XXVI. nedjelja kroz godinu

U ono vrijeme: Ivan reče Isusu: »Učitelju, vidjesmo jednoga kako u tvoje ime izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide s nama.« A Isus reče: »Ne branite mu! Jer nitko ne može učiniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi. Tko nije protiv nas, za nas je.« »Uistinu, tko vas napoji čašom vode u ime toga što ste Kristovi, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.« »Onomu naprotiv tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more.« »Pa ako te ruka sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je sakatu ući u život nego s obje ruke otići u pakao, u oganj neugasivi. I ako te noga sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je hromu ući u život nego s obje noge biti bačen u pakao. I ako te oko sablažnjava, iskopaj ga. Bolje ti je jednooku ući u kraljevstvo Božje nego s oba oka biti bačen u pakao, gdje crv njihov ne gine niti se oganj gasi.« 

Mk 9, 38-43.45.47-48

U današnjem evanđelju Isus nas poučava u našem djelovanju. Vidimo Ivana koji želi ispasti pravedan i pohvaliti se pred Isusom kako je on opomenuo drugoga jer je smatrao da to što radi nije dobro. No Isus čini drugačije, njegova logika je drugačija od naše jer on puno bolje vidi od nas. Tako i u ovome slučaju on zna da taj čovjek ne bi mogao izgonit zloduhe da mu nije dano odozgor. On poznaje njegove namjere i zato i govori da mu ne brane. I onda daje ohrabrenje za sve one koji će učiniti dobro drugome upravo zato jer su kršćani, daje ohrabrenje da on vidi i zna što tko od nas čini i da to negdje „zapisuje“.

No onda slijedi ovaj puno neugodniji dio koji govori o sablaznima. Čuli smo ovaj dio više puta, da nam je bolje da se bacimo s mlinskim kamenom u vodu ili da si odsječemo neki ud. No što nam Isus time želi poručiti? Poručuje svakome od nas koliko je važno željeti ući u kraljevstvo Božje, to je toliko važna stvar da nam daje ovakve usporedbe u kojima je lakše odbaciti dio sebe nego ostati van kraljevstva. Po Isusovim govorimo vidimo da ništa ne smijemo pretpostaviti kraljevstvu Božjem nego svim silama se moramo boriti da ondje dođemo. To ne znači da moramo biti nerazboriti i komadati svoje tijelo jer bi svi morali hodati osakaćeni, ali da se trebamo vježbati svakodnevno, to svakako. Jer za nas kršćane, ovaj zemaljski život nije sve, naša domovina je na nebesima i za nju mi živimo. Ovdje živimo i umiremo da bi se rodili za kraljevstvo Božje.

Zbog toga je Krist došao na Zemlju da nam pokaže put u raj. On je položio svoj život da bi nam to omogućio i zato mi tu stvarnost nikako ne možemo i ne smijemo zanemariti. Tu je još i naš odnos prema malenima. Ne odnosi se to samo na fizčke malene nego na sve ljude. Mi kršćani se trebamo truditi svjedočiti svoju vjeru najprije svojim životom i djelima, a onda ponekad i riječima. Kao što i II. vatikanski koncil donosi, mi nažalost ponekad više skrivamo lice Božje drugima nego što ga otkrivamo. Svojim djelima sablažnjavamo druge i tako ih tjeramo od Boga. Možda će netko reći da se ne treba obazirati na to kako drugi živi i da trebamo gledati sebe, ali tu je uvijek zamka živim li ja dostojno?

Sablažnjavam li ja nekoga svojim djelima, tjeram li nekoga od Boga i Crkve svojim načinom života? Jer ako je odgovor pozitivan iz evanđelja vidimo da nam se ne piše dobro. No zato je tu uvijek mogućnost popravka života i svakodnevnog obraćenja preko kojega možemo uvijek nanovo otkrivati lice Božje drugima kako to od nas traži Krist!

Stoga je danas pravi dan da se odlučim na promjenu života. Danas je dan koji mi je darovan kako bih se svim srcem okrenuo k Bogu i svojim životom svjedočio za Njega. Jer sve ostalo će proći, ali On je stalan. Svakodnevnim odricanjem sebe i željom da u meni živi Krist ja odgovaram na poziv svetosti, a to je put na koji je svatko od nas pozvan.


Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *