Crkveni nauk o duši [3/4]

2. NAUK POVEZAN UZ DUŠU

Drugi dio rada donosi nauk crkvenog učiteljstva koji je neposredno povezan uz nauk o duši. Ovo je, možemo reći, neodvojivo od prvog dijela da bi se potpunije shvatila zamršena stvarnost duše. Nužno je shvatiti i izjave učiteljstva koje slijede budući da se čovjek nalazi u stvarnosti ranjenoj grijehom, a također su često postavljanja pitanja o početku i kraju, tako će ovdje biti govora o monogenizmu te stvarnosti duše nakon smrti.

2.1. Svojstva duše

U izjavama crkvenog učiteljstva o stvarnosti duše  na nekoliko mjesta nailazimo na detalje gdje se progovara o pojedinim svojstvima koja proizlaze iz duše. Dakako, nigdje nije nakana sustavno razložiti sve moći duše, nego su one više usputno spomenute: “Iz ljudske duše po prirodnom slijedu izlaze svojstva dvostrukog reda, organskoga i neorganskoga; prva, među koja spadaju osjeti, temelje se na složenosti, druga (svojstva) se temelje na samoj duši. Razum je dakle svojstvo koje je iznutra neovisno o organima.”[1], “Volja dolazi iza razuma a ne prethodi mu…” [2], “Crkva tvrdi, da duhovni element obdaren sviješću i voljom…”[3]. Sve ovo sažima Katekizam: “Po svojoj duši i duhovnim moćima, razumu i volji, čovjek je obdaren slobodom, izuzetnim znakom slike Božje”[4].

Iz dosadašnjega uočavamo kako bi neka od svojstva duše bila razum, svijest, sloboda i volja. Ovo je u ovom kontekstu važno radi potonjega – volje – koja za sobom povlači eshatološko pitanje: što biva s voljom nakon smrti, kad duša promijeni stanje iz vremenitog u vječni život? Katekizam definira da je volja nepromjenjiva nakon smrti: “Nema kajanja za njih [anđele] nakon pada kao što nema kajanja za ljude nakon smrti”[5].

Ovo potvrđuje, ili kronološki ispravnije rečeno, puno prije, naučava i Toma Akvinski, najprije govoreći o nepromjenjivosti volje svetih duša: “Iz toga je jasno da duše, čim se odijele od tijela, postaju nepromjenjive u volji, tako da se čovjekova volja više ne može mijenjati, niti iz dobra u zlo niti iz zla u dobro. Naime, dok se duša može mijenjati iz dobra u zlo, ili iz zla u dobro, nalazi se u stanju borbe i vojske; treba, doista, da se brižno opire zlu da je ono ne pobijedi, ili da se trudi od njega se osloboditi. No čim se duša odijeli od tijela, nije više u stanju vojevanja ili borbe, nego u položaju da primi nagradu ili kaznu, već prema tome da li se borila zakonito ili nezakonito”[6]. Jer se blaženstvo sastoji u trajnom gledanju Boga “nužno je da volja u blaženoj duši bude trajno ispravna, tako da se ne može promijeniti iz dobra u zlo”[7]. Još jedan argument: “Onaj komu je dovoljno ono što ima, ne traži nešto izvan toga. A tko god je blažen, njemu je dovoljno ono u čemu je pravo blaženstvo, inače se njegova želja ne bi ispunila. Dakle tko god je blažen, ne traži ništa drugo što ne bi pripadalo onomu u čemu se sastoji pravo blaženstvo”[8].

Oznaka ljubavi je “da su volje onih koji se vole usklađene. Prema tome volje blaženika u najvećoj su mjeri usklađene s Bogom; to čini da je volja ispravna, budući da je Božja volja prvo pravilo svih volja. Prema tome volje onih koji vide Boga ne mogu biti izopačene”[9]. Nadalje govori da je također volja duša onih koji su propali također nepromjenjiva: “No ne bi ta kazna duša koje su osuđene bila trajna kad bi one mogle svoju volju promijeniti nabolje; jer bi bilo nepravedno da budu kažnjene tajno premda bi imale dobru volju. Prema tome volja se osuđene duše ne može mijenjati na dobro”[10]. Tako zaključuje da “kao što volja dobrih neće moći postati zla, tako ni volja zlih neće moći postati dobra”[11].

Jednako vrijedi i za duše u čistilištu: “Ali duše koje sa sobom nose nešto što treba očistiti, ne razlikuju se od blaženika glede svrhe: one, doista, umiru s ljubavlju, po kojoj prianjaju uz Boga kao svrhu. I one će dakle imati nepomičnu volju”[12].

Tako dolazimo do zaključka: “Duša je, doduše, u promjenjivom stanju dok je sjedinjena s tijelom, ali ne pošto se odijeli od tijela. Naime raspoloženost duše mijenja se stjecajem okolnosti već prema promijeni u tijelu: doista, budući da tijelo služi duši za njoj svojstvene radnje, po prirodi joj je dano da se, dok u njemu postoji, usavrši, kao pokretana prema savršenstvu. Prema tome, kad se odijeli od tijela, neće biti u stanju da bude pokretana prema svrsi, nego da u postignutoj svrsi počiva. Dosljedno, njezina će volja biti nepomična glede želje za konačnom svrhom”[13].

2.2 Povezanost monogenizma s naukom o duši

Iako danas “među prirodoznanstvenicima i općenito među ljudima ipak prevladava uvjerenje o poligenizmu, mogućnosti da se ljudski život pojavio istodobno na nekoliko točaka kugle zemaljske, i to međusobno neovisno”[14] valja istaknuti, budući da ovaj rad ima primarni fokus na izjavama crkvenog učiteljstva, kako nigdje nije zabilježeno kako bi učiteljstvo naučavalo poligenizam, nego je iz crkvenih dokumenata (koje ćemo izložiti u nastavku) sasvim jasna postavka monogenizma[15]. Stoga poligenizam može biti stav ljudi i znanstvenika, ali, kako ćemo to vidjeti, nikako stav crkvenog učiteljstva.

Najjasnije se to očituje u enciklici Humani Generis: “A kad se radi o drugoj mogućoj postavci, to jest o poligenizmu, kako ga zovu, tada sinovi Crkve nipošto ne uživaju takvu slobodu. Kristovi vjernici naime ne mogu prihvatiti ono mišljenje, za koje tvrde oni koji ga iznose, da je ovdje na zemlji bilo pravih ljudi poslije Adama, koji ne vuku porijeklo prirodnim rađanjem od njega kao praroditelja sviju, ili da Adam označava neki skup praroditelja; nikako se naime ne vidi, kako bi se takve tvrdnje mogle složiti s onim što se nalazi u izvorima objavljene istine i dokumentima crkvenog učiteljstva o izvornom grijehu, koji proizlazi iz uistinu učinjenog grijeha jednog Adama, koji se rađanjem prenosi na sve, tako da ga svaki pojedinac ima kao svoj”[16]. Ovo naučavanje se potvrđuje i u dekretu o istočnom grijehu na Tridentskom saboru[17].

Nadalje, u Katekizmu stoji: “Zbog zajedničkog porijekla ljudski rod je jedinstven: Bog od jednoga sazda cijeli ljudski rod”[18]. Jasno je rečeno da ljudski rod ima zajedničko porijeklo, dakle implicitno se uključuje nauk o monogenizmu. Ovdje još valja primijetiti kako Katekizam donoseći ovu stavku citira dva biblijska mjesta: Dj 17,26: “Od jednoga sazda cijeli ljudski rod…” te Tob 8,6: “Ti si stvorio Adama i dao mu pomoćnicu Evu: od njih je proizišao ljudski rod” čime se neizravno govori kako i po ovom pitanju crkveno učiteljstvo nauk crpi iz objave. Tako, ukoliko bi htjeli dokinuti monogenizam morali bi mijenjati Sveto pismo. Ne vidi se kako bi se nauk o poligenizmu pomirio s navedena dva biblijska citata. Zajedničko porijeklo, odnosno monogenizam, indirektno je spomenut na još jednom mjestu u Katekizmu: “Svi su ljudi stvoreni na sliku jednoga Boga, obdareni su istom razumnom dušom te imaju istu narav i isto porijeklo”[19].

U dogmatskoj konstituciji Dei Verbum piše: “Bog, koji po Riječi sve stvara i uzdržava, u  stvorenjima pruža ljudima  trajno  svjedočanstvo o sebi, a budući da je nakanio otvoriti put višnjega spasenja, on se povrh toga već od početka očitovao praroditeljima[20]. Nama je ovdje važan pojam praroditelji. Kako god se on razumijevao i tumačio ne vidi se da bi se drugačije moglo protumačiti osim da jasno sugerira da svi vučeno isto porijeklo od prvih ljudi, inače ne bi bili nazvani praroditeljima.

U drugoj dogmatskoj konstituciji II. vatikanskog sabora, Lumen Gentium, piše: “Vječni je Otac posve slobodnom i tajnom odlukom svoje mudrosti i dobrote stvorio sav svijet. On je odlučio uzdići ljude da imaju udjela u božanskom životu, a kad su u Adamu pali, nije ih napustio…”[21]. Dogmatski izričaj da su svi u Adamu pali implicira monogenizam, i ako ćemo gledati šire, u potpunom je kontinuitetu sa svim dosadašnjim izjavama učiteljstva glede ove stavke.

Iako monogenizam nigdje nije sustavno definiran, na temelju dosada pokazanoga, sasvim je jasno da je on sastavni dio učenja crkve, jer posve logično proizlazi iz objave, stoga se i ne vidi potreba da bi ga se posebno definiralo. Na koncu, monogenizam je važan za nauk o duši jer je jasno kako sve duše vuku istočni grijeh od prvoga para[22]. Čak se prenošenje istočnog grijeha i sam nauk o istočnom grijehu vrlo skladno poklapa s naukom o monogenizmu. Ukoliko bi dokinuli monogenizam, onda bi – hipotetski – mogli doći do naučavanja da neke duše nemaju ljage istočnoga grijeha jer nisu povezane ni na koji način s prvim parom koji je počinio istočni grijeh.

[1] DH 3617.

[2] DH 3621.

[3] DH 4653.

[4] KKC 1705.

[5] KKC 393.

[6] Toma AKVINSKI, Suma protiv pogana, svezak drugi (knjiga III-IV), KS, Zagreb, 1994., 1187.

[7] Toma AKVINSKI, Suma protiv pogana, svezak drugi (knjiga III-IV), 1187.

[8] Isto, 1189.

[9] Isto, 1189-1191.

[10] Isto, 1191.

[11] Isto.

[12] Isto, 1193.

[13] Isto, 1195.

[14] Ladislav NEMET, Teologija stvaranja, 139.

[15] Usp. Isto, 140.

[16] DH 3897.

[17] Usp. Franz COURTH, Kršćanska antropologija, Đakovo, 1998., 140.

[18] KKC 360.

[19] KKC 1934.

[20] DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dei Verbum. Dogmatska konstitucija o božanskoj objavi (18. XI. 1965.), br. 3, u: Drugi vatikanski koncil. Dokumenti.

[21] DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Lumen Gentium. Dogmatska konstitucija o Crkvi (21. XI. 1964.), br. 2, u: Drugi vatikanski koncil. Dokumenti.

[22] Usp. KKC 404.


Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *