Grad to ste VI!

Šetajući kolonom sjećanja jučer i sretajući različite ljude došao sam do vodotornja. Stoji ponosan, ali u skelama, obnavlja se. Kažu mi da neće biti još završen, ima još posla. Nastavio sam dalje do groblja i vidio mnoge koji su odali počast žrtvama i nastavili svoj hod natrag. Pri povratku stao sam uz vodotoranj i promatrao ga, ali uz njega promatrao sam i ljude koji odlaze svojim kućama, svojim mjestima odakle su došli odati počast. Svi nastavljaju dalje svoj hod, uključujući i mene. No slika vodotornja nije mi dala mira, iznova mi se vraćala kao da nosi neku skrivenu poruku, nešto što nisam shvatio do sada makar sam prošao kraj njega 1000 puta do sada. Naposljetku mi je i progovorio; progovorio mi je o svome značenju, o tome kako je on simbol otpora, prkosa, ali i ponosa. Simbol svih onih koji su dali svoje živote, ali još veći simbol svih onih živih ljudi koji 365 dana žive u Vukovaru. Mnogi od tih ljudi nose vidljive i nevidljive rane, ali i dalje žive, trude se živjeti i nekako uspijevaju. No simbol je i svih onih koji se svim svojim silama trude obnoviti život u Vukovaru, svojim načinom života žele nešto promjeniti i ne žele otići bez borbe, otići, a da nisu ni pokušali.
Bolan je taj 18.11. za cijelu Hrvatsku, još više za Vukovarce i taj dan svi suosjećamo i dolazimo, no još važnije je da ostalih 364 dana naučimo slušati te ljude i vidjeti da su živi. Nije potrebno sažaljevati osobu kada čujemo da je iz Vukovara (tamo zaista ne padaju granate više), trebamo je doživjeti kao stvarnu osobu sa svim njezinim potencijalom, a ne gledati je kao muzejski izložak samo zato što dolazi iz Vukovara. Upravo zato jer se trude iznova živjeti, graditi bolji grad i svijet treba im biti hvala, a ne da im uzvratimo sa sažaljenjem i shvaćanjem kao da dolaze iz 1991. Upravo jedan naš glazbenik je lijepo sročio kako bi se trebali odnositi prema Vukovaru: „da živim sad za žive, mrtvih samo da se sjećam.“.  Ako bi se odnosili suprotno prema tim ljudima onda nažalost sva ona žrtva podnesena 1991. postaje uzaludna jer grad i njegove ljude pretvaramo u jedan veliki muzej koji posjećujemo jednom godišnje, a to sigurno ne žele ni živi, ni oni koji su dali svoje živote za bolji grad i domovinu. Ako počnemo drugačije gledati na taj grad i ljude odat ćemo pravu počast svima onima koji su dali svoje živote, a vjerujemo da su i oni živi (Lk 20,38).
Grad ne čine samo zgrade ili neki događaji, čine ga ljudi. Neki od tih ljudi dali su mu čvrste temelje svojom žrtvom, drugi mu svojim životom daju život. Prošlost ne možemo mijenjati, ali zato možemo utjecati na budućnost i sadašnjost. Zato upravo po riječima Siniše Glavaševića: „Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti.“ Mi moramo pomoći u izgradnji boljeg sutra ne zaboravljajući naše korijenje, sve žrtve u tome gradu. Iz toga razloga Vukovar i njegovi ljudi ne smiju postati neka vrsta muzejskih izložaka nego izvorište života i obnove.

Zato dok budeš drugi put hodao u koloni sjećanja, sjeti se svih onih poginulih, nestalih, ranjenih, ali nemoj nikako zaboraviti one koji i dalje žive tu. Sjeti se grada i njegovih ljudi i druge dane u godini i nemoj ih sažaljevati nego pruži svoju ruku u znak podrške jer se ne boje živjeti. Kao što osjećamo tugu zbog prošlih dogđaja, moramo početi osjećati radost na spomen Vukovara jer to znači da napredujemo za budućnost, da smo prihvatili tešku žrtvu, ali radujemo se živima. Dosta nam je pesimizma, budimo graditelji boljega svijeta.  Zato hvala vam dragi Vukovarci jer ne bojite se živjeti, ostajete u gradu i pokazujete da se može ostati stajati i graditi bolji svijet. Često ranjeni, ali jednako kao vodotoranj ne predajete se. Jer Grad to ste VI!

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *