Sveti Ivan Bosco

Rodio se 16. kolovoza 1815. u talijanskom mjestu Becchi u općini Castelnuovo d’Asti. Samo dvije godine kasnije ostaje bez oca, a njega i braću nastavlja odgajati majka Margarita. Kroz teško djetinjstvo uz rad ide paralelno u školu te 1835. oblači kleričko odjelo, a 1841. postaje svećenik. Svoj pastoralni rad okreće prema siromašnim dječacima onoga vremena koji su prisiljeni raditi, a nemaju često prikladan smještaj niti vjersku poduku. Piše različite udžbenike vjerske poduke za dotične mladiće te naposlijetku odlazi u Rim kod pape Pia IX. da bi njegovu družbu potvrdio što papa i čini te je družba službeno osnovana 18. prosinca 1859. Djeluje na različitim područjima i u različitim državama (Španjolska) te naposljetku umire 31. prosinca 1888. godine.

Ovo su bili pojedini opći i vrlo šturi podatci o životu sv. Ivana don Bosca, ali te podatke se lako može pronaći na internetu ili još bolje u nekom od životopisa sv. Ivana. Ono o čemu bih želio pisati je njegova ljubav prema mladima. Prema onima najprezrenijima u ovome svijetu, a opet tako bitnima. Kada kažem najprezrenijima ne mislim u onom potpuno negativnom kontekstu te riječi, nego u kontekstu kako svijet vidi mlade – kao skupinu nezainteresiranih, nesposobnih, nedovoljno obrazovanih i tako dalje.

Oduvijek je bilo da se stariji žale na mlade i govore kako je „kraj“ sigurno blizu, kako u njihovo vrijeme oni nisu bili takvi i tome slično. Reći ćemo često da na mladima svijet ostaje, ali odgovor će biti da ga ni stari ne puštaju tako lako, te tu dolazimo do začaranog kruga vječite „bitke“ između mladih i starih.

Često se dogodi da stariji ljudi zaborave kako je to biti mlad i da oni u svojim mladenačkim godinama nisu bili sveci, ali zato će jako brzo naći barem 10 stvari u kojima su bili bolji nego mladi danas. S druge strane mladi misle da su oni najpametnije što postoji na ovome svijetu u tome trenutku i da sve treba biti podređeno njima. I u takvom trenutku nastupa Don Bosco koji pomiruje te dvije generacije upravo u sebi. On zna da na mladima svijet ostaje i pitanje je što će oni stariji ostaviti mladima? Vođen Duhom Svetim, pristupa radničkoj mladeži i pokušava im dati dostojan život, a zatim i ono najvažnije, vjersku poduku, donosi Krista u njihov život.

Nije mu bilo lako, mladi ko mladi, na jedno uho untra, na drugo van. Često puta zaigrani, izgledaju kao da ništa ne možeš s njima napraviti. Istina je da ne možeš s njima ništa napraviti ako ćeš odustati odmah nakon prve nepodopštine koju naprave ili odstupe od onoga što si im ti rekao. To je Don Bosco znao i zato nije odustajao od njih, jer znao je još jednu važnu stvar, ako te to dijete – koje je svakakvo – zavoli i ako pridobiješ njegovo srce, ono te neće nikada ostaviti ili iznevjeriti. Jer djeca kada vole, ne vole površno, nego cijelim srcem.

Znao je Don Bosco da tu djecu mora oduševiti za Krista i život u Crkvi te zato nikada nije odustao. Jer ako mladeži ne prenesemo vjeru – kome ćemo? Što možemo dati tim najmlađim članovima našega društva? Što je vrjednije od života u vjeri? Don Bosco je to znao te uz igru, sport i učenje nikada nije zaboravio svojim dječacima prenijeti klicu vjere. Jer možda će neki i odlutati ponekad, ali ako im daš dobar temelj oni će znati pronaći put k Ocu.

Biskup fra Ivica Petanjak, na propovijedi povodom blagdana sv. Vida, između ostaloga je rekao: „Ako netko misli da dijete ne treba ozbiljno shvaćati i da je ono izmanipulirano, zašto je onda to dijete ubijeno? Kakva je to država i kakvo je to moćno carstvo kada se državni aparat i sam car ili vladar boje djeteta?” Tome je dodao i činjenicu da su se svi totalitarni režimi bojali djece i ubijali ih kao odrasle. To znači da djeca itekako mogu imati svoja uvjerenja i svoje stavove. Potom je nastavio:“Zato je jedno od veoma bitnih pitanja: tko nam odgaja djecu? Je li najbitnije da nas djeca puste na miru kad se vratimo s posla i kad smo opterećeni različitim problemima, pa je dobro da se dijete nečim zabavlja, a da ne vodimo računa s kime, kako i gdje provodi vrijeme. Ako stekne krive navike i ako mu se nešto dogodi, tko će kasnije ispravljati krivo oblikovanu savjest i narav?

Ove njegove riječi nam itekako mogu pojasniti kakva treba biti naša briga za današnje mlade. Jer oni su svakakvi, ali oni imaju snagu koju nitko drugi ne posjeduje. Oni mogu oživjeti vjeru i obnoviti ovaj svijet u kojem živimo, samo je pitanje što ćemo im dati! Ono najvrjednije što im možemo dati je svoje vrijeme, svoju pažnju, svoje srce, kao što će Don Bosco reći: „Ukrali ste mi srce“, ali nikako pritom ne zaboraviti na važnost vjere koja mora biti utkana u život obitelji jer ipak je obitelj prva Crkva! Na tom, nimalo lakom putu, neka nas prati primjer i zagovor sv. Ivana Don Bosca!


Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *