Isusovo prikazanje u Hramu i Šimunovo proroštvo

Uvod

Jedno od obilježja trećega evanđelja koje se pripisuje Luki, poganinu obraćenom na kršćanstvo, jest takozvano Evanđelje djetinjstva Isusova. Ono nam iz postuskrsne perspektive predstavlja očitovanje Krista kao Mesije počevši od njegovog začeća, preko rođenja, prikazanja i učenja u hramu. Dakle sve scene odigrane prije silaska Duha Svetoga na krštenju.

Analiziranjem 2. poglavlja od 21 do 35 retka pozornost ćemo obratiti na teologiju koju možemo iščitati. Naime, zanima nas s kojim ciljem evanđelist donosi slike prikazane u tom poglavlju kojima je očito želio nadopuniti Evanđelje prvoga pisca, po predaji sv. Marka. Već na početku istraživanja odmah je uočljiva veza sa Starim Zavjetom kako ga donosi tekst Septuaginte te smo zamijetili da je on ključ kojemu ćemo prilaziti tom tekstu. Na početku možemo ustvrditi sljedeće: Autor trećeg evanđelja želio je na temelju SZ tekstova promatrajući iz postuskrsne perspektive djetinjstvo Isusa iz Nazareta potkrijepiti vjeru u Njega koji je Mesija poslan na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu, ali i svjetlo na prosvjetljenje naroda. Tu teološku poruku želi autor dati svojoj zajednici kojoj piše knjigu i time učvrstiti njihovu vjeru u Uskrsloga. Vidljivo je iz cijele knjige kako pisca nije pretjerano zanimao zemljopis Palestine, kao ni od riječi do riječi točno preneseni zakoni sadržani u Petoknjižju, već mu je u centru bila teologija potrebna za potkrepu svoje vjere.

U radu smo se koristili najprije biblijskim tekstovima i pojedinim crkvenim dokumentima, a zatim i renomiranim bibličarima i dogmatičarima poput Ratzingera, Müllera, Browna, Bovona, Popovića, Teperta, Vidovića i dr. Tezu koju smo upravo iznijeli pokušat ćemo dokazati kroz sljedeća poglavlja. Ona započinju uvodom koji govori o prvom dijelu Lukina evanđelja, a nastavljaju se produbljivanjem centralnih tema 2. poglavlja: obrezanja, očišćenja, posvećenja, odnosa Izraela i pogana, utjehe Izraelove i Gospodnjeg pomazanika. Na kraju će u zaključku biti prikazan rezime istraživanja sa opravdavanjem početne teze.

1. Pretpovijest (Pripovijest o djetinjstvu)

Lukino evanđelje, prema iskazu samog evanđelista (usp. Lk 1,1-4), nudi nam ponovni prikaz već postojećih predaja o Isusu koje su prije njega bile u literarnom i usmenom opticaju. Tu se ne radi o strogo kronološki istraženoj biografiji Isusa iz Nazareta u današnjem smislu, nego se radi o protumačenoj povijesti života i smrti proroka Isusa iz Nazareta, kojega su neki prepoznali kao Mesiju i Sina Božjega i u nj kao takvog povjerovali. Djelo je, dakle, pisano iz vjere u Isusa Krista, za vjeru u Isusa Krista i stoga nadilazi ciljeve čiste biografije. Pisac želi već postojeću literarnu vrstu “evanđelje”, koju je autor Marko stvorio prije Luke, nanovo srediti i tako ponuditi u bolje raščlanjenoj cjelini. On svoje evanđelje, kao literarno djelo, dijeli na: predgovor, pretpovijest i tri glavna dijela.[1]

U pretpovijesti (Lk 1,5-2,52), kao jednoj uvertiri, pisac paralelno prikazuje obećanje, rođenje i djetinjstvo Ivana Krstitelja i Isusa iz Nazareta. Slijede potom pripovijesti o Isusovom prikazanju u Hramu (Lk 2,21-40) i o dvanaestogodišnjem Isusu u Hramu (Lk 2,41-52). Navedene izvještaje ne smijemo podcijeniti ali niti precijeniti. Oni čine središnju i važnu temu, veličanstveno otvaranje povijesti o Sinu Božjemu, i stoga imaju u Lukinom djelu nenadoknadivu kristološku početnu ulogu.[2] Ovim ciklusom “povijesti djetinjstva” započinjemo govor o vjeroispovjednom i zahvalnom izvještaju o Božjem djelovanju u Ivanu Krstitelju i u Isusu i o čudesnom porijeklu Isusa iz Nazareta kao onoga koji dolazi iz Božjeg vječnog bitka.[3] Upravo zato ove izvještaje ne možemo drugačije tumačiti i shvaćati nego i kao kristološke čudesne izvještaje i kao teološke programatske izvještaje u ostalom dijelu Lukina evanđelja koji s ovom uvertirom čine nerazdvojivu teološko-kristološku cjelinu.[4] Međutim, ne radi se ovdje o “povijesti djetinjstva” Isusa iz Nazareta u strogo biografsko – povijesnom smislu. Primjenjujući na sadržaj ovih izvještaja mjerila današnjih povijesnih ili prirodoznanstvenih pitanja metodološki bismo učinili veliku pogrješku te previdjeli “prvotni vjeroispovijedni značaj tih izvještaja koji su bili oblikovani za liturgiju i izgradnju vjere.”[5] Glavna poruka, dakle, tih izvještaja želi Isusa iz Nazareta proslaviti kao Sina Božjeg i vjerom priznati njegovo porijeklo prije svih vremena u Bogu. “Isus se nije očitovao kao Božji Mesija tek u krštenju, preobraženju ili proslavljenju; njegov se dolazak iz Božje vječnosti u svijet i povijest očituje u Isusovom začeću pod djelovanjem Duha u djevičanskoj Židovki Mariji.”[6]

Posebno u redakciji Isusova prikazanja u Hramu i Šimunova proroštva, s jedne strane, vidljivo je kako njezin pisac ne poznaje točno starozavjetno zakonodavstvo i, s druge strane, njegovo zanimanje nije usmjereno na pojedinosti tog zakonodavstva, nego mu je poglavito važno teološko središte događanja koje želi pojasniti svojim čitateljima.[7]

1.1. Citati i aluzije u Lukinom evanđelju

U samom se Lukinom evanđelju nigdje ne spominje tko je autor evanđelja. Pomoću literarno-semantičkog uspoređivanja stila i rječnika, može se dokazati da Evanđelje po Luki i Djela apostolska imaju jednog te istog pisca. Njegov ga teološki naglasak otkriva kao poganina obraćenog na kršćanstvo, koji piše za Crkvu obraćenika s poganstva. Nije osobno poznavao Palestinu, izbjegavao je hebrejsko-aramejske pojmove, ravnao se prema poganskoj-helenističkoj izobrazbi i pjesništvu.[8] Nije se sustezao, pišući školovanim grčkim jezikom, ispravljati rječnik i tvorbu rečenica svojih izvorâ.[9] Budući da namjerava pisati svetu povijest o Isusu, slijedi sakralno-arhaički stil Septuaginte (LXX) i upotrebljava brojne tipične izraze iz iste.[10] Vezano uz prvo poglavlje Lukina evanđelja, na tragu marljivog studiranja LXX, Darko Tepert u svom radu piše: “Analizirali smo osam odlomaka za koje se može reći da predstavljaju implicitne navode Petoknjižja. Tri su navoda preuzeta o Abrahamu i Sari s kojima je usko povezana tema saveza s Bogom (Lk 1,13; 1,18; 1,37), dva iz izvještaja o Hagari i rođenju Jišmaelovu (Lk1,30-31; 1,32a), jedan iz izvještaja o Rebeki i rođenju Ezava i Jakova (Lk 1,57), jedan iz izvještaja o Izaku, ali povezan s Abrahamom (Lk 1,73) te jedan iz tekstova koji se odnose na narod u kontekstu Izlaska (Lk1,15).”[11] Isti autor u drugom članku proveo je analizu drugog poglavlja Lukina evanđelja te zaključio: “Nailazimo na dva izričita citata (Lk 2,23.24), koji potječu iz zakonskih tekstova Petoknjižja (Izl 13,2.12; Lev 5,11; 12,8); jedan implicitni citat (Lk 2,6), koji potječe iz izvještaja o rođenju Jakova i Ezava (Post 25,24); te pet aluzija (Lk 2,19.21.29.40.51), koji potječu iz ciklusa o Abrahamu i Sari (Post 15,15; 21,3-4.8) te izvještaja o Josipu (Post 37,11).”[12] Intencija autora Trećeg evanđelja pri upotrebi riječi, citata (izričitih i implicitnih) i aluzija Petoknjižja[13] u vlastitome djelu nije takva da bi on, koristeći starozavjetne tekstove svoje djelo stilski približio biblijskim uzorima, nego da bi naglasio određene teološke, kristološke ili povijesno-spasenjske teme. Tako na primjer u Lk 1,14 nalazimo isti glagol kojim je u Post 25,22 opisano sudaranje blizanaca Ezava i Jakova u utrobi Rebekinoj. Odlomak iz Knjige Postanka izvještava nas da Ezav, iako stariji, nije nositelj obećanja već, onaj mlađi, Izak jest Božji odabranik. Stoga ovaj implicitni citat mogao bi se iščitati na sljedeći način: Isus koji dolazi kasnije, veći je od Ivana, baš kao što je bio slučaj s Jakovom, rođenim nakon Ezava. Dakle Ivan, iako stariji, nije u središtu pažnje, nije Mesija niti izabranik, nego je to Isus, on koji je Sin Svevišnjega.[14]     

2. Obrezanje (Lk 2,21)

Obrezanje je kao obred inicijacije bio prisutan u običaju mnogih naroda. Vrlo vjerojatno je Izrael preuzeo taj običaj iz davnine i pridao mu religiozno značenje: ono je postalo znak Saveza koji je Bog sklopio s Izraelskim narodom.[15] Obrezanje se najprije usko povezuje s Abrahamom, ocem naroda. Njemu Bog, prema svećeničkoj predaji (Post 17), potvrđuje obećanje brojnog potomstva i zauzimanja sve kanaanske zemlje, ali za razliku u odnosu na Savez s Noom[16], trajanje Saveza sada ovisi i o čovjeku. Nadalje, obrezanje postaje fizički znak što ga svaki muški Izraelac mora nositi na svom tijelu počevši od osmog dana života (Lev 12,3). Tada prolivena krv (usp. Izl 4,26) često će se zvati “krv saveza.”[17] Obrezanje je, dakle, nužan preduvjet za slavljenje Pashe, čime se Izrael izjašnjava kao narod koga je Jahve izabrao i spasio.[18] U svom radu,[19] Darko Tepert, ukazuje kako na temelju zajedničkih elemenata te konteksta prvog i drugog poglavlja Lukina evanđelja, može se reći da u Lk 2,21 imamo direktnu aluziju na Post 21,3-4, gdje se spominje kako Abraham imenuje vlastita sina, a potom ga obrezuje.[20] Tako i Isus, obrezan osmog dana, formalno biva primljen u zajednicu obećanja koja potječe od Abrahama; sada on pravno pripada izraelskome narodu. Zajedno s obrezanjem Luka izričito spominje i nadijevanje naviještenog imena Isus (“Bog spašava”) tako da se već kod obrezanja pogled otvara na ispunjenje onih iščekivanja koja pripadaju biti Saveza.[21]    

3. Očišćenje (Lk 2,22)

Luka u svom djelu zapisuje: “Kad se zatim po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu.”  (Lk 2,22). Njihov pothvat potaknut je zdravstvenim propisom Levitskoga zakonika (Lev 12,1-8). Spomenuti propis zahtijevao je da majka u slučaju rođenja muškog čeda treba provesti četrdesetodnevno vrijeme čišćenja (isključena je iz vršenja bogoslužja), nakon čega je dužna poći u Šator sastanka gdje će prinijeti žrtve[22] kojima će svećenik izvršiti nad njom obred pomirenja, a zauzvrat ona će biti očišćena. Primjećujemo određeno odstupanje između onoga što propisuje Mojsijev zakon i postupka Isusovih roditelja. Odmak uočavamo kod riječi: “njihova čišćenja”.  Zakonski propis očišćenja ticao se samo majke, no intencija autora upućuje nas na neka druga moguća  tumačenja: “Zamjenica ‘njihovoga’ u ovom slučaju može označavati Isusove roditelje, iako starozavjetna tradicija poznaje samo očišćenje majke nakon poroda, a ne i oca. S druge strane, Laurentin je već davno ukazao na mogućnost da bi se ovdje u tipološkom smislu moglo raditi o očišćenju Jeruzalemaca, to jest Židova.”[23] Prema papi Benediktu XVI: “Marija ne mora biti očišćena nakon Isusova rođenja: ovo rođenje donosi očišćenje svijeta. Ali ona je podložna Zakonu i upravo tako služi ispunjenju obećanja.”[24]

4. Posvećenje Isusa (Lk 2,23)

Doslovan prijevod s grčkog izvornika Lk 2,23 glasi: “…kao što piše u zakonu Gospodnjem: Svako muško što otvara utrobu bit će nazvano svetim za Gospodina.” Unatoč prisutnosti formule citiranja, “kao što piše u zakonu Gospodnjem”, u čitavom Starom Zavjetu ne nalazi se niti jedan tekst koji bi doslovno odgovarao Lukinom izričaju. U Knjizi Izlaska nalazimo četiri retka koji sadrže sličan tekst, a to su sljedeći: Izl 13,2; 13,12; 13,13; 13,15b. Svi ovi tekstovi, uz različite preinake, sadrže ideje posvećenja i pripadanja. Naime, Bog kao da polaže pravo na sve prvorođence Izraela jer ih je poštedio prilikom pomora egipatskih prvorođenaca. Oni su, tako reći, bezuvjetno Božje vlasništvo. Upravo zato Izraelski narod dužan je otkupljivati prvorođence svojih sinova u spomen na spasonosno izbavljenje u Pashalnoj noći. U jednom širem kontekstu, govor o pomoru prvorođenaca čini jednu koherentnu cjelinu sa propisom proslave Pashe i Blagdana beskvasnih kruhova, a koji nas zajedno smještaju u prizor izlaska iz Egipta.[25] Izlazak iz egipatskog ropstva pak usko je povezan s obećanjem zemlje danim Abrahamu. Rođenje Isusovo na taj način postaje na razini Lukina evanđelja znak ostvarenja obećanja danih Abrahamu, obećanja koje se odnose na potomstvo, ali i na obećanu zemlju baš kao što je to i vidljivo u aluzijama (usp. Post 15,15; 21,3-4.8).[26]

U Lukinu izvještaju nalazimo još jednu posebnost. Naime, on najprije izričito navodi “pravo pridržaja” Gospodina u odnosu na prvorođenca: “Svako muško prvorođenče neka se posveti (tj. neka pripada) Gospodinu!” (Lk 2,23). Međutim, ono što slijedi ne govori ništa o činu otkupljenja koji Zakon propisuje. Štoviše ni za jedan od spomenutih čina koji je Zakon propisivao nije bilo nužno pojaviti se u Hramu[27], no za Luku je upravo Hram bitno mjesto događanja. Ovdje, na mjestu susreta između Boga i njegova naroda, umjesto čina ponovnog uzimanja (otkupljenja) natrag prvorođenca, događa se javni prinos (predanje) Isusa Bogu, njegovu Ocu. Autor očito želi reći, kako to Ratzinger objašnjava, sljedeće: “Ovo dijete nije otkupljeno i nije vraćeno u vlasništvo roditeljima, nego je, posve suprotno, u Hramu predano Bogu osobno, potpuno je predano u njegovo vlasništvo. Riječ paristánai, koja je ovdje prevedena s “prikazati”, znači i “prinijeti”, kako se događa sa žrtvama u Hramu. U tome se naslućuje element žrtve i svećeništva.”[28] Iz pouskrsne perspektive, ovim prizorom prikazanja Isusa u Hramu, autor očito želi svojevrsnom teološkom mišlju izreći kako je Kristova žrtva zamijenila sve izvanjske starozavjetne žrtve, koje nisu mogle odnijeti grijeha, te kako smo prinosom tijela Isusa Krista posvećeni i otkupljeni jednom zauvijek (usp. Heb 10).

5. Odnos Izraela i narodâ (pogana)

Prema svetome Luki kršćanski Bog je stvoritelj i otkupitelj Izraela. Njegov plan spasenja potječe iz vječnosti, a tom se planu Izabrani narod stalno opire. Djelo Isusa Krista je posljednji i konačni pokušaj milosrdnoga Boga da Izraela privine sebi u zagrljaj i dopre do pogana. Sve ono što Mesija Isus ispunja kao Sin, Spasitelj, Učitelj i Liječnik, ispunja se za Božji narod i za sve narode.[29] U središtu Lk 2,25-35 nalazi se zahvalni proročki hvalospjev pravednog i bogobojaznog[30] čovjeka Šimuna. U istom hvalospjevu Bog je oslovljen kao “gospodar” koji je pripremio spas svim narodima. Izraz “svjetlost  na prosvjetljenje narodâ” je iz prve i druge pjesme o Sluzi Božjem (usp. Iz 42,6;49,6)[31], a on nas upućuje na soteriološki univerzalizam, prema kojemu je Isus postao izbavljenje i spas za sve, a ne samo za Židove.[32]

Autor, u izvještajima Isusova djetinjstva, ne suprotstavlja prvenstvu Židova spasenje poganâ. Navještaji izvanrednih rođenja[33] prikazuju “Izraela” (Lk 1,68) ili “Jeruzalem” (Lk 2,38) kao primatelje spasenja, u ostvarenju plana koji je ukorijenjen u povijesti Izabranog naroda. Odatle proizlazi: “velika radost za sav narod” (Lk 2,10), “spasenje” (Lk 2,30-31), “slava puka njegova Izraelskoga”[34] (Lk 2,32).[35] Jedan moment univerzalizma, koji se nadahnjuje Drugim Izaijom (Iz 42,6; 49,6), povezuje “svjetlost na prosvjetljenje narodima” sa “slavom puka svoga Izraelskoga” (Lk 2,32), a što je jasni pokazatelj da univerzalizam ne znači antijudaizam.[36] Novi odnos između Izraela i narodâ, uspostavljen ovim izvještajem, kršćani će jako dobro prihvatiti. Oni nikada neće nijekati da njihov spas potječe od Izraela kao izabranog Božjeg naroda.[37]

U budućnosti se, prema proroku Šimunu, nazire negativna reakcija židovskog naroda na Božji dar, jer on proriče Mariji da je njezin Sin “postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan.”[38]  U pozadini ovih riječi o propasti u uzdignuću mnogih, naslućuje se proroštvo iz Iz 8,14, u kojemu se samoga Boga označava kao kamen o koga se spotiče i zbog koga se propada.[39] Na temelju tog proroštva spoznajemo duboku povezanost Isusa sa samim Bogom. Bog i njegova Riječ – Isus, jesu “znak” i pozivaju na odluku. Ratzinger to prekrasno tumači pišući: “Čovjekovo protivljenje Bogu ispunja čitavu povijest. Isus se pokazuje kao pravi Božji znak upravo uzimajući na sebe, privlačeći na sebe protivljenje Bogu sve do protivljenja križa.”[40]

6. Utjeha Izraelova (Lk 2,25b)

Prorok Šimun, u Lukinom evanđelju, prikazan je kao pravedan i bogobojazan čovjek, koji iščekivaše Utjehu Izraelovu. (usp. Lk 2,25b). Što je ta Utjeha, odnosno tko će utješiti Izraelski narod? Prolog Deuteroizaijine knjige započinje snažnim riječima utjehe upućenima narodu u Babilonskom sužanjstvu: “Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš” (Iz 40,1). Prorok tješi narod i tako cijela knjiga (Iz 40-55) predstavlja zapravo veliku pjesmu oslobođenja i povratka iz sužanjstva. Teološka poruka proroka Deuteroizaije uokvirena je prologom (Iz 40,1-11) i epilogom (55,8-11). I jedan i drugi dio govore o Božjoj učinkovitosti u povijesnim događanjima, točnije o učinkovitosti njegove riječi, te o utjesi koja dolazi od Boga i koju prorok treba posredovati narodu. Utjeha sadržava Božju spremnost na praštanje narodu što će rezultirati slobodom Izraelaca prema Kirovu ediktu iz 538.[41] U Knjizi je snažno naglašeno spasenje kao temeljna kategorija Gospodinova odnosa prema narodu.[42] Teološki okvir daje nam razumjeti i tajanstven lik Gospodinova Sluge u vidu oslobođenja: on će bez sile i nasilja donijeti svjetlost narodima; bit će solidaran s onima na najnižoj razini i ponijeti će njihove slabosti; unatoč uklanjanju od strane silnika Gospodinovom moći opet će biti “opravdan”; Sluga će biti u stalnom odnosu s Bogom i založit će svoje srce za druge.[43] Kada povežemo cijelu ovu teološku pozadinu Deuteroizaije s teološkim aspiracijama Luke, primjećujemo kako autor u Isusu zapravo vidi konačnu utjehu Izraela, točnije onu: “riječ koja iz mojih usta izlazi i ne vraća se k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah” (Iz 55,11). Tako zaključujemo kako je s Isusom započelo slavno spasenje Izabranog naroda.   

7. Pomazanik Gospodnji

Novozavjetni govor o Isusu iz Nazareta pun je različitih imena, naslova i kvalifikacija[44] kojim Crkva u svojoj vjeri pokušava izreći Isusov identitet. Među njima se nalazi mesijanski naslov Pomazanik Gospodnji (Lk 2,26) koji je uobičajen u deuterokanonskim spisima Staroga zavjeta.[45] Ako se složimo s gotovo nepodijeljenim mišljenjem suvremenih bibličara da su evanđelja tumačenje Isusove povijesti, onda ćemo razumjeti kako je evanđelist tim mesijanskim titulom želio izreći ono što je u povijesti Isusova života bilo više od te povijesti, a što zahtijeva odgovor na pitanje poslanja i biti njegove osobe. Isusov mesijanski identitet prepoznat vjerom Crkve na temelju njegova nauka i djelovanja, njegove dragovoljno prihvaćene smrti i Božje potvrde uskrsnućem, zahtijevao je relekturu starozavjetnih slika Mesije i mesijâ. Razvoj mesijanske ideje u Starom zavjetu nije tekao linearno, nego je povijesno uvjetovan.[46] Unatoč različitim poimanjima[47], svi oblici mesijanizma imaju jedan zajednički nazivnik: nadu, iščekivanje posebnoga izravnog spasiteljskog Božjeg zahvata ili zahvata preko neke pravedne, od Boga obdarene, poslane, zastupničke i posebno prosvijećene osobe, zadnjega posrednika čiji je jamac sam Bog.[48] Taj, dakle, mesija oslobodit će narod od ugnjetavanja i učinit će da zavlada savršena pravda (Ps 72). Upravo taj izravni Božji spasiteljski zahvat evanđelist Luka vrlo slikovito opisuje u “povijesti Isusova djetinjstva.” Ondje se prilikom anđelovog navještenja Mariji obećava kako će Izabraniku “Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova” (Lk 1,32b). Govor o Isusu kao potomku Davidovu upućuje nas na pojam „pomazanik“ i Natanovo proroštvo Davidu. Prorok Natan obećava kralju Davidu da će ga naslijediti jedan od njegovih sinova i da će njegovo kraljevstvo trajati zauvijek (2Sam 7,11-16). Svaki kralj koji je potjecao od Davida bio je “pomazanik” Gospodnji, na hebrejskom mašiah, jer je posvećenje kraljeva obavljano pomazanjem uljem.[49] Dakle, koristeći se titulom Pomazanik Gospodnji, u ranokršćanskoj zajednici evanđelista Luke očito je obećanje mesijanskog potomka Davidova bio važan i bitan ključ čitanja starozavjetnih tekstova. Oni su u Isusu iz Nazareta prepoznali obećanog Mesiju, onoga u čijoj će osobi, unatoč prividnom porazu, sva mesijanska očekivanja, odnosno Božja obećanja, naći svoj vrhunac i ostvarenje. Odatle nastojanje da se naglasi Isusovo davidovsko podrijetlo kao i njegova superiornost u odnosu na kraljevskog pretka, jer David Isusa naziva svojim Gospodinom (Lk 20,41-44).[50]

Zaključak

Isusovo mesijanstvo, prema trećem evanđelju nije postalo očito sa krštenjem već je od samog početka bilo jasno. Tu tezu pisac je potkrepljivao aluzijama na Stari zavjet s kojim se susreo ponajprije preko teksta LXX te je to primjenjivao i pišući Drugo poglavlje svoje knjige.

Jezgra teksta kojega tradicija pripisuje svetom Luki, traži se u Petoknjižju koje je teološka podloga kako za cijelu knjigu, tako i za njezin prvi dio, nazvan Evanđelje djetinjstva Isusova. U obrezanju se ispunilo starozavjetno iščekivanje novoga i vječnoga saveza na obećanom Mesiji koji je od toga čina i formalno postao član Izraelskog naroda. Nadalje u sceni očišćenja svijet se pripravio za Njegov dolazak, a u posvećenju, gledanom iz postuskrsne perspektive, koje se zbilo u hramu, važnom mjestu židovskog naroda, ali i trećeg evanđelja koje u njemu i počinje i završava i dogodila se zamjena starozavjetnih žrtava koje nisu mogle odnijeti grijehe i početak priprave za novu i savršenu žrtvu koja će to učiniti. Dolaskom Mesije Bog je još jednom pokušao privesti k sebi svoj izabrani narod i zato je po Šimunu stigla u hram utjeha Izraelova, no ta utjeha postala je svjetlo na prosvjetljenje svih naroda iz čega vidimo jasnu teologiju univerzalnog spasenja koje se oslanja na starozavjetni tekst iz deuteroizaije. Konačno da se u Isusu iz Nazareta očituje Mesija koji će ispuniti Natanovo proroštvo o vječnom trajanju kraljevstva kojega će uspostaviti Davidov nasljednik pokazano je titulom pomazanik Božji.

Sve napisano bjelodane je iz analiziranog poglavlja te smo time dokazali tezu kako je ono ovdje stavljeno upravo kao dokaz očitovanja Isusovog mesijanizma gledanog iz postuskrsne perspektive na temelju Starozavjetnih tekstova te ono kao takvo služi da se učvrsti vjera u Uskrsloga zajednice kojoj je upravljeno treće Evanđelje.

 

 

[1] Usp. Paul-Gerhard MÜLLER, Lukino evanđelje, Zagreb, 1996., 7.

[2] Usp. Isto, 28.

[3] Usp. Isto, 27.

[4] Usp. Isto, 28.

[5] Paul-Gerhard MÜLLER, Lukino evanđelje, 28.

[6] Isto.

[7] Usp. Joseph RATZINGER/ BENEDIKT XVI., Isus iz Nazareta, Djetinjstvo Isusovo, Split, 2011., 93.

[8] Usp. Paul-Gerhard MÜLLER, Lukino evanđelje, 16.

[9] Usp. Isto,13.

[10] Isto.

[11] Darko TEPERT, Implicitni navodi Petoknjižja u Lk 1, u: NEKA IZ TAME SVJETLOST ZASINE, Zbornik radova u čast prof. dr. sc. Adalbertu Rebiću, M. Cifrak – N. Hohnjec(ur.), Zagreb, 2007., 412.

[12] Darko TEPERT, Citati Petoknjižja i aluzija na njega u Lk 2, u: U SLUŽBI RIJEČI I BOŽJEGA NARODA, Zbornik radova u čast mons. dr. Mati Zovkiću, M. Josipović – B. Odobašić – F. Topić, Sarajevo, 2007., 232.

[13] Autor se, kako je već pokazano, služi grčkom Septuagintom kao svojim temeljnim starozavjetnim tekstom.

[14] Usp. Darko TEPERT, Citati Petoknjižja i aluzija na njega u Lk 2, 232.

[15] Usp. Claude WIÉNER, Obrezanje, u: Rječnik biblijske teologije, III, Zagreb, 1988.,736-739.

[16] U Savezu s Noom duga kao znak Saveza ovisi samo o Bogu, baš kao i održavanje odredbi Saveza (neće biše biti potopa), sada se težište premješta i na odgovor čovjeka. 

[17] Usp. Claude WIÉNER, Obrezanje, u: Rječnik biblijske teologije, III, 737.

[18] Usp. Isto.

[19] Usp. Darko TEPERT, Citati Petoknjižja i aluzija na njega u Lk 2, 229.

[20] Ovaj citat preveden doslovno iz grč. izvornika LXX glasi: “… i prozva Abraham ime svoga sina koji mu se rodio, što mu ga rodi Sara, Izak. Obreza potom Abraham Izaka osmoga dana, kako mu je zapovijedio Bog.”

[21] Usp. Joseph RATZINGER/ BENEDIKT XVI., Isus iz Nazareta, Djetinjstvo Isusovo, 93.

[22] Autor u 2,24 piše da su za Marijino očišćenje prinesene dvije grlice ili dva golubića. To je bio prinos siromašnih obitelji. Ovim primjerom Luka potkrepljuje svoj teološki naglasak na važnosti siromaštva. 

[23] Darko TEPERT, Citati Petoknjižja i aluzija na njega u Lk 2, 216., bilj. 4.

[24] Joseph RATZINGER/ BENEDIKT XVI., Isus iz Nazareta, Djetinjstvo Isusovo, 94.

[25] Usp. Darko TEPERT, Uvod i egzegeze Starog zavjeta I. Petoknjižje i Prednji proroci. Skripta za privatnu uporabu studenata. Zagreb, 2010., 52-53.

[26] Usp. Darko TEPERT, Citati Petoknjižja i aluzija na njega u Lk 2, 217-220.

[27] Cijena otkupljenja iznosila je pet šekela i moglo je se u cijeloj zemlju platiti bilo kojem svećeniku u roku od mjesec dana nakon rođenja djeteta.

[28] Joseph RATZINGER/ BENEDIKT XVI., Isus iz Nazareta, Djetinjstvo Isusovo, 95.

[29] Usp. François BOVON, Vangelo di Luca,(I-III), Brescia, 2005., 35.

[30] “On živi u osobnoj okrenutosti Bogu. On je na nutarnji način blizu Hrama, živi u susretu s Bogom i iščekuje «Utjehu Izraelovu». Živi okrenut prema otkupiteljskoj stvarnosti, prema Onomu koji će doći.” Joseph RATZINGER/ BENEDIKT XVI., Isus iz Nazareta, Djetinjstvo Isusovo, 96.

[31]Tako je Isus poistovjećen sa tajanstvenim likom Sluge Božjega koji univerzalno, svim narodima nosi Božje svjetlo. Usp. Joseph RATZINGER/ BENEDIKT XVI., Isus iz Nazareta, Djetinjstvo Isusovo, 97.

[32] Usp. Paul-Gerhard MÜLLER, Lukino evanđelje, 39.

[33] Misli se na rođenje Ivana Krstitelja i Isusovo rođenje.

[34] Riječ o Izraelovoj slavi u utješnim je riječima proroka Izaije upravljena uplašenom Izraelu kojemu se naviješta pomoć Božje spasonosne moći (usp. Iz 46,13). Usp. Joseph RATZINGER BENEDIKT XVI., Isus iz Nazareta, Djetinjstvo Isusovo, 97.

[35] Usp. PAPINSKA BIBLIJSKA KOMISIJA, Židovski narod i njegova sveta Pisma u kršćanskoj Bibliji, Zagreb, 2003., br. 74 (dalje ŽN).

[36] Usp. ŽN, br. 74.

[37] Usp. Paul-Gerhard MÜLLER, Lukino evanđelje, 39.

[38] Usp. Raymond Edward BROWN, Uvod u Novi zavjet, Zagreb, 2008., 230.

[39] Usp. Joseph RATZINGER/ BENEDIKT XVI., Isus iz Nazareta, Djetinjstvo Isusovo, 98.

[40] Joseph RATZINGER/ BENEDIKT XVI., Isus iz Nazareta, Djetinjstvo Isusovo, 98.

[41] Usp. Božo LUJIĆ, Starozavjetni proroci, Zagreb, 2010., 357-358.

[42] Usp. Isto, 367.

[43] Usp. Isto, 369.

[44] Za Isusa se u Novom zavjetu rabi pedesetak naziva.

[45]Usp. Marinko VIDOVIĆ, Proročki mesijanizam. Kršćansko poruka otvorena židovstvu, u: Bogoslovska smotra, 85 (2015.) 2, 503 –537. 

[46] Odlazak u babilonsko sužanjstvo usmjerava mesijanske nade izvan kralja i kraljevstva (Prvi Izaija, Jeremija, Ezekiel); raspad Babilonskog Carstva usmjerava ih prema mesiji proroku i patniku (Drugi i Treći Izaija, Hagaj); Perzijsko Carstvo usmjerava ih prema dvojici mesija (Zaharija); raspad Perzijskog Carstva i uspon Aleksandra Velikoga usmjerava ih prema poniznosti i sveopćem miru (Drugi Zaharija). Postoji i niz biblijskih knjiga s kraja Staroga zavjeta u kojima iščekivanje mesije nije ni spomenuto (1 i 2 Mak, Tob, Jdt, Bar, Prop, Mudr). Usp. Marinko VIDOVIĆ, Proročki mesijanizam. Kršćansko poruka otvorena židovstvu, 504., bilj. 51.  

[47] Mesijanska očekivanja prisutna su u židovstvu kroz cijelo postegzilsko vrijeme, a posebno su bila snažno naglašena u novozavjetno vrijeme. Ova mesijanska očekivanja dobila su različite oblike, jer su različite mesijasnke sljedbe prilagođavale opću ideju mesijanskog očekivanja vlastitom shvaćanju Mesije (Pomazanika). Postojala su tri glavna pravca mesijanskog očekivanja: Mesija-kralj, Davidov potomak; Mesija-svećenik, Aronov potomak; transcendentalni Mesija, a nazivan je Sin Čovječji. Uz očekivanje nacionalno-regionalnog Mesija, koji će uništiti neprijatelje i osloboditi (očistiti) Jeruzalem, očekivan je i univerzalni Mesija, koji će uspostaviti vječno Božje kraljevstvo za sve ljude i za sve narode. Usp. Anto POPOVIĆ, Novozavjetno vrijeme. Povijesno-političko i religiozno-kulturno okruženje, Zagreb, 2007., 247.     

[48] Usp. Marinko VIDOVIĆ, Proročki mesijanizam. Kršćansko poruka otvorena židovstvu, 512.

[49] Usp. ŽN, br. 62.

[50] ŽN, br. 63.


Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *