Poljubi gubavca

Ljudski život je isprepleten raznim događajima. Neke od njih pamtimo cijeli život jer su na neki način odredili naše živote. Postoje i oni koji su označili određenu prekretnicu u dotadašnjem življenju. Kada promatramo život svetog Franje i pokušamo detektirati događaj koji je njega osobno promijenio dolazimo do ne baš malog problema. Određeni će kao trenutak njegove promjene tražiti u zatočeništvu i bolesti nakon poraza u bitci kod Perugie, neki u čudnovatom snu o dvorani punoj oružja, ili u riječima Raspetoga:“Franjo, pođi i popravi mi kuću koja se, kako vidiš, ruši!“ (1Bon); drugi u trenutku čitanja Evanđelja o poslanju apostola. Sve su ovo bitni događaj za razumijevanje Franjine osobe. No tražimo li događaj koji ga je potaknuo na promjenu, moramo od njega samoga zatražiti odgovor.

Franjo pred svoju smrt ostavlja oporuku kao svojevrsnu opomenu i poticaj braći na što revnije opsluživanje Pravila. Vjerujem da ljudi na samrti uvijek izgovaraju najbitnije i najiskrenije riječi. Tako i čitajući Franjinu oporuku, odmah na početku možemo pročitati koji je to događaj promijenio njegov život. Zasigurno, kako to on opisuje, to je susret s gubavcem: „Gospodin ovako dade meni bratu Franji da počnem činiti pokoru: dok naime bijah u grijesima, bilo mi je odveć gorko gledati gubavce. Ali me sam Gospodin dovede među njih i iskazah im milosrđe. A kad sam odlazio od njih, okrenulo mi se u duševnu i tjelesnu slast ono što mi bijaše gorko; i poslije sam malo ostao, pa otišao iz svijeta“ (Opor).

Nijedan od prije navedenih susreta nije mu se toliko urezao u sjećanje koliko ovaj susret s gubavcem potrebnim milosrđa. Koliko je Franji ovaj susret bio potreban i kako ga je proživio govore i mnogi pisci njegovih životopisa. „Kad je jednoga dana jahao pokraj Asiza, sreo je nekoga gubavca. Premda mu je on prouzročio nemalu odvratnost i gnušanje, da ipak ne bi kao prijestupnik zapovijedi povrijedio svetinju vjere, sjahao je s konja i pritčao mu da ga poljubi. A kad je gubavac ispružio ruku kao da će nešto primiti, primio je novac uz poljubac“(2Čel).

Svi se oni zajedno slažu u tri činjenice: susreo ga je jahajući blizu Asiza, prisilio je sam sebe da siđe s konja te da mu pristupi i na kraju mu je dao poljubac i novac. Čitanjem ovih kratkih izvještaja o ovom susretu, dobivamo širi uvid u poteškoće na koje je Franjo naišao prilikom ovog susreta. U njima je dobro opisan njegov odnos prema gubavcima, točnije njegovo gnušanje i strah zbog susreta s njima. Iz toga se može zaključiti koliko je ovaj čin Franjina susreta s njim iziskivalo napora i odricanja od samoga sebe. On mu i pristupa iz toga razloga, jer je obećao da će što savršenije nasljedovati život svoga učitelja i brata, Isusa Krista. Na taj način on i prepoznaje u gubavcu samoga siromašnog i odbačenog Isusa kojemu želi služiti.

No, ovaj susret za njega nema samo kratkotrajan odjek. On će u njegovu srcu odjekivati kroz cijeli njegov život. Neki njegovi životopisci donose i opise njegova boravka među gubavcima. „Nakon toga ponizni preziratelj samoga sebe, i ne mareći više što ga ljudi preziru, pođe ka gubavcima. Njima je najodanije služio, ponizno prao njihove čireve i nije se plašio brisati im gnoj“(ŽivŠp). „Nakon nekoliko dana uzeo je mnogo novaca i otišao u sklonište gubavaca. Sve ih je zajedno sabrao i svakom je pojedinom udijelio milostinju i poljubio ruku. Snagom Božje milosti postao je gubavcima blizak i prijatelj(…)među njima boravio i ponizno ih posluživao“(LegTd).

Gledajući nedavno scenski prikaz Franjina života pojavila se i ova scena s gubavcem. U tom trenutku sam shvatio važnost ovog događaja za razumijevanje Franjine osobnosti ali mi se otvorilo i jedno pitanje. Vjerujem da ono nije isključivo za mene nego i za svakog vjernika, stoga ću ga podijeliti s tobom dragi čitatelju da o njemu razmisliš: „Gdje se nalazi i tko li je to moj gubavac?“


Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *