Molitva – susret i razgovor s Bogom

„Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista tko god ište prima i tko traži nalazi i onomu koji kuca otvorit će se.“ (Mt 7, 7 – 12)

Dobar dio života proživimo moleći ono što nam je potrebno od ljudi koji to imaju. Često je to jedina mogućnost da se povežemo s drugima. Kada nikada ne bismo ni za što molili živjeli bismo u svojevrsnoj izoliranosti, u nekom samozadovoljstvu. Tražiti i davati – to je najvažniji dio našega života. Kada tražimo – priznajemo da nam je nešto potrebno. Kada dajemo, postajemo svjesni beskrajnog bogatstva koje je Bog unio u naše srce. Isto se događa i u našem odnosu s Bogom. Velik dio našeg odnosa s Bogom određen je molitvom prošnje, ostatak je zahvalnost. Moleći postajemo ponizni i otvaramo mogućnost da nam se Bog pokaže pravim ocem. Tako upoznajemo Božju ljubav prema nama. Kada izražavamo svoju molitvu ne smijemo biti motivirani svojim sebeljubljem, ohološću, lakomošću ili zavišću. Ako primjerice molimo za pomoć na ispitu ili za materijalnu pomoć ili ozdravljenje moramo u Božjoj nazočnosti preispitivati skrivene razloge svojih prošnji: hoće li ovo što ga tražimo pomoći da ga više ljubimo i bolje izvršavamo njegovu volju? Često ćemo odmah uočiti koliko je beznačajno nešto što nam se prije učinilo od životne važnosti i shvatit ćemo da ono što smo žarko željeli  uopće nije toliko važno. Znat ćemo uskladiti svoju volju s Božjom voljom i tada ćemo biti sigurni da su naše molitve pravilno usmjerene. Možemo Gospodina zamoliti da nas što prije izliječi od neke bolesti, ali istodobno moramo moliti, ako nam se ta želja ne ispuni jer On ima drugačije planove – nama skrivene i nepoznate – neka nam udijeli milost za strpljivo podnošenje boli te mudrost da iz bolesti izvučemo plodove koji će koristiti našoj duši i čitavoj Crkvi.

            Prvi uvjet svake uspješne molitve je uskladiti svoju volju s Božjom voljom. Bog ponekad dopušta događaje i stvari koje nismo željeli ili ih ne razumijemo, ali će se nakraju pokazati njihova velika korist za nas i za druge. Svaki puta kada uskladimo našu volju s Božjom voljom činimo važan korak u kreposti poniznosti. U jednoj svojoj homiliji rekao je župnik arški: „Ne  slažete li se samnom da ukoliko ne dobijemo ono što smo molili Boga razlog moramo tražiti u tome što nismo molili s vjerom, čista srca, s dostatnim povjerenjem ili nismo bili ustrajni u molitvi? Bog nikad nije odbio niti će odbiti one koji na pravilan način mole njegove milosti.“ Uvijek moramo moliti s djetinjim pouzdanjem, molimo da se naša volja uskladi s voljom našega Oca: „Neka ne bude moja nego tvoja volja“ (Lk 22,42). Ako ponekad nije bilo uslišano ono što smo molili to je zato što to po Božjoj volji nije bilo dobro za nas. Molitvu koju smo uputili s tolikom upornošću možda će biti ispunjena na neki dugi način ili onda kada nam bude potrebnije. Naš Bog Otac sigurno ju je dobro usmjerio. Sveta Terezija Avilska kaže da Bog daje uvijek i više nego što smo mi tražili.

            Da bi nam molitve bile uslišane možemo se uteći zagovoru drugih osoba bliskih Bogu kao što je to učinio satnik iz Kafarnauma: poslao je Isusu židovske starješine da ga zamole neka ozdravi njegova bolesnog slugu. Oni su izvršili zadatak. Otišli su Isusu i uporno molili govoreći: „Dostojan je da mu to učiniš“ (Lk 7, 3 – 4). I Gospodin je udovoljio njihovim molbama. Kada tražimo molitvu drugih moramo znati da je Bogu draga molitva djece, bolesnika i Bogu posvećenih djevica. Također Crkva nam preporuča još jedan put kojim naše prošnje dolaze do Boga, a to je put Marijina posredništva, posredništva Majke Božje i naše Majke. Svakako vrlo je važna zagovorna molitva svetih, naših osobnih zaštitnika te anđela čuvara koji nas zagovaraju pred licem Oca nebeskog.

 

OSOBNA MOLITVA

            Jednom je Isus na nekom mjestu molio (Lk 11,1). Mnogi odlomci evanđelja govore da bi se Isus udaljio od mnoštva i povukao u samoću kako bi molio (Mt 14,23; Lk 1,35). Isusova potreba za molitvom naglašena je u najvažnijim trenucima njegova javnog života i djelovanja: krštenje, izbor apostola, prvo umnažanje kruha, preobraženje itd. Moliti je za Isusa prirodno. Ponekad je cijelu noć provodio u razgovoru s Ocem. Gledajući Isusa kako moli, srca apostola punila su se ljubavlju u to je njima bila pomoć i snaga u teškim trenucima i kušnjama. Vidimo kako je Isus molio u svim važnim trenucim svoga života. Neposredno prije svoje muke Gospodin je pošao s apostolima u Getsemanski vrt. Sigurno je Isus često tako molio jer je sveti Luka zapisao: „Zaputi se po običaju na Maslinsku goru“ (Lk 22,39).  Ovaj puta njegova je molitva bila posebna budući da se približio čas njegove muke. Stigavši u Getsemanski vrt, prije nego li se odvojio kako bi molio u samoći, Gospodin traži da i apostoli mole: „Molite da ne padnete u napast“ (Lk 22,40). Bio je svjestan da će za nekoliko trenutaka biti svjedoci uhićenja svoga učitelja i zato ih sada upozorava da neće biti sposobni oduprijeti se kušnji ako ne budu ustrajni u molitvi. Gospodin nam vlastitim primjerom pokazuje što bi nam trebalo biti temeljno: neprekidan razgovor s Ocem u molitvi. Svet Terezija Avilska je rekla da molitva nije ništa drugo nego prijateljsko obraćanje, stalna konverzacija s Onim za kojeg znamo da nas ljubi. Uvijek se trebamo truditi živjeti u prisutnosti Božjoj i razmatrati u molitvi otajstva naše vjere koja su otajstva Kristova života. Razgovor s Bogom ne bi se smio prekidati već bi trebao trajati tijekom svih naših djelovanja. Potreba molitve zajedno sa zapovijedi ljubavi nešto je što je Gospodin stalno naglašavao tijekom svoga javnog djelovanja i propovijedanja. Isus je cijelo svoje djelovanje prožeo molitvom u svijesti i prisutnosti da je Otac nebeski s njime i da ga čuje.

            „I otrgnu se od njih koliko bi se kamenom dobacilo, padne na koljena pa se molio: Oče! Ako hoćeš otkloni ovu čašu od mene, ali ne moja volja, nego tvoja neka bude! (Lk 22, 41 – 42) Kada je duhovna patnja toliko jaka da ga dovodi u agoniju Gospodin se obraća svome Ocu u molitvi punoj pouzdanja. Naziva ga Ocem i povjerava mu se. I mi smo pozvani slijediti taj Isusov put. U našem životu ispreplitat će se  razdoblja duhovnog mira i razdoblja silovitih bitaka, prolazit ćemo možda i kroz razdoblja mraka i duboke boli, s napašću da se obeshrabrimo . . . Prizor Isusove molitve u Getsemanskom vrtu pokazuje nam put i način kako nastaviti dalje. Ustrajnom molitvom punom pouzdanja svjesni da križ života je nezaobilazan u životu njegovih učenika jer je više put naglasio da tko ne uzme svoga križa i ne ide za njim ne može biti njegov učenik. Da bismo napredovali na putu k svetosti saberimo se na molitvu, u povjerljivom razgovoru s Gospodinom koji nas čeka i želi sa nama podijeliti sve naše radosti i boli.

            Javna, odnosno zajednička molitva u kojoj vjernici zajedno sudjeluju sveta je i potrebna jer Bog voli vidjeti svoju djecu kako zajedno mole, ali ona nikako ne može zamijeniti Gospodinov poziv na osobnu molitvu: „Kad moliš uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svome Ocu, koji je u skrovitosti. (Mt 6,6). Kao kršćani pozvani smo da molimo u zajednici, ali smo jednako tako pozvani ući u svoju sobu da se molimo Ocu u skrovitosti jer i Sv. Pavao kaže: Uvijek se radujte! Bez prestanak se molite! (1 Sol 5,17) Zajednička molitva također treba biti osobna, i dok usta izgovaraju riječi molitve vlastiti um i srce moraju joj posvetiti svu svoju pažnju. U osobnoj molitvi razgovaramo s Bogom kao s prijateljem kojeg dobro poznajemo, koji je prisan, sluša što mu govorimo i odgovara nam. Takva je molitva povjerljiv razgovor u kojem otvaramo svoju dušu Gospodinu, da bismo mu se klanjali, zahvaljivali mu, molili ga za pomoć, da bismo poput apostola još dublje ušli u ljepotu njegove riječ i nauka i njegova božanskog nauka. Kad kažemo molitva je razgovor s Bogom. Uvijek se pitamo o čemu s njime razgovarati. Molitva je razgovor s Bogom  o nama, našim radostima i žalostima, o uspjesima i promašajima, o uzvišenim ciljevima i svakodnevnim slabostima i brigama, jednostavno o svemu što jesmo i što nosimo. Jednom riječi molitva je :“Biti s Bogom“, ona je upoznavanje Boga i sebe. U molitvi razgovaramo s Bogom kao što bi to činili i sa zemaljskim ocem ili s najboljim prijateljem svjesni da je on s nama i da on nas prvi traži i zove nas u razgovor sa sobom. Molitva mora biti osobna jer moliti ne smijemo anonimno, izgubljeni među drugima jer Bog koji je otkupio svakog pojedinog čovjeka želi upravo sa svakim pojedinim čovjekom i pojedincem uđi u dijalog i zajedništvo.

            „Usta od molitve, dođe učenicima i nađe ih snene od žalosti pa im reče: „Što spavate?“ Ustanite! molite da ne padnete u napast!“ (Lk 22, 45 – 46) Apostoli su zanemarili Gospodinovu zapovijed. Ostavio ih je tamo u svojoj blizini rekavši im da bdiju i mole kako ne bi pali u napast, ali nisu ga ljubili dovoljno, dopustili su da ih zahvati san i slabost te su tako ostavili Isusa sama u ovom trenutku agonije. San, odraz ljudske slabosti, doveo ih je u okrilje loše strane tuge, potištenost, gubitka borbenosti, zanemarivanje molitve. Nećemo nikada doći u takvo stanje ako uspijemo ostvariti živi dijalog s Bogom. Pozvani smo tražiti i posegnuti za evanđeljem ili nekom drugom knjigom koja će nam pomoći da uspostavimo dijalog s Bogom. Tako su činili mnogi sveci. Sveta Terezija Avilska kaže: „Tijekom svih ovih godina nisam se usuđivala početi molitvu bez knjige; moja se duša bojala ući u molitvu bez podrške, plašeći se kao da ide u borbu protiv mnoštva neprijatelja. S knjigom koja mi je bila društvo i štit koji će me obraniti osjećala sam se sigurnom.“

            Da bismo sabranom molili moramo rabiti sva sredstva koja su nam na raspolaganju. Trebali bi odabrati mjesto gdje možemo biti sabrani, nastojati moliti pred svetohraništem, unaprijed odrediti stalno vrijeme za molitvu. U molitvi često ćemo se boriti sa rastresenošću. Ako se odlučno borimo Gospodin će nam olakšati pohvatati konce razgovora s njime kroz molitvu. Rastresenosti koje se javljaju protiv naše volje koje nastojimo odbaciti čim ih postanemo svjesni neće umanjiti dobrobit i zasluge naše molitve. Pozvani smo da se odlučimo čitav život posvećivati misaonoj molitvi čak i kada smo umorni, kada nam je teško ili osjećamo suhoću. U molitvi nije bitno što netko kaže ili kako se osjeća već je bitna ljubav, a ljubav se izražava u tome da nešto kažemo Gospodinu čak i onda kad mislimo da nemamo što reći (Sveti Josemaria Escriva).

Molitva je snažna svjetiljka koja osvjetljava naše probleme, koja nam omogućuje bolje upoznati ljude i tako ima pomoći na putu prema Kristu, molitva pomaže da naše teškoće vidimo u pravom svjetlu.

Gospodine, udijeli nam duha molitve i milost da se u molitvi možemo susresti sa tobom!

 

fra Ivan Crnković 

 

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *