koju je Isus objavio.[43] Nakon razgovora s Nikodemom logičan je zaključak da su klanjatelji „u duhu i istini“ oni koji su rođeni od Duha. (Iv 3, 3 – 8). Da bi čovjek imao pravi pristup Bogu u molitvi, potrebno je da bude prije ispunjen njegovim Duhom. To se događa u krštenju, po kojem se čovjeku omogućuje da postane dijete Božje (1,12; 1 Iv 3,1 s). Takav čovjek može onda provoditi svet život u ljubavi (1 Iv 2,29; 3,9; 4,7; 5, 1.18).  To eshatološko izlijevanje Duha omogućeno je dolaskom Isusa Krista . Zato je pravo klanjanje moguće samo povezanosti s Kristom jer njegovo preobraženo tijelo je hram Božji. Zato je taj ivanovski „u Duhu“ vrlo blizu onom Pavlovom „u Kristu“. Kršćani od sada imaju jedan istinski hram, a to je proslavljeno Kristovo tijelo, jedan istinski žrtvenik, a to je Kristov križ, i jednog svećenika koji je u hramu svoga  tijela prinio žrtvu za očišćenje svega svijeta – Isusa Krista. Nositelj toga klanjanja uvijek je kršćanska zajednica. Pravi klanjaoci Ocu nisu nikakvi umišljeni individualisti, već zajednica vjere koju okuplja njegov Sin. Novi kult nije stvar samo usana ili čovjekove nutrine. Izvanjski kult nije time obezvrijeđen nego je stavljen na jednu višu sakramentalno –  duhovnu razinu.  Novi žrtveni dar predstavlja tijelo i krv Kristova (usp. Iv 6, 51.62). Takav kult treba se prije svega očitovati u vršenju zapovjedi ljubavi (Iv 13,35) i u činjenju istine (Iv 3,21; 1 Iv 1,6).[44]

Stoga nad je jasno kada Franjo govori u prvoj opomeni  da duh Gospodnji koji prebiva u vjernima jest onaj koji prima presveto tijelo i krv Gospodinovu te da svi koji nemaju toga duha, a usuđuju se primati ga, sud sebi jedu u piju.[45] Franjo osobito u prvoj opomeni navodi i tumači redak:  Bog je duh (Iv 4,24). Upravo iz toga proizlazi i koji mu se klanjaju u duhu i istini moraju mu se klanjati. (Iv 4,24). Ta nam neobična rečenica želi prije svega reći da je Bog drukčiji od svega zemaljskoga i ljudskoga. Nije riječ o definiciji Boga ,već se time želi istaknuti božja uzvišenost i svetost. Taj izraz naslanja se na starozavjetno poimanje Boga. Bog nije nigdje formalno nazvan „duhom“, ali on se objavljuje djelovanjem svoga Duha u stvaranju svijeta i u povijesti svoga naroda (Neh 9,20, Iz 63,14) te u svome obnoviteljskom djelovanju koje seže sve do eshatološkog novog stvorenja snagom Duha.[46]

  • Kristova velikosvećenička molitva – Franjino nadahnuće

Franjo kao „alter Kristus“ iako on sebe nije takvim smatrao, ali se je svetošću svoga životom Kristu potpuno suobličio, završavajući Nepotvrđeno pravilo moli za svoju braću kao njihov duhovni otac koji im je pokazao put Kristu. Odlazeći na Istok ovo je jedna vrst Franjine oporuke i oproštajnog pisma koje se nalazi na kraju 22. poglavlja Nepotvrđenoga pravila: Držimo, dakle, riječi, život i nauku i sveto Evanđelje onoga koji se udostojao za nas moliti svoga Oca i objaviti nam njegovo ime, govoreći: Oče, proslavi Ime svoje (Iv 12,28a) i proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe (Iv 17,1b). Oče, objavio sam Ime tvoje ljudima koje si mi dao (Iv 17,6); jer riječi koje si mi dao njima predadoh; a oni ih primiše i povjerovaše da si me ti poslao. Ja za njih molim, ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao, jer su tvoji i sve moje tvoje je (Iv 17,8-10). Oče sveti! Sačuvaj ih u svom Imenu – one koje si mi dao, da budu jedno kao i mi (Iv 17,11b). Ovo govorim dok sam u svijetu da imaju puninu moje radosti u sebi. Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi, jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Ne molm te da ih uzmeš od svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga (Iv 17,13b-15). Uveličaj ih u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet, tako i ja poslah njih u svijet. I ja za njih posvećujem samoga sebe, da i oni budu posvećeni u istini. Ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene (Iv 17,17-20), da budu savršeno jedno, da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio (Iv 17,23). I njima ću očitovati tvoje Ime, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima i ja u njima (Iv 17,26). Oče, hoću da oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom, neka gledaju tvoju slavu (usp. Iv 17,24) u tvome kraljevstvu (Mt 20,21). Amen.[47]  Sukladno tome Franjo zasniva svoje poslanje kao poslanje Sina od Oca. Kao što je Krist bio poslan Oca da objavi Oca i njegovo lice svijetu tako i Franjo smatra svoju braću poslanicima, onima koji su poslani da navijeste Boga svijetu. Tragove Velikosvećeničke molitve nalazimo i u  Franjinoj oporuci iz Siene. U toj oporuci očit je odjek Isusove duhovne oporuke učenicima: Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio. Franjo već iscrpljen od silnih bolova i bolesti blagoslivlja svoju braću, sadašnji u buduću koja će doći do svršetka svijeta:  Piši da blagoslivljam svu svoju braću koja su u Redu i koja će doći do svršetka svijeta… Budući da zbog slabosti i zbog bolova od bolesti ne mogu govoriti, ovim trim riječima ukratko izražavam svoj braći svoju volju, naime: Neka se u znak sjećanja na moj blagoslov, na moju oporuku, uvijek međusobno ljube; neka uvijek ljube i obdržavaju našu gospođu svetu siromaštinu; i neka uvijek budu vjerni i podložni prelatima i svećenicima svete majke Crkve.[48]

Kroz korištenje citata Velikosvećeničke molitve Franjo razvija i ističe očinski odnos prema braći potičući ih da žive u ljubavi prema Bogu i međusobno.

  1. Bog – dobrota i ljubav

            Čitajući Franjine spise vidimo kako je Franjo postepeno rastao u spoznaji Boga i to upravo kroz Božju riječ. Riječ je čitao, nju je i prebirao u svome srcu, i kroz tu riječ on upoznaje Božje lice. Upravo njegove molitve ističu posebno dva glavna i velika obilježja Boga – dobrotu i ljubav. Za Franju nitko nema pravo sebe nazvati dobrim jer sve dobro je očitovanje jedino dobroga Boga. Sva dobra koja posjedujemo proistječu od Boga koji je jedini dobar. Govor o Božjoj dobroti nalazimo u Nepotvrđenom pravilu: I sva svoja dobra vraćajmo vrhovnom Gospodinu Bogu svevišnjem i priznajmo da su sva dobra njegova i na svima zahvaljujmo onomu od koga sva dobra proističu.[49]te u Pohvalama Bogu:  Ti si dobro, svako dobro, vrhovno dobro, Gospodin Bog živi i istiniti (usp. Sol 1, 8).[50]

                Bog je ljubav (1 Iv 4, 8 – 16). Franjo je više puta doživio Boga kao ljubav i dobrotu. Osobito na početku svoga obraćenja kada mu Bog rasvjetljuje čitavo njegovo biće i pokazuje mu put kojim mu je ići. Franjo će vrhunac Boga koji je ljubav doživjeti na La Verni u času primanja rana. Tada će biti suobličen Kristu i Krist će mu dati milost da spozna koliku ljubav On ima prema svijetu, zato je i moga kliktati u Pohvalama Bogu koje je napisao nakon stigmatizacija na La Verni: Ti si ljubav, milosrđe.[51] Franjo u Bogu  vidi sva zamisliva dobra, ali ljubav i milosrđe ipak su najsnažnije naglašeni: Koji jesi na nebesima: u anđelima i svetima prosvjetljujući ih da spoznaju kako si ti, Gospodine, svjetlo koje raspaljuje ljubav; ti si, Gospodine, ljubav koja stanuje u njima i ispunja ih do blaženstva; ti si, Gospodine, vrhovno dobro, vječno dobro, od kojega je svako dobro, bez kojega nema dobra.[52]

  1. Franjina molitva obilježena Božjom riječi

            Oblik molitve na koji Franjo postavlja težište je Božanski časoslov. Franjina je molitva prije svega molitva zahvaljivanja i slavljenja. Franjo se danomice nadahnjivao u molitvi psalama. Oni su trajno prisutni u njegovoj molitvi. Izreći ih može u svakom trenutku i u svakoj molitvi jer ih je svakodnevno čitao i molio, ali i slušao u liturgiji. Kod korištenja psalama u molitvi vidimo kako on s njima postupa kreativno. Kombinira ih po svome vlastitom nadahnuću i tako nastaje cijeli niz jednih „novih“ psalama, kompilacija psalama oko neke središnje misli. Osobitost Franjinog korištenja psalama nalazimo u Časoslovu muke. U njemu Franjo predočuje lik Isusa Krista kao uhićena izdana, mučena, ali i uskrsnula i novorođena.  Na takav lik Krista on primjenjuje stihove psalama, ali katkada i citate iz Staroga zavjeta. Tim Časoslovom muke Franjo proslavlja čitavo Kristovo vazmeno otajstvo. Ovakve kompilacije stihova Psalama i biblijskih redaka Staroga i Novoga zavjeta prisutne su još i kod dva Franjina spisa koji su zapravo molitve: Poticaj na hvaljenje Boga i Pohvale svih časova. Svečev molitveni život karakterizira i Otkrivenje sv. Ivana apostola gdje on pred sobom dok moli ima sliku Krista – jaganjca koji je zaklan i koji je dostojan primiti svu moć i pohvalu. Otkrivenje je slika nebeske liturgije, sastavni je dio Franjine duhovnosti. Franjina je molitva biblijska, crkvena – liturgijska.

Sve ptice nebeske, blagoslivljajte Gospoda (Dan 3, 80).

Hvalite, sva djeco, Gospodina (Ps 112, 1 Vulg.)

Mladići i djevojke, hvalite Gospodina (Ps 148, 12).

Dostojan je zaklani Jaganjac primiti hvalu, slavu i čast (Otk 5, 12).[53]

Kao uzor svake molitve Franjo poput Krista braći daje molitvu „Oče naš“. Tu je molitvu molio svakodnevno i ne samo da ju je izgovarao nego je i razmišljao nad riječima te molitve i tako je nastao spis Tumačenje Oče naša. Franjo doista Oca nebeskog doživljava kao pravoga, dobroga i milosrdnoga Oca.

 

Zaključak

            Evanđelja rasvjetljuje život i poziv sv. Franje. Evanđelje Franju rasvjetljuje u teškim časovima i situacijama, postaje njegovim savjetnikom, prosvjetljuje njega i njegove sljedbenike i prati ga cijeli život, ali će ga i na kraju života pripremiti i na smrt. Evanđelje Franjo shvaća doslovno, onako kako je zapisano bez posebnih komentara i tumača i tako ga želi izvršiti i provesti u život. Franjo evanđelje postavlja kao temelj svoga života i djelovanja. Nastoji doslovce obdržavati evanđelje, posvećuje se evanđeoskoj savršenosti, potiče i svoju braću na tu savršenost i time postaje uzor evanđeoske savršenosti. Franjo želi da i braća žive prema evanđelju i da budu uvijek učenici evanđelja. Evanđelje za Franju nije knjiga već osoba. To je nešto „revolucionarno“ što je on prepoznao, što će Crkva tek kasnije prepoznati, osobito će to naglasiti II. vatikanski sabor. Sv. Franjo će u evanđelju prepoznati Krista koji govori i on čvrsto vjeruje da je Gospodin prisutan u Božjoj riječi, evanđelju koje se navješćuje. Za Franju evanđelje = Krist. Riječi Gospodnje za njega su duh i život. Zbog toga on će uvijek opominjati braću da uvijek naveliko štuju napisane božanske riječi i s velikim poštovanjem on je skupljao napisane riječi, a nakon što je pročitao evanđelje uvijek ga je poljubio. Napisanu riječ Franjo stavlja odmah uz euharistiju smatrajući da nema euharistije bez riječi. Nema Kristove prisutnosti u kruhu i vinu ako prije toga sama Kristova riječ nije posvetila prilike kruha i vina. Time Franjo na neki način riječ stavlja i ispred euharistije jer nijedan sakrament ne postoji bez riječi. Sv. Franjo, kako ga životopisci nazivaju je čovjek evanđeoske savršenosti, čovjek Božje riječi, čovjek evanđelja. Jedina nakana u životu je bila da posve Božju riječ provede u djelo i ispuni vjerujući čvrsto da tako ispunja i volju Božju. Rad na ovoj temi za mene je bilo veliko obogaćenje i poticaj. Ovo je samo malo i površinsko istraživanje Franjine ljubavi i odnosa prema Božjoj riječi. Prije svega ovaj rad je jedna opomena i poziv da svoj život i franjevački poziv gradim na jednom temelju, a to je Krist i njegova riječ – evanđelje. Franjin odnos prema Božjoj riječi poticaj mi je osobito da ne propustim dan, a da nisam razmatrao Božju riječ i da u toj riječi tražim volju Božju. Osobito mi je ohrabrujuće Franjino otkriće po kojem on u evanđelju prepoznaje Krista jer time i mene potiče da učvrstim svoju vjeru u Krista koji je prisutan u evanđelju te da tako imam veće poštovanje prema Božjoj riječi. Najviše ćemo Božju riječ u kojoj je Krist poštivati na taj način ako ju budemo svakodnevno čitali, razmatrali i vjerno, bez kompromisa živjeli i tako poput Franje postali ljudi i braća evanđelja.

Literatura

VIJEĆE FRANJEVAČKIH ZAJEDNICA HRVATSKE I BiH, Franjevači izvori, Zagreb – Sarajevo, 2012.

DUFOUR, X. – L., Rječnik biblijske teologije, KS, Zagreb, 1993.

DUGANDŽIĆ, I., Kako su nastala evanđelja, KS, Zagreb, 1999.

Generalne konstitucija Reda Manje braće, Zagreb, 2005.

 

[1] Xavier Leon – DUFOUR, Rječnik biblijske teologije, Zagreb 1993., 1098

[2] Isto, 248

[3] Ovdje ću se prije svega pozvati na životopise Tome Čelanskog (osobito Drugi životopis) te životopise sv. Bonaventure (Manji i Veći životopis)

[4] 2 Čel 102

[5] Isto

[6] Usp. Isto

[7] 2 Čel 105

[8] Usp. Isto

[9] 2 Bon IV, 3

[10] Usp. 2 Bon IV, 3; 1 Bon XI, 1

[11] Usp. 2 Čel 15

[12] 1PKu 2.5

[13] 1PKle 1 – 3; Usp. 2 PKle 1 – 3

[14] Usp. 1 PKle 8. 13; 2 PKle 9, 14

[15] Opor 12

[16]  Dokument: Sane cum olim, pape Inocenta III. (1219. godina). Ovdje možemo ubrojiti i brojne odluke IV. lateranskoga sabora koje je franjo poznavao i poticao klerike, laike i braću da ih izvršuju.

[17] Usp. 1PKle 3; 2 PKle 3

[18] Toma je ovu rečenicu sastavio prema izvještajima triju evanđelista

[19] 1 Čel 22

[20] NPr I; Usp.  PPr II

[21] PPr II, 12 – 13; NPr II, 10

[22] Usp. PPr VI

[23] Opor 14. 15

[24] NPr XXII; 1PVj I; Opom VI;

[25] NPr IV, 6

[26] NPr V, 10 – 13

[27] NPr XI, 5 – 7; PPr V

[28] Franjo se ovdje poziva osbito na  Rim 1,29; Tit 3,2

[29] Usp. 1 Čel 110; 2 Čel 217; NPr VI, 3; Opom IV

[30] Usp. NPr VII

[31] Usp. NPr IX

[32] Usp. NPr VII, VIII

[33]  Usp. PPr VI, 2; PPr III, 11

[34] PPr VI, 2

[35] GGKK 64

[36] Opor 24

[37] Usp. Opom I

[38] Opom I, 16 – 22

[39] Usp. NPr XXII

[40] 1 PVj I, 13

[41] Opom VI, 3

[42] Opor 13

[43] Ivan DUGANDŽIĆ, Kako su nastala evanđelja, Zagreb 1999., 254

[44] Usp., Isto, 254 – 255

[45]  Usp., Opom I, 12

[46] Ivan DUGANDŽIĆ, Kako su nastala evanđelja, 255

[47] NPr XXII, 41 – 55

[48] OporSi 1 – 5

[49] NPr XVII, 17

[50] HvBo 5

[51] HvBo 6

[52] TumOč 2

[53] PotHvB 14 – 17

fra Ivan Crnković

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *