XXXII. nedjelja kroz godinu

U ono vrijeme: Govoraše Isus mnoštvu u pouci svojoj: »Čuvajte se pismoznanaca, koji rado idu u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama; proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava. Stići će ih to oštrija osuda!« Potom sjede nasuprot riznici te promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Mnogi bogataši bacahu mnogo. Dođe i neka siromašna udovica i baci dva novčića, to jest jedan kvadrant. Tada dozove svoje učenike i reče im: »Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.«

Mk 12, 38-44

Ove nedjelje Bog nas uči tko daje najviše. Sasvim nebitno izgledalo to davanje na van ljudskim očima kao neka vrlo malena i neznatna sitnica, ono što je presudno jest dati sve. Onaj koji daje sve daje najviše. To je Božja logika. Ukoliko iznutra daješ ispravnom nakanom srca, daješ sve. To jedino Bog može prosuditi zato nam i govori o tome. Događaj sa siromašnom udovicom uči nas još nečemu: da ovaj događaj promatramo i mjerimo čisto ljudskim kriterijima i uz pomoć sve dostupne tehnike, ne bi nikada došli do zaključka do kojega je Gospodin došao. Ponekad je potrebna Božja intervencija – da Božje svjetlo uđe u naše razmišljanje – kako bi vidjeli stvari ispravno, kakve uistinu jesu. Jedino Bog vidi najobjektivnije i želi nešto od toga podijeliti s nama. Bez Boga, bez svjetla vjere, neispravno tumačimo stvarnost oko nas. Ovaj odlomak evanđelja snažno svjedoči da su Božje misli daleko iznad naših misli. Kako je spasonosno često se toga prisjećati.

Siromašna udovica je ubacila dva novčića. Na novčićima su tada kao i danas bili oslikani likovi poznatih osoba. A svi smo mi osobe. I to kakve? Stvorene na sliku Božju. Broj dva može označavati našu cjelovitost – svi imamo dobre i loše strane; svi imamo one stvari učinjene snagom milosti Božje te počinjene grijehe. Predati sve značilo bi predati oboje Bogu. Dobro učinjene stvari da se držimo u poniznosti svjesni da bez Njega ne možemo učiniti ništa, a valja znati i sa svom svojom bijedom i slabošću doći pred Gospodina. Ovdje je potrebna izraženija svijest da Bogu značimo – kad nekoga voliš ti ga uvijek prihvaćaš bez obzira u kakvom ti stanju dođe, zar ne?

Na koncu nije zgorega pitati se: “zašto Bogu predati sve?” Reći ćemo – jer On jedini ima pravo to tražiti. No zašto je Bog onaj koji jedini ima pravo tražiti da mu se potpuno predamo? Jer je On puno prije cijeloga sebe predao, a kao dokaz te ljubavi do kraja i dan danas imamo raspelo. Promatraj to raspelo da ti potpunije u srce sjedne odgovor na pitanje: “zašto Bogu dati sve?”

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *