Korizma – put povratka Ocu

Početak i svršetak premda su po sebi naizgled dvije oprečne stvarnosti, ipak u stvarnosti stoje u međuodnosu jer imaju isti izvor i uvir, samoga Boga. Zato sv. Ivan kaže za njega u Otkrivenju da je Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak! (22,13). Tako, čini se, početak u sebi već sadrži kraj, a kraj vraća na početak. Pokušajmo sada unutar ovoga konteksta razmotriti izbliza liturgijsko vrijeme u kojemu se nalazimo.

Na Pepelnicu, koja označuje početak korizme, Crkva u liturgiji riječi svake godine naviješta i opetovano daje na razmatranje odlomak Evanđelja po Mateju (Mt 6,1-6.16-18) u kojem se donose smjernice kako hoditi u korizmi. To su milostinja, molitva i post, ali sa snažnim naglaskom da to bude življeno u skrovitosti ne na ljudski, već božanski način kako bismo bili ozdravljeni od zloće vlastitih srdaca. Gospodine, započinjemo korizmu posta, molitve i bratske ljubavi. Udijeli nam jakost protiv navala duha zloće i ustrajnost u dobrim djelima (Zborna molitva, Pepelnica).

Zanimljivo je da i u odabiru Evanđelja na Čistu Srijedu biva izabran upravo odlomak u kojemu Isus u prvi plan stavlja Oca. U njemu slušamo da sav naš napor, rad na sebi treba biti usmjeren prema Njemu i to ne u mnoštvu riječi i asketskom junaštvu koje privlači pažnju na sebe već u skrovitosti srca. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti (Mt 6,4.6.18). Budući da smo stvoreni na sliku Božju koji živi i djeluje u skrovitosti, to znači da se Oca ne može vidjeti doli putem iskustva vjere koja ga upoznaje istim onim nutarnjim stavom kojim on ide ususret nama. Otac se susreće i upoznaje u skrovitosti.

Ovo nam daje na razmišljanje činjenicu da je istinski protagonist korizme zapravo Otac. On stoji na početku života Trojstva, Stvaranja, djela spasenja… On je i početak ovoga milosnog vremena ispovijedanja u kojemu smo pozvani prihvatiti ponudu spasenja i upoznati Njega čineći upravo navedena djela na način Njegova Sina. Naglasak stoga ne stoji na našem činjenju, odricanju, asketskim djelima već u otvaranju svojega pogleda Ocu koji nam daje samoga sebe u svome Jedinorođencu. Lijepo su to znali reći oci da se Bog zapravo ne nalazi na vrhuncima asketskih djela, već u dubinama naših grijeha gdje ga susrećemo kako nosi sav teret ranjene ljudske naravi. Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni (Iv 3,16). Ovaj njegov čin prema nama uopće nije samorazumljiv i prirodan božanskome životu i naravi, ali je stoga još više uzvišen i privlačan ljudskoj naravi.

Prema tome smo pozvani staviti se ispred Protagoniste i dati se pokrenuti od njega. Pokrenuti se u istu onu usmjerenost i otvorenost kojom Otac ljubi Sina i Sin Oca. Ovo se potvrđuje i činjenicom da su zborne molitve svih nedjelja u korizmi upućene Ocu. Naravno, On kao početak nema sam u sebi svrhu (kao ni korizmeno vrijeme kao takvo) već sve usmjerava prema Pashi. U nj se nalazi potpuni izraz Očeva skrovitog ispraženjenja koje poprima konkretno lice ljubavi u osobi Isusa Krista koji se za nas predao na drvetu križa. Stoga se Crkva Ocu neumorno obraća i upućuje mu svoju molbu: Gospodine, Bože naš, tvoj se Sin iz ljubavi za svijet predao u smrt. Daj da i mi tvojom pomoću odvažno stupamo putem njegove ljubavi. (Zborna molitva V. koriz. nedj.).

Iz ovoga se jasno vidi da put naše korizme treba ići stopama Sina da bismo mogli zajedno s Njim proslaviti otajstvo Pashe našega života. Konačno, sve ovo kao da ostaje pomalo nedorečeno i nejasno za čovjeka dok se on ne obuče u Silu odozgo (usp. Lk 24,49). Kada se dosegne Uskrs kao točka kojoj korizmeno vrijeme u svojoj biti gravitira, ona na neki način postaje dvotočka koja nas kroz pedeset dana vodi prema događaju Pedesetnice u kojemu primajući Duha postajemo sinovi i kćeri u Sinu koji nas vraća našem početku i uviru, Ocu. Tako se u Ocu početak i kraj susreću. U Sinu božanstvo i ljudskost spajaju. U Duhu milost i napor (askeza) oplođuju. Bila vam svima blagoslovljena Korizma.

Komentiraj