Posljednje Isusove riječi s križa [1/7]: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?

U našem korizmenom hodu za Kristom pitamo se o ostavljenosti čovjekovoj u njegovoj egzistenciji u Bogu. Zar Bog može ostaviti čovjeka u njegovoj boli, patnji, opterećenosti u ovozemnim brigama života? Tu ostavljenost promatramo slušajući samog Isusa koji na križu zaziva: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Mk 15, 34) Taj Isusov vapaj u pomoć izražava veličinu tereta kojega on nosi pribijen na križ. Strah pred smrću kao da se uvukao u srce Bogočovjeka. „To nije bilo kakav vapaj napuštenosti. Isus govori veliki psalam trpećega Izraela i tako prima na se svu muku ne samo Izraela, nego i svih ljudi ovoga svijeta koji trpe zbog Božje skrivenosti. On pred samo Božje srce donosi vapaj tjeskobe svijeta mučenoga Božjom odsutnosti. On se poistovjećuje s trpećim Izraelom, s čovječanstvom koje trpi zbog Božje tame, prima na se njegove vapaje, njegovu muku, svu njegovu potrebu za pomoći i time ih istodobno preobražava“ (Joseph Ratzinger, Isus iz Nazareta. Od ulaska u Jeruzalem do uskrsnuća).

Doista možemo biti sigurni u iskrenost toga Isusova vapaja koji u tom trenutku prinosi sebe kao žrtvu za sve nas grešnike, otkup svega Izraela. Drama križa je u našoj zagledanosti u taj križ i želja Isusa da vapajem privuče pozornost na misterij koji se pred našim očima događa. Židovi su redovito kroz dan recitirali psalme. Tako i Isus na križu ne prestaje biti molitelj. Svoju muku dijeli s Ocem koji dopušta da ga sve to snađe poradi našega spasenja, “Budi volja tvoja“. I u zadnjim trenucima života Isus poučava čovjeka da nema situacije koja uz predanje Bogu ne može biti olakšana, pomognuta, uslišana, ispunjena, time ona postaje za nas spasenjska. Takva je nakana križa koji je pripravljen svakome od nas.

Mi sa svetim Pavlom možemo razmatrati u svojim mukama, ostavljenostima, „prepuštenostima samima sebi“ da na svojem tijelu dopunjamo što nedostaje patnjama Kristovim. Čak i u mislima napuštenosti nismo sami. Nama to izgleda kao da nas je Bog ostavio u našim problemima, no to je proces izgradnje odnosa Boga i nas. Svaki ponaosob ima iskustvo takvoga tereta, svoje tamne noći koja je na kraju prošla slavodobitno za nas i donijela obilan plod povjerenja. To je smisao našega hoda u teškim trenucima života, da se preobrazimo, obratimo te cijeli svoj mentalitet promijenimo iz tog iskustva susreta sa živim Bogom.

Pokušajmo u svojim molitvama zauzeti takav stav molitelja koji moli za svakoga čovjeka, vjernika i nevjernika. Kao istinski i iskreni Bogonosci po euharistiji, budimo autentični u svojim nastojanjima oko činjenja dobra. Svoj duhovni rast ovih dana usmjerimo putem Golgote, promatrajući muku i radujući se uskrsnuću. Sa Kristom na križu vapije cijela zajednica vjernika onih pod križem onda, danas po nama, sutra po onima kojima prenosimo otajstva otkupljenja. Neka nas ove riječi Raspetoga ohrabre da spremnije i otvorenije prihvatimo zahtjevnost, odgovornost, veličinu i dar ovozemaljskoga života  te se tako suobličeni Njemu s Njime radujemo u slavi. Zahvalni na daru i milosti Božje ljubavi sa svetim Franjom kličimo: “Klanjamo ti se, Gospodine Isuse Kriste, u svim tvojim crkvama koje su na cijelome svijetu, i blagoslivljamo te, jer si svetim križem svojim svijet otkupio“ (Opor 5).


Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *