Sv. Leon Veliki

Danas se u Katoličkoj Crkvi spominjemo sv. Leona I. Velikog, pape i crkvenog naučitelja. Još za života je bio iznimno cijenjen kako na Zapadu, tako i na Istoku. Njegovi spisi nam govore o važnoj ulozi ne samo po pitanju crkvenog nauka, već i po pitanju društvenih i političkih odnosa.

Točan datum i mjesto Leonova rođenja ne znaju se sa sigurnošću. Neki navode da je rođen u Toskani krajem IV. stoljeća, tj. u staroj Etruriji gdje su nekada živjeli Etruščani, dok neki navode da je rođen u Rimu isto krajem IV. stoljeća. Prof. Marijan Mandac navodi: „kako Leonova obitelj potječe iz Toskane, ali se vjerojatno zbog društvenih nemira i političke nesigurnosti preselila u Rim. Leon se mogao roditi u Toskani ili Rimu.“.[1]

Leona se prvi put spominje kao rimskog akolita kojeg neki povezuju s pismom sv. Augustina rimskome svećeniku Sikstu iz 418.g. Oko 430.g. biva zaređen za đakona Rimske Crkve i ta godina se smatra kada Leon dolazi do izražaja. Iste godine semipelagijanci [2] su napali Augustinov nauk o spasenju te se smatra da je upravo Leon pribavio otačke spise kojima je papa Celestin obranio Augustinov nauk. Leon je odigrao važnu ulogu teološkom sporu između Ćirila Aleksandrijskog i Nestorija gdje je Leon prosuđivao teološke nesuglasice koje je imao Ćiril s Nestorijem. 440.g. službom odlazi u Galiju gdje ga je poslao car Valentinijan III. da riješi tamošnje teško stanje gdje je Leon uspio uspostaviti mir, ali 19. kolovoza iste godine umire papa Siksto III. te su rimski vjernici i svećenstvo za papinog nasljednika izabrali Leona koji je za papu zaređen 29. rujna 440. godine.

Leon je za vrijeme svog pontifikata koji je trajao preko dvadeset i jedne godine učinio zaista mnogo. Njegovo djelovanje nam je najbolje poznato iz njegovih 143 sačuvanih pisma te 96 govora održanih prigodom različitih liturgijskih svečanosti. Osim što se u svom ranijem životu borio protiv pelagijanaca, za vrijeme svog pontifikata oštro se borio protiv maniheizma[3] i osobito monofizitizma[4]. Začetnik monofizitizma je istočni monah Eutih koje je nastalo kao radikalna opreka nestorijanizmu koje prenaglašava Isusovu čovječnost. Eutih je uspio progurati svoj monofitizam na Efeškom saboru kojeg je sazvao car Teodozije II. 449.g. Taj sabor je započeo s radom bez papinih poslanika koje je papa bio poslao jer papa sam nije mogao prisustvovati. Po poslanicima je poslao svoj glasoviti Tomus[5] kojeg je sabor odbio pročitati te je Eutih na nepravedan i nepravan način proglašen pravovjernim, stoga papa Leon proziva taj sabor „razbojstvom, a ne sudom“ . Na papin zahtjev car Marcijan saziva novi sabor u Kalcedonu 451. godine uz sudjelovanje od 350 biskupa i taj je sabor bio jedan od najznačajnijih skupova koji se do tada održao u povijesti Crkve. Na tom saboru se pročitao Leonov Tomus te su ga sudionici sabora svesrdno prihvatili govoreći: „Na Leonova je usta govorio Petar“. Kalcednoski sabor je osudio Eutihovo krivovjerje i donijelo je zaključak o hipostatskoj uniji, tj. da je u osobi Isusa Krista jedinstvo dviju naravi, ljudske i božanske, bez miješanja i bez dijeljenja.

Djelovanje Leona kao pape posebno se ističe u susretu između njega i Atile koji je bio vođa barbara. Barbari su prodrijeli u Italiju prvih mjeseci 452. g. i Atila je nakanio zauzeti Rim. Car Valentinijan je poslao papu da se susretne s Atilom što se i dogodilo u Mantovi u jesen 452. Papa je uspio odgovoriti Atilu od napada na Rim, ali nažalost tri godine kasnije mu to ne uspijeva s vandalskim vođom Genezerikom koji je 455. ušao sa svojim četama u Rim te ga pljačkao, palio i pustošio, a papa je uspio nagovoriti Genezerika da ne ubija stanovništvo i da sve ne razori.

Posljednje godine Leonova života su nam slabo poznate. Iako se drži da je preminuo 10. studenog 461., ali taj datum je nepouzdan. Pokopan je u predvorju crkve sv. Petra, a kosti u samu baziliku dao je prenijeti papa Sergije 688. godine. Papa Benedikt XIV. 1754. ga je proglasio crkvenim naučiteljem.

Možemo reći da je Leon svojim razboritim i odvažnim životom uistinu bio nasljednik sv. Petra kojemu je Krist rekao: „Ti si Petar- Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati“ (Mt 16, 18-19). Unatoč tome što je bio svjestan svoga autoriteta, znao je pristupiti i onima najmanjima i najpotrebnijima kroz svoje govore te ih na taj način poučavao. Završit ću ovaj članak riječima Benedikta XVI.: „ Naučimo dakle sa svetim Leonom Velikim vjerovati u Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka, te ovu vjeru svakoga dana ostvarivati u djelovanju za mir i ljubav prema bližnjemu.“[6]

Korištena literatura

Stipe LEDIĆ, Pape kroz povijest, Sveti Ivan Zelina, 2005.
Silvije TOMAŠEVIĆ, Pape kroz povijest, Rijeka, 2003.
Marijan MANDAC, Leon Veliki- govori, Makarska, 1993.
Josip ANTOLOVIĆ, Duhovni velikani, Zagreb, 1998.
Juraj PAVIĆ- Tomislav Zdenko TENŠEK, Patrologija, Zagreb, 1993.
BENEDIKT XVI., Učitelji- oci i pisci prvoga tisućljeća, Split, 2011.
www.enciklopedija.hr                                                                                               

[1] Marijan MANDAC, Uvod, u: Leon Veliki- Govori, Makarska, 1993., 9.

[2] Podržavatelji nauka koji niječe istočni grijeh te naučava kako čovjeku nije potrebna Božja milost da bi se spasio, nego čovjekovo spasenje ovisi o njegovoj slobodnoj volji.

[3] Maniheizam– dualistička soteriološka religija čije je naučavanje dualizam, usporedno postojanje dvaju počela, vječnih i neovisnih, počela dobra (Bog) i zla (materija), pa u svijetu postoji neprestana borba između svjetla i tame, između duha i materije.

[4] Monofizitizam- kristološko naučavanje po kojem u Kristu postoji samo jedna narav, i to božanska, a ne dvije i odvojene, božanska i čovječja.

[5] Riječ je o glasovitome pismu koje je Leon uputio Flavijanu u svezi s Eutihovim krivovjerjem.

[6]  Opća audijencija u Auli Pavla VI., 5. ožujka 2008.

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *