IV. nedjelja kroz godinu

U ono vrijeme: Isus progovori u sinagogi: »Danas se ispunilo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: »Nije li ovo sin Josipov?« A on im reče: »Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju.« I nastavi: »Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci za¬tvorilo nebo pa zavladala velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.« Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.

Lk 4,21-30

Evanđelje iznosi pred nas epizodu iz Isusova života gdje on naviješta Božju Riječ u Nazaretskoj sinagogi. Kako istovremeno proročki i apsurdno zvuči da utjelovljena Božja Riječ ujedno i čita Božju Riječ, kao da samu sebe navješćuje. Naravno da Isusu nije cilj biti apsurd, iako ga mnogi kao takvog danas smatraju, već biti prorokom, glasnikom Božje Radosne vijesti, a i više od toga, On želi prebivati među nama. Upravo o tome govori današnje Evanđelje, o proroku kojeg Bog postavlja za narode.

Prorok je bio od osobite važnosti u Izraelskom narodu. On donosi Božju poruku svojem narodu, naviješta mu Mesiju, spasenje ili pak propast. Proroci bivaju postavljeni kao znak u Izraelu ne samo po njihovoj riječi, već i po njihovim činima. Kao prvi prorok se uzima Mojsije, a red se nastavlja sve do Ivana Krstitelja. Isus će i spomenuti neke proroke kao što su Ilija i Elizej. Zašto baš njih? Jer oni bivaju poslani onima za koje Izraelci smatraju da su odbačeni, pogani, pa čak i nečisti, a Izraelci kao odabrani narod imaju pravo na spasenje, pa samim time i na dokaz da je Bog sa njima. Isus želi reći kako Bog prilazi ne onima koji znake ištu, nego onima koji su skrušena i ponizna srca te koji mu povjeravaju čitav svoj život znajući da je Bog uz njih.

Iako možemo i mi biti zadivljeni milinom Isusovih riječi, možemo li ih isto tako pronositi kroz svoj život, biti prorocima unatoč teškoćama života? Kada nam i dođu takvi teški trenuci, neka nam utjeha bude rečenica iz današnje poslanice Korinćanima: “Ljubav nikad ne prestaje. Prorokovanja? Uminut će. Jezici? Umuknut će. Spoznanje? Uminut će. A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav“ (1Kor 13, 8.13).


Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *