“Bože, daj nam duhovnih zvanja, ali moje dijete nikako!”

U mnogim crkvama diljem svijeta svakodnevno se moli za duhovna zvanja. Postoje i molitvene zajednice koje stavljaju naglasak na molitvu za zvanja i za odaziv na poziv. Na to nas sam Gospodin Isus poziva kada kaže: „Žetva je velika ali radnika malo. Molite dakle Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju“ (Lk 10, 3). Kao vjernici radujemo se svakome pozivu jer vidimo da su naše molitve uslišane, radujemo se jer Bog podiže svoje sluge koje će voditi njegovo stado. Radujemo se jer preko njih Bog na sve nas izlijeva svoje milosrđe. Preko Bogu posvećenih osoba i svećenika na nas se izlijeva njegova ljubav. Po njima ovaj svijet opstaje. Teška rečenica, ali s ovoliko zla u svijetu čudo je da se nismo sami uništili. Možda baš molitva, predanje, tišina, skrovitost i žrtva tih ljudi jest ono što drži ovaj svijet. Ne želim umanjiti nikoga ili nekoga uzveličati jer smo u Crkvi svi jedno, zajednica koja čini jedno otajstveno tijelo Kristovo, tijelo koje ima svoje udove te svaki dio tijela ima neku funkciju. No konkretno, ovo su ljudi koji su se odrekli svijeta da bi bili Isusovi, da bi preko Njega bili za sve nas. Bog ih uzima od svijeta da bi bili za svijet, ali s Bogom.

Često se čuje: “Joj daj Bože duhovnih zvanja…”. Ali ako moje dijete dobije zvanje ili kaže da osjeća poziv, onda nastaje grč ili izričito protivljenje. Naravno da ima obitelji koje se raduju kada im dijete dobije poziv. Bogu hvala, to bi trebalo biti normalno, no ovdje se pitam što je s onima koji se tome protive. Ako obitelj ne vjeruje u Boga, Isusa, Crkvu, itd., mogu shvatiti odakle protivljenje, jer oni ne mogu ni početi shvaćati što se u njihovome djetetu događa pa misle da život baca u prazno. Shvaćam i vjernike jer se boje da im dijete baca život u prazno. Onda žele to spriječiti jer je to „moje“ dijete. Dakle, na kraju dođe na isto pitanje koje glasi: “Je li dijete vlasništvo?” Vlasništvo je stvarno pravo koje nositelju (u ovome slučaju roditelju) daje najpotpuniju pravnu vlast nad stvari (djetetom). Vlasnik je ovlašten činiti sa svojom stvari sve što nije protupravno. Je li dijete vlasništvo? Ili je dijete dar? Ako je dar onda nije vlasništvo. Osoba nikako ne može biti vlasništvo. Dijete nikako ne može biti predmet s kojim ja radim što hoću. Dar je iskaz ljubavi. Dijete je dar roditeljima, dar Božji i pred tim darom roditelji imaju odgovornost. Mene moji roditelji nisu „birali“; možda su me htjeli, možda sam došao iznenada, možda me čak nisu ni htjeli, ali su me dobili. Nisu mogli birati ništa na meni – oči, kosu, visinu, težinu, itd. Ništa nisu mogli birati, ja sam im dan kao dar.

Problem nastane kada se taj dar počne smatrati vlasništvom, kada si uzimam za pravo da tome daru određujem što će činiti. Kako ja shvaćam svoje dijete – kao dar ili vlasništvo? Ako si roditelj uzme za pravo da je njegovo dijete vlasništvo koje njemu pripada u jednu ruku se stavlja na mjesto Boga. Naravno da je dužnost roditelja upozoriti, zaštiti i spriječiti da si dijete ne nanese zlo. Ali zar je zlo ako Bog nekoga zove da mu se preda, da ga slijedi na jedan poseban način, da mu se posveti i preda svoj život? Zar je zlo ako dijete moli za svoje roditelje? Zar je zlo ako će njihovo dijete cijeli život činiti dobro a da za to ništa ne traži? Zar je zlo ako će se moliti, ako će spašavati druge duše, pa možda baš duše svojih roditelja? Je li to zlo? Nisi li ti taj koji činiš grijeh svojemu djetetu, nisi li ti taj koji ostvaruje ono što je Isus rekao: Mislite li da sam došao mir dati na zemlju? Nipošto, kažem vam, nego razdijeljene. Ta razdijeliti će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice, otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv majke (Lk 12, 51-53). Zašto to činiti? Shvaćam bol i nerazumijevanje, ali kada se ide protiv svojega djeteta baš se ovo navedeno ostvaruje. Onda krivac postaje roditelj, a dijete žrtva koja najviše pati radi onih udaraca koji joj nanose njezini najbliži.

Majko i oče, zar mislite da Bog, ukoliko od vas traži toliku žrtvu, neće stostruko uzvratiti? Ako traži tvoje dijete, misliš li da neće dati stostruko utjehe, radosti i milosti? Ako ti svojemu djetetu želiš toliko toga dati, koliko više Bog koji je i tvoj otac tebi želi dati. Ne boj se, sve će ti dati. Reći ćeš: “Sve je to lijepo ali neka ne dira moje dijete, ono neka se ženi ili udaje, neka nastavi lozu, neka nastavi firmu, neka raste i upozna život. Što će u nekakvome samostanu moljakati?” Što ti sve to vrijedi ako je ono nesretno? Ako je nesretno u samostanu, ako shvati da nema poziv vratiti će se bolji ili bolja. Ako shvati da je poziv, da se želi predati Bogu, onda znaš da je najradosnija ili radosniji. Ne izabraste vi mene nego Ja izabrah vas (Iv 15, 16), kaže Isus. Zar stvarno želimo ići protiv Boga i misliti da smo jači i pametniji? Ne izabire da bi upropastio, izabire da bi spasio.

Navodim primjer. Jedna obitelj je imala samo jednu kćer koja im je bila sve. Ta obitelj je bila jako utjecajna u svojemu gradu, jer je bila jako imućna. Obitelj je bila katolička, i to praktična u svakom smislu, pomagali su sestrama, išli redovito na svetu misu, svima su pomagali. Jednoga dana njihova kćer je rekla da osjeća poziv i da želi u samostan, i to zatvoreni. Roditelji su sutradan otišli do sestara i majci priorici samostana rekli: „Znajte, ako naša kći uđe u vaš samostan ili je vi primite, obećavamo vam da vam u ovome gradu nitko neće pomoći, u ovome gradu nećete imati više nikoga“. Nekada roditelji misle da spašavaju svoje dijete, i to je Bogu hvala potrebno, ali u ovome slučaj su ovo rekli svome djetetu jer je ona svakako ušla u samostan.

Ti nikako ne možeš shvatiti što se događa u srcu tvog djeteta, ako ono ima poziv, ako Bog polako radi u srcu. Ne možeš shvatiti što i kako on radi jer ti to ne proživljavaš. Mi nismo vlasnici svojih života a kako onda možemo biti vlasnici života svoje djece? Tvoje dijete kada pristane na poziv, kada se odluči prikazati Bogu i njemu predati, ono ne prestaje biti tvoje dijete, ono tada još više postaje tvoje jer dublje shvaća svoje roditelje. Budi mu podrška i oslonac. Nemoj mu biti neprijatelj jer ćeš ga onda izgubiti. Ne možeš zaustaviti Božje, možeš jedino toliko zla i štete napraviti,  možeš razarati umjesto da gradiš.

Nema ti majko ili oče većega blagoslova nego dati Bogu svoje dijete koje on zove. Moli za svoje dijete, ono će svakako moliti za tebe. Ja mogu svoje dijete dati ili ne dati da ide za svojim pozivom a da ono svakako ode. Ako dijete ima poziv i na taj poziv kaže „DA“, onda njemu prestaje biti od velike važnosti što će reći roditelji. Stalo mu je do toga jako, ali ono je već u srcu reklo “da”, a protiv srca ne može nitko. Žena kaže Isusu „Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao! On odgovori: Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!“ (Lk 11, 27-28). Isus je prihvatio ženino blaženstvo i time rekao blažene sve majke i očevi koji se brinu i odgajaju svoju djecu. Pa kako onda nisu još blaženiji ako njemu daruju svoju djecu? Tvoje dijete ne gubi život nego ga dobiva na jednoj razini koju ti ne možeš shvatiti. Ono ga dobiva u punini jer Bog je život, Bog je punina, On je svako i jedino dobro, On je izvor svega dobroga i svakoga blagoslova kojega po tvojemu djetetu izlijeva na tebe. Raduj se.


Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *