III. nedjelja kroz godinu

Pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!« I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im Isus: »Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!« Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim. Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i otiđu za njim.

Mk 1,14-20

Isus poziva svoje odabrane. Kad Isus poziva u to je uključeno i poslanje. Isus poziva da bi poslao. Dadne ti milosti a onda preda te stavi zadatak. Zanimljivo, opet u tome negdje nađemo rupu za manjak povjerenja u njega. Opet kažemo: “kako ćemo to?” ili “preslabi smo za to”, iako gledajući unazad znademo da nas Bog najprije pripremi prije nego što nas pošalje u borbu. Tako on čini. Najprije je stvorio svijet, pa tek onda čovjeka u njemu. Kao i majka koja iščekuje dijete. Najprije kupi krevetac prije nego se dijete rodi. Za stvari koje volimo, koje s ljubavlju iščekujemo, dobro se i pripremimo. Vrlo lijepo to sažimlje KKC pod brojem 2082: “Kad nešto zapovijeda, Bog svojom milošću to čini mogućim”.

Ovo razdoblje možemo nazvati “proljeće poziva” za apostole. To su još oni počeci gdje sve cvijeta, gdje je sve med i mlijeko, ruže, latice, cvjetići… Iako pozvani, apostoli još uvijek imaju mnogo nesavršenosti, mnogo neispravnih slika o Bogu. Morat će proći proces čišćenja, proces tamne noći, kako je zove Sveti Ivan od Križa. Bog je unaprijed znao da će proći s njima puno neshvaćanja, odbacivanja, nejasnoća, ipak ga to nije priječilo da ih pozove.

Možda nas današnje evanđelje upućuje na to da se sjetimo svojih početaka hoda s Bogom. Kad kušnje dođu znaju zaslijepiti čovjeka da više ne vidi svoje radosne početke, da izgubi iz vida konačni cilj. Jedino dublja vjera može voditi u takvim trenucima, jedino dublja vjera u trenucima poteškoća čuje ponovno Isusov glas: “Dođi i slijedi me!”

Sveti Franjo Asiški je to, kako nam bilježi Ogledalo savršenstva pod brojem 15., ovako rekao: “Kad naime duša nema duhovnih slasti, što preostaje nego da se tijelo okrene svojim? A tada se niska težnja zaogrće razložnom potrebom, tada tjelesna želja oblikuje savjest. Ako brat moj ima istinsku potrebu i odmah se žuri udovoljiti joj, kakvu će plaću primiti? Bila je to naime prilika za zaslugu, ali je brižno pokazao da mu se nije svidjela. Samu oskudicu ne podnositi strpljivo ne znači naime ništa drugo nego vratiti se u Egipat.”

Vidimo, dakle, obraćenje nije nešto što se dogodilo samo onda kada nas je Bog prvi put pozvao, nego je to trajno stanje, a oskudice na tom putu mogu biti dobar indikator koliko smo napredovali. Ako je naš dosadašnji odnos s Bogom uistinu bio nešto dublji, onda iz toga proizlazi da će i kušnjama biti teže izbaciti nas iz takta. No, ako se u vremenu kad smo bili u milosti nismo utvrdili dublje u odnosu s Bogom, onda u vremenu kušnje brzo padamo. Ako je korijen dubok, stablo ne pada lako. To je kao i s prijateljstvima. Ako su, dok je bilo sve u redu, bila duboko izgrađena, kad dođe do neke prve prepirke, neće se tako lako razići i posvađati. Vrijeme oskudice razotkriva koliko je naš odnos s Bogom uistinu bio dubok i kad duša nije oskudijevala.


Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *