Liturgijska simbolika u korizmi

Korizma se ponavlja svake godine i uvijek nam je to neki prijelaz, mijena vremena koja u sebi ima pečat nade, jer hodamo prema određenom cilju. Čim započnemo korizmeni hod pred nama je već Uskrs, svijetlo, novi život, pobjeda nad grijehom, pobjeda nad smrću.

Korizma je hod prema Pashalnom otajstvu, što je posebno naglašeno u službi Riječi. Svake godine na prvu i drugu korizmenu nedjelju čitamo izvještaje o Isusovoj kušnji u pustinji, odnosno o Preobraženju Gospodinovu. U preostalim korizmenim nedjeljama ove liturgijske godine (B) na izravniji je način istaknuta upravo kristološka tema Isusova puta prema Pashi, a što je tematizirano kroz odlomke iz Evanđelja po Ivanu. U treću korizmenu nedjelju čut ćemo izvješće o čišćenju hrama govori o „novome Hramu“ koji će biti srušen i za tri dana opet podignut (Iv 2,13-25); zatim u četvrtu korizmenu nedjelju slušat ćemo odlomak inspiriran Mojsijevim podizanjem zmije u pustinji naviješta da će Sin Čovječji biti podignut da bi svatko tko u njega vjeruje zadobio život vječni (Iv 13,14-21); te u petu nedjelju korizme imat ćemo evanđelje o slici zrna koje umire kao proglas nužnosti Isusova silaska u smrt da bi mogao iz smrti ustati i svima darovati novi život (Iv 12, 20-33).[1]

Iz nedjeljnih Evanđelja možemo primijetiti da nije smisao korizme ostanak u pustinji, niti joj je plodnost u beživotnosti pepela, odricanja i pokore. „Sva naša korizmena djela, zajedno s postom i pokorom, pronalaze svoje osmišljenje i plodnost tek ako ih živimo kao uzdarje za darovanu milost, a ne kao preduvjet milosti.“[2] Milost nam je već osigurana po muci, smrti i uskrsnuću Gospodina našega Isusa Krista. Stoga je korizma hod prema svetom trodnevlju i poziv na poniranje u Pashalno otajstvo. Plodnost i smisao korizme leži u Kristovoj Pashi „koja otvara put našem prijelazu (pashi) iz života u Život.“[3]

Djela pokore nisu nešto čime mi zadobivamo milost ili postižemo svetost. Bog nije trgovac niti dijeli milost po mjerama ljudske logike. Ja sada u korizmi postim, a ti meni onda Bože daj uspjeh, zdravlje ne znam ti ja što. NE! Milost je besplatni Božji dar koji Bog nudi svakome po svojoj mjeri, tj. u izobilju, a može ju primiti tko god želi. No, to ne znači da ne trebamo činiti djela pokore niti da su ona nebitna i beskorisna. Ona nam upravo pomažu spoznati ljepotu dara Božjega te nam trebaju pomoći izgraditi radosni odnos s Bogom.

Taj susret čovjeka i Boga u korizmi se na simboličan način prikazuje ljubičastom bojom. Ljubičasta je sekundarna boja koja se dobije miješanjem plave i crvene. Vjerujem da svakoga plavetnilo asocira ili na nebo ili na more. I more i nebo slika su beskraja, dubine, nedokučivoga, tajanstvenoga. Plava boja u nama nerijetko pobuđuje mir i potiče nas na kontemplaciju, stoga možemo reći da upućuje na duhovno. Dok je crvena boja, s druge strane, najsnažnija boja i kao takva predstavlja akciju, ljudsko djelovanje. Miješanjem tih dviju boja kao plod dobivamo ljubičastu u kojoj možemo prepoznati životni, djelatni susret čovjeka s duhovnim, otajstvenim. U liturgijskim slavljima u tzv. jakim vremenima korizmi i došašću ljubičasta nije boja pokore niti žalosti, nego boja koja našu pokoru i trud koji poduzimamo u korizmi (i u došašću) zaodijeva u iskustveni susret s otajstvom. Ona pokori (i tuzi) daje obličje radosnog susreta.[4]

Misnim čitanjima i liturgijskom bojom Crkva nas potiče da sve više poniremo u otajstvo kojemu idemo u susret. Odazovimo se tome pozivu i hodimo radosno kroz ovo korizmeno vrijeme jer „sad je vrijeme milosti sad je vrijeme spasa“ (2 Kor 6,2).

[1] Ante Crnčević, Od pepela do ognja korizmeni itinerarij vjere, Živo vrelo 2 (2007.), 9.

[2] Isto, 7.

[3] Isto, 11.

[4] Usp. Ante Crnčević, Liturgijski kanon boja obojenost liturgije za vjeru u boji, Živo vrelo 7 (2006.), 12.14.


Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *