Bog hoće da se svi ljudi spase

Bog hoće da se svi ljudi spase. No zato što Bog nešto hoće – hoće li se to zaista dogoditi? Iskustvo i Božja objava nam pokazuju da ne možemo s “da” ili “ne” odgovoriti na ovo pitanje. Postoje situacije u kojima će Bog, bez obzira na sve, izvršiti ono što hoće, no postoje situacije u kojima ne ide onako kako je Bog to zamislio (ovo se tiče pojedinca). Stoga, kada u ovom smislu govorimo o Božjoj volji (o onome što Bog hoće) treba razlikovati dvije razine.

Prva razina (tako ju nazivam u nedostatku boljeg izričaja) je kad Bog nešto hoće što će se uistinu i ostvariti bez obzira na sve. To je za one stvari koje izravno Bog upravlja i vodi, njegova providnost. Primjerice, ovdje bi potpadalo to da vrata paklena neće Crkvu nadvladati, da će na kraju biti drugi Kristov dolazak. Ovdje potpada, između ostaloga, i to da je Isus htio podnijeti muku za nas i napravio je to. Na ove stvari apsolutno nitko i ništa ne može utjecati – to će se uistinu dogoditi jer Bog to hoće. Dakle, ova prva razina kako ju nazivam, tu se uvijek ostvari Božja volja – to bi mogli nazvati i njegovim sveopćim planom spasenja.

Međutim, postoji i druga razina a to je kada izravnije smjeramo na ljudske postupke. Primjerice, je li Bog htio da Adam i Eva sagriješe? Nije. Ali ipak su sagriješili. Je li Bog htio da Lucifer padne? Nije. Ali je ipak postao pali anđeo. Hoće li Bog da ja sagriješim svaki puta kada padnem u grijeh? Neće. A ipak se događa. Možemo li reći za prvi i drugi svjetski rat da ih je Bog htio? Naravno da nije, a ipak su se dogodili. Dakle, postoje stvari koje Bog ne želi, a ipak se događaju mimo njegove volje. Na ovoj drugoj razini moguće je da ne ide kako Bog hoće, upravo zbog slobodne volje koju čovjek ima, s pomoću koje može sasvim slobodno učiniti  i što Bog ne želi (u tome je drama ljudske slobode, ali i neizmjerna ljepota kada se izabire ono što Bog hoće).

Kad je čovjek u pitanju ne mora značiti da će biti kako Bog hoće što se tiče sudbine tog čovjeka (druga razina), ali onaj viši plan koji ide iznad čovjeka (prva razina), to uvijek bude po Božjem, u tom smislu kažemo da će Bog na koncu uvijek izvesti na dobro i pobijediti. Bog može i iz onoga lošega izvući dobro, što i čini, no na koncu uvijek ovisi i o čovjeku želi li on nešto od toga prihvatiti ili uporno odbijati. Ovdje pomalo ulazimo u dinamizam čovjekova spasenja. Kad čovjek sagriješi čini nešto mimo volje Božje, no Bog opet zahvaća i nudi čovjeku priliku da se vrati na ono što Bog hoće, međutim, dok Bog uvijek iznova zahvaća u čovjeka nudeći mu da bude po Božjem, čovjek je na koncu taj koji glede vlastite sudbine odlučuje hoće li biti po Božjem ili po njegovom. Na sveopćem planu će biti po Božjem jer njegova providnost vodi ovaj svijet, koliko god se ponekad činilo teškim vjerovati u to. Dobro će na koncu svladati zlo, samo ne onako kako mi to često pretpostavljamo.

Jedan SZ primjer: Bog je htio da Mojsije uvede izabrani narod u obećanu zemlju, međutim, Mojsije je posumnjao i nije mogao zbog toga uvesti izabrani narod u obećanu zemlju, pa je to učinio Jošua. Dakle, što se tiče sudbine Mojsija nije se dogodilo kako je Bog htio zbog njegove sumnje, no što se tiče općenito plana Božjeg i Božje volje, plan se ispunio – izbrani narod je uveden u obećanu zemlju. Bog će ostvariti svoj plan (prva razina) ali je samo stvar preko koga – preko mene i tebe što on također hoće, no ako mi nećemo, mi možemo sebe isključiti (druga razina), ali Božji plan neće propasti, on će pozvati i naći druge tako da plan ne trpi zbog nas, ali mi ćemo trpjeti zbog nas, tj. zbog naših odluka ukoliko se protive Božjim.

Kad je Božje u pitanju bit će po Božjem u konačnici, no što je s nama ljudima uvelike ovisi o nama, mi možemo poremetiti taj Božji plan i ići protiv njegove volje i tako se isključiti iz spasenja, i u tom smislu ne mora biti po Božjem planu, premda nas on nikada ne isključuje. S njegove strane On uvijek hoće naše spasenje, čak i kada počinimo najteži grijeh, On stoji ispruženih ruku spreman oprostiti – no ostaje ono što ćemo mi na koncu odabrati, za što ćemo se boriti. Lijepo je to davno sročio sveti Augustin: “Bog, koji te je stvorio bez tebe, neće te i spasiti bez tebe”. Spasenje je darovano, stečeno nama krvlju Kristovom, ipak, mi biramo hoćemo li tu ponudu prihvatiti. Utoliko je spasenje besplatna milost od Boga koju nitko ne može zaslužiti, ali istovremeno i naš izbor u čijem se činu sastoji naša zasluga. 

Mi ne možemo svojim djelima – da se poslužimo klasičnom terminologijom – “zaslužiti” nebo. Ono je uvijek više od onoga što zaslužujemo, isto kao što činjenica da smo ljubljeni nije nikada nešto što smo “zaslužili”, već je uvijek dar. Ipak, čak i kada smo potpuno svjesni da je nebo puno više od onoga što smo zaslužili, to ništa ne mijenja na činjenici da Bog nije ravnodušan prema našim djelima niti je ravnodušan prema tijeku kojim idu povijesna zbivanja.

papa Benedikt XVI. (Spe salvi, 35)

U nebu neće nitko završiti slučajno. Tamo se treba htjeti ići (a to se najkonkretnije i najautentičnije očituje načinom življenja) i u tome se sastoji čin naše zasluge. No da Krist nije umro za nas i nije nam otvorio vrata Neba, ova naša želja i nastojanje da završimo u nebu bilo bi uzaludno. Dakle, potrebna su dva faktora – čovječji i Božji. Bog je svoj dio učinio. A čovjeku je darovano vrijeme ovozemaljskog života kao prilika da se sa svoje strane izjasni i svojim načinom života potvrdi odabir.

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *