IV. korizmena nedjelja

U ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu: »Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega. A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.«

Iv 3,14-21

Evanđelje 4. korizmene nedjelje donosi nam Isusovu jasnu i nedvosmislenu poruku kojoj je u središtu pitanje vjere u Sina Božjega. Vjerovati kod Ivana znači prihvaćati i poznavati Isusa (usp. Jeruzalemska Biblija), a ta je vjera povezana sa spasenjem jer „tko vjeruje u njega, ne osuđuje se“ (Iv 3,18). Ovo evanđelje nastavak je prethodnog dijela naslovljena Razgovor s Nikodemom. Nikodem je bio farizej, ugledni Židov, međutim on Isusu ne postavlja pitanje da bi ga iskušao te mu postavio zamku kao što je to slučaj kod drugih farizeja, već je Nikodem, moglo bi se reći, uistinu bio na putu vjere, naime on je posvjedočio na početku razgovora s Isusom kako je „Isus (Rabbi) od Boga došao(…) jer nitko ne može činiti takva znamenja ako Bog nije s njime“ (usp. Iv 3,2). Isus je uvidio Nikodemovu nakanu, kao i njegovu otvorenost srca te mu je stoga, baš kao pravi učitelj, stao detaljnije pojašnjavati odnos vjere i spasenja. Nikodemova pitanja značajna su utoliko što se njihovim postavljanjem otvara prostor za dodatna pojašnjenja te na koncu, Isus nastavlja sve jasnije govoriti o vjeri, spasenju i istini.

Ono što Isus ističe u ovom evanđelju zapravo je prednost spasenja pred sudom. Bogu je više stalo do spasenja svih ljudi nego do samoga suda te je stoga i poslao svoga Sina da se „svijet spasi po njemu“ (Iv 3,17). Vjera u Sina, ulazak je u svjetlost i dolazak Sina, dolazak je svjetlosti na svijet. Međutim, problem ostaje u tome što, kako Isus kaže, „ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer im djela bijahu zla“ i time Isus želi reći da nažalost, postoje ljudi koji su odlučili ignorirati svjetlost i ostati u tami. Metafora svjetla i tame, u ovom je kontekstu vrlo dobra jer dobro odražava suprotnost, međutim ta suprotnost nije reciprocitetna, odnosno nisu svjetlo i tama u istom odnosu, svjetlost djeluje tako da čim i najmanja čestica svjetla ulazi u tamnu prostoriju, tama iščezava, dok se isto ne može reći za tamu. U tom smislu, svjetlo ima veću snagu nego tama koju karakterizira tek iščeznuće svjetla. U tom kontekstu, i ova se Isusova metafora jako dobro uklapa u duhovnu dinamiku čovjekovih postupaka, naime, „tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova“ (Iv 3,20). Mrziti svjetlost moguće je tek onda kad se ima što zloga sakriti, baš kao što su se Adam i Eva skrivali nakon počinjenog grijeha dok s druge strane „tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena“ (Iv 3,21). U ovom lijepom izrazu bjelo-dano (koji u sebi nosi dvije riječi koje simboliziraju samu svjetlost – bjelina i dan) očituje se dokaz zapravo Božje prisutnosti, one suradnje i saveza čovjeka i Boga koji je očit u svakom dobrom djelu. Drugačije rečeno, nije moguće nešto dobro učiniti izvan Boga (pa čak kada o Bogu eksplicitno ne razmišljamo), jer dobro djelo sa sobom nosi svjetlost istine što je, figurativno rečeno, sâm Božji potpis u našim životima.


Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *