Uz svetkovinu sv Franje Asiškog

Svetac koji je živio prije 8 stoljeća i dan danas okupira misli i srca mnogih, pogotovo članova velike franjevačke obitelji.  Kako mu je pošlo za rukom? Tolike tvrtke i udruženja propadaju uz ogroman trud, a Franji nije bilo ni na kraj pameti osnovati tvrtku a još manje neku redovničku zajednicu. Dobro je zamijetiti da mu to nije bilo u prvom planu kako bi uočili motive koji su vukli sv. Franju da, gotovo nesvjesno, utječe na svjetsku povijest.

Bog poziva čovjeka svakog trena. Franjo se suočio s tim pozivom „što košta da košta“ i krenuo s prvim poticajima na koje je osjetio da ga Bog poziva.  „S Bogom svojim preskačem zidine“. Psalam 18 odličan je opis čovjekovog stanja, u onom trenutku, u kojem čovjek prihvati neprestani, svakodnevni Božji zov. Nekad se tu radi o velikim pothvatima a nekad o sitnim djelima ljubavi.  Franjo je naišao na gubavca i u prvi mah bi se udaljio, prekrio lice rukom, ali to je Božji zov. Koliko puta mi pred Božjim zovom prekrivamo lice savjesti, sakrivamo se od stida pred Božjom istinom. Franjo ipak silazi sa konja, prilazi gubavcu… Kakva je to samo unutarnja borba? Prilazi mu i daje poljubac te od tog trenutka „ono što mi se činilo mrskim pretvorilo mi se u duhovnu i tjelesnu slast“ kako sam svjedoči sv. Franjo u svojoj oporuci!

Kako su sada dobrodošle one Isusove riječi:  „Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako“. Suočiti se s križem u svom životu, to je tajna radosti. Ići prema križu koji iz daljine izgleda strašno. Ići prema gubavcu koji iz daljine zaudara. Koračati sa mišlju srca: „Vjerujem!Pomozi mojoj nevjeri!“ a onda kada pokažemo Bogu da mu slobodnom voljom vjerujemo, onda Bog okreće stvari na dobro, križ postaje spasenje. Susret sv. Franje s gubavcem bio je jedna od brojnih stepenica u njegovom životu, otkinuo je ljusku sa svoga srca. Možda to izgleda gadno i grubo poput križa, ali to je otvorilo prostor u srcu, prostor za Boga koji nosi radost, “ da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna“  kako kaže Isus u Ivanovu Evanđelju.

Bog želi našu radost, a naša nevjera, strah i sumnja udaljuju nas od te velike istine. Možda sanjamo: “da sam bar ja u Franjinoj situaciji susreo gubavca, učinio tako jedno veliko djelo ljubavi.” A susret s gubavcem nudi nam se u našoj svakodnevnici. Bližnji koji nam je odbojan i nesimpatičan, s kojim smo u svađi. Malo razmislimo ali odmah san, razočarani, ostavljamo po strani. Istu tu odbojnost prema bližnjemu osjetio je i sv. Franjo. Bog nam nudi opremu i pokazuje stazu. Molimo Ga za sve potrebno na tom putu. Usudimo se, pođimo na kalvariju svakodnevnice i nikad ne zaboravimo da poslije kalvarije dolazi uskrsnuće, vječna i tako stvarna radost.

fra Antun Babić


Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *