Religioznost i totalitarni režimi

U ovom radu pokušat ćemo pobliže analizirati dva fenomena koji su uvelike utjecala na razvoj čovjekove svijesti i njegovog pogleda na vlastitu egzistenciju. Kako uopće pristupiti toj temi? Prije svega ćemo se pozabaviti definiranjem i analizom pojmova religija i totalitarizam u onoj mjeri u kojoj nam to dopušta sama tema ovog rada. A zatim ćemo sagledati problematiku njihova odnosa koja se očituje kroz velike totalitarne režime koji su obilježili dvadeseto stoljeće: fašizam, nacizam i komunizam. Kroz samu njihovu unutrašnju strukturu tj. neku vrstu unutarnje dinamike samih tih režima pokušat ćemo sagledati u kojoj mjeri su oni bili zapravo neka vrsta religije ili barem njezin nadomjestak i jesu li zapravo preuzeli religijsku strukturu. Hitler je kažu smatrao da ima sveto pravo vladati nad Nijemcima. Takva su mišljenja i teorije redovito postajale ideologijama, a svaka ideologija redovito postaje instrumentom vlasti, vladanja pa i manipulacije čovjekovom sviješću o samome sebi te njegovom savješću[1]. Zapravo ideologija postaje neka vrsta kvazi vjerovanja kroz koje se pokušava zahvatiti sam um i volju pojedinca te kroz to instrumentalizirati njegovu savjest te se čovjek postepeno počinje i osjećati sve više krivim ako ne prihvaća vladajuću ili se ne može složiti sa vladajućom ideologijom. Baš tu dolazi na vidjelo sva totalitarnost takvih režima.

U radu ćemo se, upravo kroz neke indikatore poput ideologije, kulta, raznih simbola te vjerovanja u državu poput fašizma ili rasu poput nacizma, koji dovode do čovjekova spasenja, pozabaviti time koliko su povezani religija i totalitarizmi i u kojoj se je mjeri zapravo koristio osjećaj čovjekove naravne religioznosti za opstanak takvih režima i njihovu sakralizaciju. Totalitarni režimi su unatoč svim strahotama pomalo fascinirali i pronalazili zagovornike i pristalice, a sa druge pak strane mnoge njihove protivnike dovodili do osjećaja nemoći, obeshrabrenosti i izrevoltiranosti[2]. Možemo se osvrnuti samo na nostalgiju koja prevladava u svim bivšim zemljama komunističkog bloka. A zanimljivo je za primijetiti kako bivši komunisti putem demokratskih izbora ponovno dolaze na vlast. Od kuda takvim velikim pošastima dvadesetog stoljeća snaga da fasciniraju velik broj sljedbenika pa možemo reći i većinu naroda nekih država? Zanimljivo je da se teoretičari totalitarizama nisu usudili davati prognoze o njihovu nestanku, a svi su bili dosta iznenađeni brzinom propadanja istočnog komunističkog bloka.  

  1. Religioznost i religija

Ako promatramo ljudski rod od najranijih vremena prapovijesti pa do današnjih dana nećemo naći civilizaciju u kojoj sveto nije prebivalo, religijski fenomen očito prati čovjeka od njegova postanka. Možemo reći kako je čovjek po svojoj naravi homo religiosus ili naturaliter religiosus. Još je Platonovac Plutarh rekao kao je putujući svijetom moguće naći grad bez utvrda i pisma, bez kralja i kuća bez bogatstva i novca, bez glumišta i škola, ali da još nikada niko nije vidio niti će vidjeti grad bez bogova i hramova grad u kojem ljudi ne mole niti prikazuju žrtve božanstvima, ne dozivaju vrhovno dobro i ne otklanjaju demonsko zlo.[3] Čovjek kroz religiju nalazi smisao svog postojanja nadilazi svoju konačnost te traži put prema budućnosti.[4] Makar neupitno vidimo rasprostranjenost religioznog fenomena teško ga možemo odrediti tj. svesti na jednu definiciju. Zapravo pod pojmom religija nalazimo vrlo suprotne i različite sadržaje. Prvi problem u definiranju religije dolazi od samog predmeta istraživanja znanosti religiogije iz razloga jer je on mnogoznačan. Prema tome u religiju spadaju različita učenja i vjerovanja koja je teško staviti pod zajednički nazivnik npr. možemo krenuti od raznih kanibalističkih orgija i kultnih magija doći na sasvim suprotnu stranu visokoetičnih vrijednosti kršćanstva ili sofističke mistike sjedinjenja s Bogom.

Shvaćanje religije ovisi i o znanstvenoj metodi koju uzimamo kako bi definirali religiozni fenomen. Teologija, povijest, sociologija različito određuju sam fenomen religije npr. teologija određuje religiju u okvirima svoje objavljene vjere, filozofija pak u okvirima racionalne spoznaje a psihologija u okvirima duševnog iskustva.[5] Svaka od tih metoda određuje i konačnu definiciju religije. Ipak kako bismo imali konkretniji predmet obrade u ovom radu iznijet ćemo dvije definicije najprije religioznosti zatim religije. Religioznost je ljudski fenomen, unutarnji odnos pojedinca, svojstvo čovjeka kao osobe. Religija je sustav shvaćanja, vjerovanja, ponašanja, obreda i ceremonija, pomoću koje pojedinci ili zajednica stavljaju sebe u odnos s bogom ili s nadnaravnim svijetom i često u odnos jednih s drugima, a od religijskog sustava osoba dobiva niz vrednota prema kojima se ravna i prosuđuje naravni svijet.

  1. Totalitarni sustavi

Totalitarni sustavi su politički sustavi ili bolje rečeno mehanizmi. Čije je glavno obilježje sila koja drži pod kontrolom cjelokupnu stvarnost[6]. Svima su više – manje poznati ovi podaci. Godine 1917. komunisti su u Rusiji osvojili vlast, osnovali Sovjetski Savez te ostvarili totalitarni sustav u njemu. Godine 1922. na vlast u Italiji dolazi Benito Mussolini i uvodi totalitaristički fašizam. 1933. godine na vlast u Njemačkoj dolazi Adolf Hitler te započinje svoj pohod ka totalnoj vlasti[7]. Jedan od glavnih razloga zbog kojih ovakvi režimi zadobivaju vlast je poslijeratni poredak u Europi sa kojim većina nije bila zadovoljna: ni poraženi npr. Njemačka, a niti pobjednici npr. Italija. U Njemačkoj koja je nakon Versajskih ugovora bila potpuno ponižena skupljala se tijekom godina sve veća koncentracija nezadovoljstva i frustracije. Ne trebamo ni zanemariti veliku gospodarsku krizu tridesetih godina koja je takve režime samo učvrstila. No, ako zagrebemo ispod površine vidjet ćemo kako su oni zapravo reakcija na modernitet koji je potkraj 19. stoljeća odveo čovjeka u nihilizam.

Čitava moderna kultura imala je obilježje okretanja prema čovjeku. Ali njeno Shvaćanje slobode koja je vođena logikom vlastitog razvoja nekako je samu sebe potkopavala. Govor o čovjekovom dostojanstvu neodvojiv je dio zapadne baštine. Tome su naravno doprinijele i prosvjetiteljsko – liberalne postavke. No, krajem srednjeg vijeka kada su se rušile društvene vjerske i političke strukture sloboda je otrgnuta od čovjekove prirode i vjerske tradicije. Ona je postala neuvjetovana i definirana. U tom modernom shvaćanju slobode krije se i opasnost. Pokušaji slobode koja se utemeljuje u samoj sebi vodili su u provaliju. Napast je pak totalitarizma u tome što on zapravo obećava sigurnost, red bolju budućnost bez obzira na koji način, ali pruža okvir u kojem pojedinac dobiva povjerenje u bolji život. Uvjerenje da postoji realna, a ne samo hipotetska razlika između dobra i zla. Totalitarizam čovjeku omogućuje vjeru u smislen poredak iz kojeg se rađa uvjerenje u stvarnost koja nas obuhvaća, a takvu vjeru je izvan religiozne tradicije nemoguće pronaći.[8]

2.1. Ideja kao temeljni element

Mnogi autori govore o ideji kao temeljnom elementu na kojem se grade totalitarni režimi. Herman Rauschhning smatra da je dolazak nacizma na vlast u Njemačkoj posljedica ujedinjenja dvaju antiliberalizama socijalnih kategorija tj. konzervativne i antiliberalne elite.[9] Njima je nacizam zapravo nudio određeni nauk, ideju i razlog za djelovanje i opstanak, a poniženim masama je vraćao osijećaj samopoštovanja i nadu za ponovnu pobjedu nad neprijateljem.[10] Prema mišljenju Hannah Arendta totalitarizam je zapravo izvorni oblik despotizma radi se o svojevrsnom sustavu kolektivnog delirija koji kulminira u ludilu razaranja svega drugačijeg[11]. Ustvari totalitarizam bismo mogli okarakterizirati kao ideokraciju, utopijsku misao koja raspolaže nasiljem i čvrsto je vezana s vlašću koja je sastavni dio totalitarnog vladanja. Neke od karakteristika totalitarne države su ove: pravo državnog autoriteta je neograničeno, a ciljevi pojedinca moraju se poistovjetiti sa ciljevima države. U takvim režimima ne postoji razlika između društva i države. Društvo se zapravo poistovjećuje sa državom. Sve odluke donose se u vrhu monopola partije koja putem države točnije rečeno narodnog zastupništva prenosi svoju volju na narod putem raznih propagandnih instrumenata i snagom svojeg autoriteta čiji izvor ima eshatološke karakteristike. Važno je još za spomenuti kako mnogi autori u ove karakteristike ubrajaju i načelo totalnosti tj. proširenja vladavine na čitav svijet. Mogli bismo ovu karakteristiku povezati sa misionarstvom u obrnuto proporcialnom smislu.

  1. 2. Ideologija kao Credo

Ako govorimo o fenomenu religioznosti i totalitarizmu nikako nemožemo preskočiti ideologiju koja u svjetovnoj dimenziji ima ulogu svetoga ali je i njegovo najveće izopačenje. Mogli bismo reći kako ona u totalitarnim sustavima ima ulogu creda tj vjerovanja. Ona je zapravo logika, ideja političkog učenja kojem svi moraju pristupiti ako žele biti dio zajednice te se sa njom instrumentalizira čovjekova svijest. Ideologija daje odgovore na cjelokupan proces čovjekova razvoja od tumačenja prošlosti do davanja odgovora na zamršenu sadašnjost te pokazivanja puta u bolju budućnost koja poprima eshatološke karakteristike. Totalitarna ideologija svoju strukturu gradi na mitovima. Prvi od stupova na kojem počiva totalitarna ideologija i sustav je pretjerano veličanje tradicije i zahtjev povratka na izvore. Taj prenaglašen poziv vračanju na početke argumentira se time da čovjek kroz to ponovno zadobiva osijećaj za autoritet.[12] Sljedeći stup se naslanja na ovaj prvi, a on je mit o postojanju partije tj. neke skupine ili vođe koji imaju vlast temeljenu na vlastitom prosvjetljenju da vodi revolucionarne promijene za dobrobit naroda. U provedbi revolucionarnih promjena dozvoljeno je nasilje nad onima koji nisu istomišljenici. Postojanje monopolističke državne partije jedna je od nužnosti totalitarnih sistema.[13] Ona zapravo učvršćuje poredak i stvara jednu zaokruženu cjelinu. Uloga vođe u totalitarnim sustavima možda je najzanimljivije pitanje . Vođa je nepogrešiv neograničen u vlasti njegova volja se positovjećuje sa vrhovnim zakonom. On zapravo postaje neka vrsta idola. Npr. u bivšoj Jugoslaviji se rođendan Josipa Broza slavio kao dan mladosti povodom kojeg se nosila štafeta. Nošenje štafete se je odvijalo po određenom ritualu kojeg je pratio određeni ushit i veselje kao da je posrijedi crkveni blagdan. Za vrijeme kulturne revolucije u Kini komunistički režim tj. maiozam je totalno sakralizirao svoga vođu; poznata je praksa prinošenja molitava Mao ce Tungu da pošalje kišu i podari obilan urod riže. Sljedeća karakteristika koja je specifična za totalitarne režime je veličanje države koji je svoj vrhunac dostiglo u nacionalsocijalizmu. Država u takvim sustavima zapravo postaje vrhovna svijest nacije, etička bit, apsolutna moralna vrijednost kojoj se svaki pojedinac mora podvrgnuti. Država zapravo postaje prostor spasenja za svaku jedinku.

  1. Fašizam, nacizam, komunizam

3.1. Fašizam

Parola fašističke omladine u Italiji bila je: „Vjerovati, slušati i boriti se“. Komunitarizam, zajedništvo, država osnova je talijanskog fašizma. Gledajući ovu krilaticu fašističke mladeži možemo primijetiti kako totalitarni sustav mobilizira u čovjeku upravo religiozni osjećaj kroz koji mu stvara osjećaj odanosti ideji. Svaka religija ima jedan određeni moralni konsenzus po kojem se čovjek ravna. Svaka religija ima svoja pravila svoj „dekalog“. Iznevjeriti to znači počiniti grijeh. Krepost solidarizacije svih slojeva u društvu koja traži izjednačavanje svih u trpljenu, atraktivna je za mnoge slojeve društva. Fašizam je pogodio onaj mobilizacijski faktor naroda tadašnje Italije. Talijanski filozof Giovani Gentile, neohegelijanac, pokušao je fašizam zaokružiti u filozofsku teoriju. Gentile je tvrdio kako fašizam nastoji ostvariti viši zajednički cilj naroda, a ne sebične interese pojedinca koja naglašavaju liberalizam i demokracija[14]. Po njemu je fašizam bio izrazito idealističan i duhovan sustav. Fašizam je gledao na državu kao ostvarenje najvrijednijih duhovnih ciljeva naroda. Mussolini je Gentileovom nacrtu fašizma koji je odisao neohelegijanizmom pridodao i elemente preuzete od krajnje ljevičarskih mislilaca osobito Georgea Sorela, Charlesa Peguyja te anarhista. Mussoliniju se kod anarhista jako svidjela ideja nasilja. Mussolini je smatrao kako je nasilje sredstvo osvježenja naroda. Iz toga bismo mogli pobliže propitati fenomen nasilja posebno rata kao organiziranog nasilja koje se pretvara u religijski obred[15]. Ako pogledamo iz perspektive sociologijske škole funkcionalizma rat bismo mogli uvrstiti u obred. On na prvi pogled remeti redovito funkcioniranje društva. Da bi se rat izbjegao i preduhitrio njega je već čovjek primitivnih zajednica smjestio u prostor obreda. Tako ga pokušava nadzirati i nadvladati jer rat zapravo preokreće pravila ponašanja i običaje. U vrijeme rata religija pak budi snažan osijećaj vjere, nade, odvažnosti, pouzdanja. Da bi ljudi što lakše podnijeli razarajuće stanje rata pretvaraju ga u obred, krvavu borbu u svetu igru, pobjede u raskošne vjerske blagdane, a poraz u tabue. Besmisao rata dobiva smisao u njegovoj transformaciji u obred tj. religijski čin. Na taj način religija tj. religiozni čini služe učvršćivanju naroda, društva, te mobilizaciji svih vrlina i sposobnosti.

  1. 2. Nacizam

 Nacizam bi mogli okarakterizirati kao ekstremnu verziju fašizma koja se razvila u Njemačkoj. Nacizam na prvo mjesto stavlja rasu za razliku od talijanskog fašizma koji veliča državu. Umjesto povijesnog prava nacizam uzima prirodni zakon koji daje narodu osjećaj nadmoći izabiranja i posebnosti. Nacizam njemačkom narodu pripisuje apsolutnu nadmoć, a toj nadmoći pridružuje i ideju o čistoj rasi koja je neka vrsta izabranog naroda. U srcu nacizma je antisemitizam i potreba za eliminacijom svih nižih rasa. U nacizmu vođa ima daleko snažniju ulogu nego u fašizmu. Hitler je bio jedan i nepogrešiv sa gotovo svetim pravom vladanja čije se odluke ne preispitivaju. Dok je u Italiji kao organ neke vlasti i kontrole barem formalno postojao kralj te Veliko fašističko vijeće stoga bi se dalo pozabaviti pitanjem u kojoj mjeri je jaka uloga vođe u talijanskom fašizmu. Veliku ulogu u nacističkoj vladavini također je imao rat koji je zapravo sakraliziran putem ideologije . Primjer za to je stvaranje slike križarskog rata od strane njemačkog propagandnog stroja pri pohodu na istok. A zanimljiv primjer su i riječi koje su njemački vojnici nosili na svojim odorama. „Gott mit uns“ zapravo su one klasični primjer manipuliranja čovjekovim religioznim osjećajem.[16] U fašizmu i nacizmu nasilje je sakralizirano i zapravo je neka vrsta očitovanja života. Mogli bismo zaključiti kako je mitska i ritualna sastavnica u nacizmu bile najzastupljenija. Sjetimo se velikih nacističkih skupova poput onoga u Nünbergu, a i sama svastika dolazi iz hinduističke tradicije.

  1. 3 Komunizam

Prema Marxističkom mišljenju ishodište ljudskog života nalazi se u materijalnoj proizvodnji.[17]

Iako komunizam karakterizira ateizam i borba protiv svake svjetske religije paradoks se nalazi upravo u tome da je komunizam možda i najviše obilježen religioznošću. Pri pokušaju ukidanja starih religija i brisanja onostranosti komunizam je zapravo sam postajao kultom, sam je sebe stavio na mjesto religija. Umjesto da pod naletom ateističkog komunizma religija izumre ona je samo promijenila formu. Transcedentno je zapravo izgubivši formu postalo imanentno. Komunizam je sve više postajao kult, a pogotovo nakon Lenjinove smrti 1924. Mumificirani Lenjin zapravo je postao božanstvo, a njegov mauzolej hodočasničko mjesto. Za mnoge intelektualce između dva svjetska rata Moskva je postala obećana zemlja u kojoj su se događala mnoga obraćenja na komunizam, ali i gubici vjere u taj sustav. Mesija je zapravo postao Marx, izabrni narod postaje proleterijat, Crkva zapravo postaje Partija koja nadilazi definiciju organizacije, partija postaje „mistična osoba“ u kojoj se spajaju njezini članovi, partija postaje utjelovljenje naroda. Drugi Kristov dolazak zamijenila je svjetska revolucija. Komunistički Pakao bi mogli opisati kao kažnjavanje kapitalista, a Raj kao ostvarenje besklasnoga društva.[18] Za sve totalitarne režime karakteristično je preuzimanje obrednih radnji i njihovo posvjetovljenje. Brojni su svjetovni obredi u komunističkim zemljama obavljani kako bi zamijenili ili potisnuli kršćanske sakramente. Prvomajski mimohodi, kult udarnika, simbolizam crvene zvijezde, razne borbene pjesme. Mogli bismo povući paralele između krštenja i svečanog upisivanja imena novorođenog djeteta ili primanja u pionire i prve pričesti. U istočnoj Njemačkoj je bila poznata i svjetovna ceremonija potvrde koja je zapravo bila zamjena za kršćansku krizmu.[19] Sveto zapravo nije ostalo samo u području religioznog nego je izašlo izvan njega. Na primjeru komunizma najbolje vidimo očitovanje svjetovne religije i sakralizacije društva te manipuliranja sa religioznim fenomenom. U Marxizmu je religija zapravo preuzeta i dobila je obličje ideologije. Kao što Željko Mardešić u svojoj knjizi Lice i maske svetoga kaže: „….redukcionizam, sadržajna kritika lažne svijesti, povlastica spoznaje i povlastica novog ontološkog stanja u besklasnom društvu ustvari je religijskog podrijetla. Dobri će poznavaoci povijesti religije u tim ideološkim sadržajima prepoznati četiri temeljne sakralne kategorije: teodiceja, dogmatiku, gnozu i eshatologiju[20].“

ZAKLJUČAK

Iz svega iznesenog možemo zaključiti kako su se totalitarni režimi u velikoj mjeri koristili naravnom religioznošću čovjeka. Mogli bismo postaviti pitanje u kojoj se mjeri religiozni fenomen sam spontano očitovao u promijenjenoj formi kroz te režima, a koliko su glavni akteri tih režima smišljeno manipulirali sa njim. U uvodu ovoga rada navedena je izjava Platonovca Plutarha koja ukazuje na naravnost religioznog fenomena. Svaki čovjek ima potrebu za svetim ima potrebu za religioznim jer putem religioznosti objašnjava svijet i traži smisao postojanja. Povijesni trenutak u kojem su se pojavili totalitarni režimi vrlo je znakovit za budućnost te nam možda ukazuje kako je opasno potiskivanje religioznog u samom čovjeku te poziva na preispitivanje današnjih vrednota te smjerova u kojem ide ovaj naš globalizirani svijet. Totalitarni sustavi razvili su se zapravo na ruševinama starog poretka kada se dogodila razgradnja svih starih monarhija, klasne strukture koja je pojedincima osiguravala ulogu u zajednici te ih osposobljavala da se zapravo smjeste jedni naspram drugih u vremenu kada onostranost i Bog postaju nešto strano i nepostojeće kada se religiozni fenomen možemo reći potiskuje u vremenu, kada nastaje društvena dezintegracija totalitarni režimi su zauzeli svoje mjesto. U trenutku kada se stare vrijednosti urušavaju i gube, a nove ih ne zamjenjuju tadašnji čovjek se našao u procjepu koji mu nije pružao smisao i identitet. Mnogi autori govore kako je jedan od korijena totalitarizama zapravo sekularizacija. Stoga bi bilo zanimljivo pozabaviti i pitanjem koliki je procjep na tlu Europe nastao već nakon francuske revolucije. Slika čovjeka je pod utjecajem racionalizma sve više gubila religiozne temelje. Čovjek je zapravo izgubio tisućljetno metafizičko utemeljenje svoje naravi. A možda su upravo totalitarizmi popunili taj vakuum stvoren naglašavanjem vrijednosne neutralnosti. [21]

fra Marijan Vidović

___________________________________

[1] Ivan MACAN, Filozofska analiza totalitarizama, u: Obnovljeni život, 51 ( 1996.) 1/2, 45.

[2] usp. Ivan MACAN, Filozofska analiza totalitarizama, u: Obnovljeni život, 51 ( 1996.) 1/2, 45.

[3] Jakov JUKIĆ, Lice i maske svetoga, Zagreb, 1997., 21 – 22.

[4] usp. Isto, 22.

[5] usp. Isto, 23.

[6] Juraj KRIŠTO, Neki povijesni izvori totalitarizama xx. st. U: Obnovljeni život, 51 ( 1996 ) 1/2, 51.

[7] usp. Isto, 51.

[8] usp. Isto, 52.

[9]   Josip JELINIĆ, Totalitarizam i njegovo očitovanje, u: Obnovljeni život, 51 ( 1996 ) 1/ 2, 34.

[10] usp. Isto, 15-34.

[11] usp. Isto, 15-34.

[12]Josip Jelinić, Totalitarizam: političko, sociološko i gospodarsko očitovanje, u: Obnovljeni život, 51 (1996.), 18.

[13] usp, Isto, 19.

[14] Juraj KRIŠTO, Neki povijesni izvori totalitarizama xx. st. u: Obnovljeni život, 51 ( 1996 ) 1/2, 8.

[15] usp. Isto, 8.

[16] Mijo NIKIĆ, Psihološka analiza totalitarizama u: Obnovljeni život 51 ( 1996. ) 1/ 2, 52.

[17]Jakov JUKIĆ, Lice i maske svetoga, Zagreb, 1997., 108.

[18] usp. Isto, 62.

[19] usp, Isto, 62

[20] Usp. Isto, 63.

[21] Ivan MACAN, Filozofska analiza totalitarizama, u: Obnovljeni život 51 ( 1996 ) 1/ 2, 43.

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *