XXVIII. nedjelja kroz godinu

U ono vrijeme: Dok je Isus izlazio na put, dotrči netko, klekne preda nj pa ga upita: »Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?« Isus mu reče: »Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli Bog jedini! Zapovijedi znadeš: Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Ne otmi! Poštuj oca svoga i majku!« On mu odgovori: »Učitelju, sve sam to čuvao od svoje mladosti.« Isus ga nato pogleda, zavoli ga i rekne mu: »Jedno ti nedostaje! Idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.« On se na tu riječ smrkne i ode žalostan jer imaše velik imetak.

Isus zaokruži pogledom pa će svojim učenicima: »Kako li će teško imućnici u kraljevstvo Božje!« Učenici ostadoše zapanjeni tim njegovim riječima. Zato im Isus ponovi: »Djeco, kako je teško u kraljevstvo Božje! Lakše je devi kroz ušice iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje.« Oni se još većma snebivahu te će jedan drugome: »Pa tko se onda može spasiti?« Isus upre u njih pogled i reče: »Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu! Ta Bogu je sve moguće!« Petar mu poče govoriti: »Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom.« Reče Isus: »Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko kuća, i braće, i sestara, i majki, i djece, i polja – i u budućem vijeku život vječni.«

Mk 10,17-30

„Evo mi sve ostavismo i pođosmo za tobom“ rekao je Petar kao da želi prekinuti šutnju nakon teških riječi Isusovih o zemaljskom bogatstvu. Nije lako ostaviti sve i poći za Isusom. Tome smo svjedoci u svakodnevnom životu kao kršćani, vjernici laici, redovnici. Kakva nas to sumnja ili grč priječi da ostavimo sve i pođemo za Isusom. Samo iskreni siromasi duhom mogu baštiniti kraljevstvo Božje kao oni koji ne ovise o zemaljskoj navezanosti, jer kršteni smo i nismo od ovoga svijeta. Pred nama stoji najveće bogatstvo, ono u Božjoj prisutnosti.

Kakvoga li iskustva Božjega dara kada pred njim stojimo kao njegovi, kao oni koji ne mogu posjedovati ništa drugo osim njega sama. Svaki od nas traži način kako pronaći svoj program života po kojem će moći nasljedovati Isusa u svojem vjerničkom životu. Postavljamo si mnoga pitanja koja nam mogu biti i prepreka za odgovor kojega tražimo. Danas se puno govori, a malo sluša i čini. Imamo takav stav da se sve što se kaže, bilo zakon ili poticaj, dovodi u sumnju ili se opovrgava. Takvo relativiziranje stvari i zakona u evanđelju nema jer ono je konkretno kao i Isus kada drži ispit savjesti ovom Židovu koji je sve zakone obdržavao. Poziva ga na nasljedovanje tako da ga traži još ono najvažnije i najbitnije u svemu zakonu – ljubav. Da bi čovjek bio otvoren za ljubav mora se u srcu odreći svega i tek tada će imati blago na nebu. Kakve li samo nježnosti Božje prema ovom iskrenom čovjeku koji traži pravi put, svoj program života kojim će ići. Kao i svaki od nas nije mu bilo lako Isusu reći da i krenuti putem istine i života. Iskren život prema samome sebi i punina života s Kristom nije malo bogatstvo, nego naprotiv najveće je bogatstvo koje možemo imati, znajući da nema jeftine ljubavi, one bez žrtve i odricanja. U tome bogatstvu otkrivamo svoj zemaljski i nebeski smisao postojanja. Blažen je onaj koji umije otvoriti svoje srce Božjoj ljubavi koju nudi Isus kao istinsku vrijednost koja se odnosi na kakvoću, a ne na količinu dobara i darova.

Ništa ne imati, a sve posjedovati (Usp. 2 Kor 6, 10) program je i redovničkoga života svih zajednica, napose franjevačkoga. Siromaštvo je duhovni sjaj koji dušu osvjetljuje svim krepostima koje vode svetosti. To je poruka ovog evanđeoskoga odlomka koji poziva na svetost, putem ljubavi, prema cilju kraljevstva Nebeskoga o kojem u Isusovim govorima slušamo zadnjih nedjelja liturgijske godine. I eto nam životnog programa najizvrsnijega koji je nadahnuo sv. Franju. U šestom poglavlju franjevačkoga pravila stoji:  „Neka braća sebi ništa ne prisvoje, ni kuće ni mjesta ni bilo koje stvari. Kao putnici i pridošlice na ovome svijetu (usp. 1 Pt 2,11), služeći Gospodinu u siromaštvu i poniznosti, neka s pouzdanjem prose milostinju i ne treba da se stide, jer je Gospodin radi nas bio siromašan na ovome svijetu (usp. 2 Kor 8,9). To je ona izvrsnost uzvišenog siromaštva koje je vas, moju predragu braću, postavilo baštinicima i kraljevima nebeskoga kraljevstva, osiromašilo vas je u stvarima, a uzvisilo u krepostima. To neka bude vaš dio koji vodi u zemlju živih. Vi ga, ljubljena braćo, potpuno prigrlite te u ime Gospodina našega Isusa Krista ne želite nikada ništa drugo pod nebom posjedovati.“        

Neka nas potaknu ove misli da ispitamo svoju opredjeljenost za obećano. Kraljevstvu Božjem prispjeli svi koji mognu prihvatiti sebe siromašne i ponizne. Dok nas Isus uznemiruje svojim govorom o težini spasenja, naglašava veličinu milosti Očeve po kojoj želi i hoće da se svi spase. Ta pravedna milost i milosrđe smiruje našu dušu i pokreće na praktičan život siromaha duhom i tijelom kako bi kao Božji ugodnici prispjeli obećanoj slavi u nebu.


2 Comments

  1. suzana Bratovic

    Kapljice ljubavi Božje
    May 16, 2015 ·
    PRIČA-PAMETAN MAGARAC
    PRIČA–Pametan magarac
    Jednog je dana seljakov magarac pao u bunar. Životinja je satima sažaljivo plakala dok je seljak pokušavao dokučiti što da uradi. Napokon je odlučio – budući da je životinja stara a bunar ionako treba prekriti – nije vrijedno truda spašavati magarca.
    Pozvao je sve susjede da mu dođu pomoći. Svi su zgrabili lopate te počeli nabacivati smeće u bunar. Na početku je magarac shvatio što se događa te počeo očajnički plakati. Tada se na opće čuđenje primirio.

    Nakon nekog vremena seljak je napokon pogledao u bunar. Bio je zapanjen onim što je vidio. Sa svakom lopatom smeća koje je pogodilo njegova leđa magarac je radio nešto zadivljujuće. Istresao bi leđa i popeo se jednu stepenicu više. Kako su seljak i susjedi nastavili ubacivati nečistoću na životinju, on bi je otresao i popeo se.Uskoro, svi su zadivljeno promatrali magarca koji je zakoračio preko ruba i sretno iskočio!

    Faustina Kowa V smeca bolja osoba samshvatila d jaca os , da v al iplacuci v p u samoci mucis se a n to ne cijeni os dr Isus: Gospodin moj i Bog moj

    Faustina Kowa Skolastika je osjetila da joj se smrt približila te je zamolila brata da ostane uz nju do sljedećeg dana. On je odbio njezin zahtjev jer nije htio izbivati iz samostana tijekom noći i tako prekršiti svoje vlastito pravilo. Skolastika je stoga zamolila Boga da njezin brat ostane uz nju i nekoliko munja prolomilo se nebom što je spriječilo Benedikta i njegovu subraću da se vrate u samostan. Benedikt je zaplakao: „Bog neka ti oprosti, sestro! Što si učinila?“ Ona mu je odgovorila: „Zamolila sam te da mi učiniš uslugu, a ti si odbio. Zamolila sam je i od Gospodina i on je osigurao njeno izvršenje.“
    Brat i sestra razdvojili su se sljedećeg jutra nakon dugih razgovora. Tri dana kasnije, Benedikt je molio u samostanu te je vidio dušu svoje sestre kako uzlazi u raj u obliku bijele golubice. Benedikt je potom obavijestio subraću o smrti svoje sestre te ju je poslije pokopao u grob koji je namijenio sebi.
    Promišljanje
    Skolastika i Benedikt u potpunosti su se predali Bogu, a prioritet im je bio produbljivanje prijateljstva s Gospodinom kroz molitvu. Žrtvovali su prilike koje su imali da budu zajedno kao brat i sestra kako bi bolje izvršili svoj poziv na duhovni život. Međutim, približavajući se Kristu, shvatili su i da su bliže jedno drugom. Priključujući se duhovnim zajednicama, oni nisu zaboravili na svoju obitelj nego su, štoviše, pronašli još više braće i sestara.
    Sveta Skolastika zaštitnica je časnih sestara.

    Reply
  2. Suzana

    Stepinac o potrebi za molitvom: Ako Hrvatska bude molila, nema se čega bojati
    piše Žena Vrsna

    Molitva nam neće narušiti ugled
    Počnite žarko i revno moliti. Nastavite žarko i revno zazivati u svakoj pojedinoj obitelji. Ako to cijela naša draga Hrvatska učini, nema se čega bojati.
    Znam da je teško probiti led u gradu, da se krunica tu uvede u obitelji. Razlog je taj, što su gradski ljudi mnogo više podložni ljudskom obziru negoli je seljak. Građanin misli da će izgubiti na ugledu, ako ga se vidi u kući, gdje moli krunicu. Da li je tome zbilja tako? Sigurno ne! Ta povijest pozna mnogo velikih ljudi, koji su krunicu držali u ruci bez ikakva uštrba za svoj znanstveni glas, štoviše s najvećom koristi za svoje zvanje, ma kakvo bilo, kao što je i razumljivo.
    Povijest Crkve pozna velike vojskovođe, koji se nisu sramili svete krunice, kao što je Radetzky; ona pozna velike muzičare kao što je Haydn, koji priznaje da mu je molitva krunice dala gotovo najviše podstreka za stvaranje. Ona pozna velike učenjake kao što je Ampere, koji se nije stidio poput malog djeteta klečati s krunicom u ruci pred oltarom. Ona poznaje velike govornike, političare i borce za slobodu svoga naroda, kao što je O’Conell, koji je u najtežim časovima držao krunicu u ruci, smatrajući ju jačim sredstvom za slobodu Irske, nego ikoje drugo sredstvo, kojim se ljudi služe.
    Ona pozna glasovite liječnike, kao što je profesor medicine Recamier, koji priznaje da mu je najveće uspjehe u medicini pribavila sveta krunica. Ona poznaje tisuće priprostih seljaka i radnika, kojima je krunica najjača podrška mukotrpnog života. A nije li to nešto veliko, makar to bili i sitni mali ljudi?
    Pustimo ljudske obzire
    O taj nesretni ljudski obzir! Koliko je ljudi bacio na koljena pred zlatnim kumirima vremena, poput onih ljudi što su pali na zemlju, da se poklone zlatnom kipu Nabukodonozorovom. No koliko je isto tako nebeskih dobara lišio ljude taj nesretni ljudski obzir!
    Ne budite barem vi robovi ljudskih obzira, robovi lažnog duha vremena, koji vodi u propast. Vratite se starim lijepim i prekorisnim kršćanskim običajima. Molitva nije samo običaj, koji nam je stavljen na volju. Ne! Molitva je krvava nužda našega života. Bez nje smo propali, po njoj smo sigurno spašeni. Dao Bog da to samo ne spoznamo prekasno.
    Anegdota o važnosti krunice
    U nekom društvu poveo se razgovor i o krunici. Jer je duh vremena tako tražio, počela su i gospoda i gospođe podrugljivo govoriti o krunici. Jedan poznati liječnik, koji je sjedio u društvu, zamoli za riječ, pa onda progovori ovako: »I ja sam prije, vjerujte mi, mislio kao i vi. No znate li što me je dovelo do drugog mišljenja? Bio sam asistent na jednom anatomskom institutu, kad li jednog dana donesoše jednu siromašnu bakicu, koja je umrla na klinici. Imao sam sve prirediti, da studenti mogu nesmetana raditi na lješini.
    Htio sam ponajprije razriješiti ukočene ruke. Opazih, da je oko njih umotana krunica. No opazih osim toga, da nad cijelim likom starice lebdi neki rajski mir i neko tako blažena čuvstvo, da sam bio potresen u dno duše. I nehotice sjetio sam se svoje majke, koja je upravo tako kao i ova starica ležala na smrtnoj postelji.
    Nisam bio u stanju da dirnem više tijelo starice, jer mi je srce bilo prepuno. Od toga časa mi je krunica nešto sveto. Ona mi je znak pobjede nad grobom i smrti.« – Ona će dragi moji vjernici, biti i za nas znak pobjede nad svim nevoljama koje taru nas i našu domovinu, ako je svi prihvatimo pobožno u ruke!

    Reply

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *