BOŽIĆ

Dragi čitatelju,

Povijest se ponavlja, nismo se ni pedalj udaljili iz Betlehema prije dva tisućljeća. Niti tada nije bilo mjesta za Isusa i njegovu obitelj u gradu, nego se našao jedan (brojkom: 1) dobar čovjek i ponudio mu barem nešto, za neke štalicu, a za druge pećinu. Kako god, prvi, izvorni Božić nema veze s ničim od slike Božića koja nam se danas nameće u javnosti, osobito putem medija i reklama.    

U što se pretvorilo slavljenje Božića, Isusovog rođendana, u Hrvatskoj, Europi i svijetu? Vrlo jednostavno i doslovno: u cirkus! Ali ne onaj životinjski, nego ljudski. Postalo nam je važno umjesto božićne “tihe noći” stvoriti posvuda buku i blještavilo; umjesto divljenja velikom Bogu koji silazi u siromašnu štalicu i rađa se kao mala beba kako bi nam se darovao, uključiti se u grozničavu utrku trošenja i kupovanja raznih najčešće neprikladnih darova; umjesto iskrenog stiska ruke ili zagrljaja s riječima: “Želim ti Isuse čestitati rođendan, jer te prepoznajem i u ovom bratu čovjeku”, poslati na desetke hladnih virtualnih sms poruka u kojima pisana riječ ne govori, a stavljeni smajlić ne može biti ni blijeda kopija osmijeha kojega svatko može darovati drugima.

Isusa tako – htjeli – ne htjeli – sve više izguravamo van iz proslave Božića. Već vrijeme njegovog dolaska (Advent) postaje festival piva i kobasica. Slavljenik zbog kojeg Božić jedino ima smisla, postaje nam nebitan u svemu tome. Tako Isus nije više za nas Onaj koji spašava, već Onaj koji smeta, pa ga treba udaljiti, čak i prognati, ljudska srca za njega zatvoriti i učiniti ga beskućnikom.

Nepravdu koju tako činimo prema Isusu najbolje osjećaju beskućnici na vlastitoj koži. I njima su ovi blagdani s pravom najteži dio godine. Između ostalog, zato što im poput ostatka društva ni mi baš ne olakšavamo teret samoće, siromaštva, odbačenosti, nepravde. Možda čak nekima i stavljamo dodatan teret na leđa svojim nepromišljenim riječima, djelima i propustima. A nismo zbog toga pozvani živjeti, nije to smisao naših međusobnih susretanja.

Želimo li biti istinski čovjekoljupci pa probuditi u sebi ljubav i volju da učinimo nešto za čovjeka s ulice, čovjeka u zatvoru, čovjeka u bolnici, čovjeka u domu za starije i nemoćne, čovjeka koji samuje vrata do vrata moga stana, čovjeka u mojoj obitelji s kojim ne razgovaram? U svima njima nas Isus čeka, u toj hladnoj i mračnoj štalici njihovih srdaca. Ako si damo malo vremena, vidjet ćemo da ni naše srce nije ništa bolje, da i u njemu ima nakupina svega i svačega. No, ne brinimo, Isusu su to najdraži prostori u kojima se i ovog Božića želi roditi. Barem pred Njime ne moramo glumatati i uljepšavati unutrašnjost naših bića. Brate, ima i svjetla u svemu tome, ali ima i tame. No, gledajući to svjetlo koje imamo, nastojmo ga vidjeti i u životu drugoga čovjeka. Tada nam za oko neće zapasti tuđi smrad i prljavština grijeha i propusta, već ono dobro koje posjeduje, Isusovo svjetlo koje se rađa i želi da ga objeručke prihvatimo kako bi raslo, postajalo sve sjajnije te kroz naš život sjajilo za druge.   

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *