XXX. nedjelja kroz godinu

U ono vrijeme: Kad je Isus s učenicima i sa silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona, kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev. Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: »Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!« Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: »Sine Davidov, smiluj mi se!« Isus se zaustavi i reče: »Pozovite ga!« I pozovu slijepca sokoleći ga: »Ustani! Zove te!« On baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu. Isus ga upita: »Što hoćeš da ti učinim?« Slijepac mu reče: »Učitelju moj, da progledam.« Isus će mu: »Idi, vjera te tvoja spasila!« I on odmah progleda i uputi se za njim.

Mk 10,46-52

Kad čitamo ovaj odlomak evanđelja uviđamo kako nam je potreban osobni odnos s Isusom. Nije dovoljno biti dio silnog mnoštva koje prati Isusa. Bartimej ovdje predstavlja čovjeka koji je dotaknuo dno po standardima tadašnjega društva, čovjeka koji nije uspio u životu. Sjedi kraj puta, slijep,  maknut u stranu, da ne bi zasmetao nekom prolazniku koji tim putem svakodnevno prolazi. Bartimej viče, ili kako to bolje opisuje grčki glagol (κράζω-kričati), kriči : „ Sine Davidov, Isuse ,smiluj mi se“! Mnoštvo ga ušutkava.

Mnoštvo i danas ušutkava sve one koji su promašili, koji sjede kraj puta. One nemoćne. Velika većina ljudi ne želi gledati hendikepirane osobe, invalide, psihički bolesne osobe, beskućnike, jer postoji podsvjesni strah da ih zadesi slična situacija. Zato je efikasnije ušutkavati, staviti u stranu, starački dom, eutanazirati, abortirati, zatvoriti granice i tome slično. Sve su to utopijske  ili bolje rečeno đavolske metode  da se stvori savršeno društvo.

Bartimej ide korak dalje. Usprkos ušutkavanju Bartimej i dalje kriči. Gospodin ne može ostati nijem na taj krik. Zove ga. Ovdje je zanimljivo primijetiti kako Bartimej baca ogrtač. Baciti ogrtač znači prekinuti sa starim načinom života, lošim navikama i sa starim shvaćanjima vjere, bolje rečeno, s uhodanom ideologijom religijske komotnosti. 

Bartimej skače, iskače iz svoga sažalijevanja, ne dopušta svome hendikepu da ga koči, ne instrumentalizira svoju bolest kako bi pridobio ljubav i pažnju drugih kako to već znaju činiti mnogi bolesnici. Mnogi ne žele ozdraviti, ali to s Bartimejem nije slučaj. On skače pred Isusa, preuzima odgovornost za svoj život, ne skriva se, on želi konkretnu promjenu u svom životu i od Isusa očekuje da mu pri tome pomogne. Isus i nas želi ozdraviti od naše sljepoće. Njegovom svjetlošću mi svjetlost vidimo, kako piše u psalmu 36. Stoga da ne bismo bili slijepi potrebno nam se družiti sa Svjetlom istinitim koje prosvjetljuje svakoga čovjeka. Svaki dan u sakramentu svete Euharistije i nama postavlja pitanje: “Što želiš da ti učinim?“ 

Pogledaj, Gospodine, usliši, osvijetli nas, pokaži nam sebe. Vrati nam sebe, da nam bude dobro, jer bez Tebe nam je tako zlo. Smiluj se našim naporima i nastojanjima za Tobom, jer bez Tebe nismo nizašto.  Nauči me tražiti Tebe, i pokaži mi se kada Te tražim; jer Te ni tražiti ne mogu ako me ne poučiš, a ni naći ako se ne pokažeš. Daj da Te tražim želeći i želim tražeći, daj da te nađem ljubeći i ljubim nalazeći.

Sv. Anzelmo, “Proslogion“


Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *