Crkveni nauk o duši [2/4]

1.3. Duša jest forma tijela

Nakon što je definirano tko i kada stvara dušu, trebalo je definirati ono što nekako po logici stvari dolazi sljedeće – odnos duše i tijela. Ovo je tek nešto kasnije definirano, zapravo, prvi put u dokumentima crkvenog učiteljstva nalazimo na 4. lateranskom saboru (1215. godine) razlikovanje duše i tijela: “…jer je svojom svemogućom snagom zajedno od početka vremena iz ničega stvorio oba stvorenja, duhovno i tjelesno, anđeosko naime i svjetovno, a zatim ljudsko kao zajedno ustrojeno iz duše i tijela[1].

Tek na Saboru u Vienni (1311.-1312. godine) koristi se izričaj “duša kao forma tijela”[2] što se preuzima od Tome Akvinskog. Kasnije se to samo potvrđivalo[3]. Neko veće produbljenje imamo u Dekretu Svete kongregacije za studije iz 1914. godine: “Ista se razumska duša tako spaja s tijelom, da mu je jedina supstancijalna forma; i čovjek ima po njoj da je čovjek, i životinja i živo biće i tijelo i supstancija i biće. Dakle, duša daje čovjeku svaki stupanj bitne savršenosti; štoviše, ona daje tijelu zbiljnost postojanja kojom i sama jest”[4]. Vjerojatno najjednostavnije i najrazumljivije današnjem čovjeku definirano imamo u dokumentu Gaudium et Spes: “Čovjek, tijelom i dušom jedan”[5].

Tako ovaj nauk crkva najviše zahvaljuje Tomi Akvinskom. Ovdje je posrijedi više filozofski problem. Kako osim materije u čovjeku dokazati i nešto duhovno? Kako je čovjek dvoje a istovremeno zapravo jedno?

Jedna od dviju krajnosti koja ovdje vreba jeste da je čovjek samo nešto jedno u sebi, pa s ove točke gledišta treba dokazati (uvjetno rečeno) dušu, ono duhovno u čovjeku, što nije jednostavno jer imamo još upetljanu stvarnost grijeha koji dodatno komplicira stvari jer kao posljedica grijeha duša i tijelo žude jedno protiv drugoga (o čemu više nešto niže) pa se tako čini da smo vrlo blizu druge krajnosti – dualizma, gdje bi se čovjeka rastavilo na dušu i tijelo ili na dušu koja je u tijelu kao u tamnici. Kako izbjeći dualizam a opet čovjeka ne svesti na nešto jedno u sebi? Čini se da je jedina prikladna riječ dualitet. Čovjek jest jedno ali dvoje unutar sebe. Možemo kao slabu analogiju uzeti sliku Trojstva gdje imamo jednog Boga, ali unutar kojega su tri osobe. Nameće se i analogija Isusa Krista koji je jedna osoba, ali unutar kojega su dvije naravi – ljudska i božanska. Iako još jednom naglašavamo kako je ovo vrlo blijeda analogija no u nedostatku bolje ovo bi moglo ponešto rasvijetliti stvari.

Jer se ovim naširoko bavio upravo Toma Akvinski donosimo nešto od njegovog naučavanja. Najprije razlaže kako nije moguće da se duša i tijelo miješaju: “Doista, stvari koje se miješaju treba da jedna drugu preinačuju. A to se ne može dogoditi doli kod onih stvari koji je tvar ista, koje mogu biti međusobno djelatne i trpne. Međutim umska bivstva nemaju zajedničke tvari s tjelesnim stvarima; ona su naime netvarna, kako je pokazano. Prema tome ne mogu se miješati s tijelom”[6].

Zatim naznačuje razliku između duše i tijela: “Ono čime neka stvar od bića u mogućnosti postaje biće u zbiljnosti, jest njezin lik i zbiljnost. Međutim tijelo od bića u mogućnosti, po duši postaje biće u zbiljnosti. Naime živjeti je bitak živog bića, a sjeme je prije produševljenja samo u mogućnosti živo, dok po duši postaje živo u zbiljnosti. Prema tome duša je lik produševljenog tijela”[7].

Tako na koncu u Katekizmu imamo izričaj: “To jedinstvo duše i tijela tako je duboko da se duša mora smatrati formom tijela, tj. zahvaljujući duhovnoj duši tijelo sastavljeno od  tvari jedno je i živo ljudsko tijelo. Duh i tvar u čovjeku nisu dvije združene naravi, nego njihova povezanost tvori jednu jedinu narav[8] te na drugom mjestu: “Ljudska osoba, stvorena na sliku Božju, biće je u isti mah tjelesno i duhovno. Biblijski izvještaj izražava tu stvarnost simboličkim jezikom izjavljujući da je Bog napravio čovjeka od praha zemaljskog te mu u nosnice udahnuo dah života; tako postade čovjek živa duša. Bog je dakle htio cijeloga čovjeka kao takvoga”[9]. Ponovno se uočava ono što je bilo primjetno i kod prijašnjih definicija vezanih uz dušu, a to je da i ovaj nauk o duši kao formi tijela crkveno učiteljstvo crpi izravno iz objave, Svetog pisma.

1.4. Jednost i besmrtnost ljudske duše

Definiranje jednosti ljudske duše dolazi kao reakcija na suprotna naučavanja onih koji su “tvrdili kako čovjek ima dvije duše i svoje su krivovjerje željeli potvrditi nekim nerazumnim pokušajima”[10]. Kasnije učiteljstvo ponovno naglašava kako se odbacuje i osuđuje nauk po kojem bi duša bila jedinstvena kod svih ljudi[11]. I ovdje nailazimo na dvije krajnosti; prvu koja tvrdi bi čovjek imao više duša (dvije ili tri), te ona po kojoj bi sve bila jedna duša koja bi bila jedinstvena kod svih ljudi.

Iako je u ovom slučaju problematika potjecala s područja filozofije, bilo je i teoloških nastojanja. Valerijanska gnoza kao krivovjerje prema čijem naučavaju se “čovjek sastoji od dva različita počela: iz vječne preegztistirajuće duše, i prolaznoga, grešnog tijela”[12] naučavala je da je duša “podijeljena na različite sfere ili područja”[13].

Što je Platon tvrdio piše Toma Akvinski: “Platon naime tvrdi da u nama ista duša nije umska, hranidbena i osjetilna”[14] te obrazlaže zašto to nije moguće: “Biće od istog počela ima bitak i jednotu: jedno naime prati biće. Prema tome, ako svaka pojedina stvar bitak ima od lika, od lika će imati i jednotu. Dosljedno, ako se u čovjeku postavi više duša kao razni likovi, čovjek neće biti jedno biće, nego više njih. A za čovjekovu jednotu neće dostajati odnos likova. Jer biti jedno na osnovi tog odnosa ne znači biti jedno naprosto, budući da je jednota odnosa najmanja među jednotama”[15].

Platon je tri vrste duša povezivao s tri tjelesna organa; razumsku je smještao u mozak, hranidbenu u jetra, a žudljivu u srce.[16] Da je to pogrešno tumači Toma Akvinski: “Prvo, zato što ima neki dio duše koji se ne može pripisati nekom dijelu tijela; to je um, za koji je pokazano da nije zbiljnost nekog dijela tijela. Drugo, zato što je očito da se u istom dijelu tijela pojavljuju radnje raznih dijelova duše, kao što je jasno kod životinja koje žive rasječene, jer jedan te isti dio ima gibanje, osjetilo i težnju na osnovi koje se giblje. Slično se isti dio biljke, makar odsječen, hrani, raste i tjera izdanke. Iz toga se vidi da se razni dijelovi duše nalaze u jednom te istom dijelu tijela. Prema tome ne postoje u nama razne duše koje bi odgovarale raznim dijelovima tijela”[17].

Zanimljivo je kako jednost duše nigdje nije posebno naglašena u Katekizmu Katoličke Crkve. Čini se zbog toga jer se podrazumijeva ako Bog stvara dušu, da svakome stvara pojedinačnu jer je svaki originalno biće, jer je to princip Božjeg stvaranja. Ovo pitanje danas nije toliko aktualno, obično nemamo problema s tim jer nam i iskustvo nalaže da je svaki čovjek originalan, neponovljiv, jedinstven.

Slijede definicije učiteljstva crkve o besmrtnosti duše: “odbacujemo sve one koji tvrde, da je razumna duša smrtna”[18], “ljudska duša… po svojoj je naravi nepropadljiva i besmrtna”[19], “čovjek ima duhovnu i besmrtnu dušu”[20], “Stoga priznavajući u sebi duhovnu i besmrtnu dušu…”[21] te u Katekizmu: “…i da je duša besmrtna. Ona ne propada kad se tijelo odvaja smrću…”[22].

Ako je Bog stvorio dušu tada ista ne može biti propadljiva, živi vječno, te tako uočavamo povezanost s naukom da ju Bog stvara.  Ako prihvatimo nauk da Bog stvara dušu, posljedično proizlazi da je ista besmrtna. Ovo je važno radi eshatologije, jer za posljedicu ima nauk da duša i u paklu opstaje, ne uništava se. Smrću dolazi do promjena stanja, ali ne do prestanka postojanja, kakvo god stanje zateklo dušu – bilo vječna slava ili vječna propast.

[1] DH 800.

[2] DH 902.

[3] DH 1440 i 3002.

[4] DH 3616.

[5] DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Gaudium et Spes. Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu (7. XII. 1965.), br. 14, u: Drugi vatikanski koncil. Dokumenti, KS, Zagreb, 72008. (dalje: GS).

[6] Toma AKVINSKI, Suma protiv pogana, svezak prvi (knjiga I-II), 581.

[7] Isto, 591.

[8] KKC 365.

[9] KKC 362.

[10] DH 657.

[11] Usp. DH 1440.

[12] Ladislav NEMET, Teologija stvaranja, 120.

[13] Isto.

[14] Toma AKVINSKI, Suma protiv pogana, svezak prvi (knjiga I-II), 593.

[15] Isto, 595.

[16] Usp. Isto, 597.

[17] Isto, 599.

[18] DH 1440.

[19] DH 3615.

[20] DH 3771.

[21] DH 4314.

[22] KKC 366.

Ocijeni ovaj članak

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *